Jasike pamte sušu u kemiji listova, ali ta memorija ima cijenu

Tri godine kontroliranog sušnog stresa na jasikama otkrile su da stabla „pamte” sušu u kemiji vlastitih listova — ali i da ta memorija nije besplatna ni bezazlena.

Znanstvenici s Sveučilišta u Utahu proveli su trogodišnji pokus u kojem su kontrolirali količinu vode koju su dobivale mlade jasike (Populus tremuloides) zasađene u zajedničkom vrtu pokraj klanca Red Butte. Rezultat, objavljen u časopisu New Phytologist, pokazuje da su stabla koja su prošla kroz sušu u sljedećim sezonama proizvodila listove s višom razinom salicinoidnih fenolnih glikozida — kemikalija koje odbijaju kukce i biljojede.

Razina tih obrambenih spojeva može činiti i do 20 posto mase suhog lista, kazala je Talia Karasov, izvanredna profesorica biologije i suautorica studije. Prethodna istraživanja pokazala su da već i malo povećanje koncentracije fenolnih glikozida može smanjiti biljojedstvo do 25 posto.

Kemijsko pamćenje, ne samo trenutni stres

Ključna razlika u odnosu na dosadašnja shvaćanja jest u tome što se učinak suše ne zaustavlja kad se tlo ponovno navlaži. Karasov je objasnila da su istraživači htjeli razumjeti sušu ne kao akutni stres, nego kao događaj koji preoblikuje odnos stabla s okolinom dugo nakon što kiše vrate vlagu.

Uz povećanje fenolnih glikozida, tim je zabilježio i pad razine kondenziranih tanina, spojeva koji stabla štite od mikroba. Ta promjena, pretpostavljaju autori, mogla bi biti prilagodba na suhe uvjete. Ista kemija listova mijenjala je i sastav gljivičnih zajednica koje na njima žive — no studija još ne može reći pomaže li ta promjena jasikama ili im šteti.

Jasika je jedina dominantna listopadna vrsta u planinama zapadnog dijela Sjedinjenih Država i državno stablo Utaha. U opadanju je zbog kukaca, bolesti, potiskivanja požara te ispaše, što je omogućilo četinarima da je istisnu. Vrsta raste u klonskim sastojinama u kojima su svi primjerci genetski identični, što je čini posebno ranjivom na promjene okoliša.

Što studija ne rješava

Istraživanje je pokazalo da suša i kemija listova filtriraju mikrobialne zajednice, ali nije utvrdilo krajnji ishod za oporavak stabala. William Anderegg, profesor biologije i suvoditelj studije, rekao je da obrana od nametnika i patogena vjerojatno jako utječe na to može li jasika preživjeti suše, ali i normalne uvjete.

Autori nisu pronašli dokaze da je pojačano ulaganje u obranu išlo na račun rasta stabala. To je zanimljiv nalaz, ali i poziv na oprez: pokus je trajao tri godine na mladim stablima iz pet nacionalnih šuma, a dugoročne posljedice na cijele šumske ekosustave ostaju nepoznate.

Ono što studija ne adresira jest tko uopće kontrolira šume o kojima ovisi oporavak jasike. Na zapadu SAD-a većina šumskog zemljišta je u saveznom vlasništvu, a odluke o gospodarenju, požarima i ispaši donose se daleko od lokalnih zajednica koje žive od tih šuma. Dok znanstvenici mjere fenolne glikozide u listovima, pitanje upravljanja ostaje otvoreno — i politički osjetljivije od same kemije.

Rezultati se nastavljaju: dvije prethodne studije o odgovoru jasike na sušu već su objavljene na temelju podataka iz istog vrta, a još ih je u pripremi. Za šumare i ekologe to znači da se slika o „pamćenju” stabala tek počinje sastavljati — i da će svaka nova sezona suše upisati još jedan sloj u listove koji dolaze.