Istraživački tim predvođen Jonathanom Egelandom proveo je eksperiment na 175 studenata u Norveškoj, formiravši 85 parova koji su međusobno ocjenjivali inteligenciju i status. Sudionici su prvo rješavali kognitivni test, zatim su pojedinačno osmislili strategiju sakupljanja hrane za hipotetsku grupu, a onda su u jednoj minuti objasnili svoje razmišljanje partneru. Rezultat: bolji kognitivni rezultati vodili su boljoj izvedbi na zadatku, a bolja izvedba većem poštovanju i ocjeni liderstva kod partnera.
Ključna nijansa je u tome što izravna veza između kognitivnih sposobnosti i statusa nije bila statistički značajna. Ugled se stjecao isključivo preko pokazane koristi za grupu. Autori to nazivaju koalicijskom hipotezom inteligencije: ljudi su evoluirali da prepoznaju i nagrade um koji rješava zajedničke probleme, jer im to donosi konkretnu prednost.
Što studija stvarno dokazuje
Uzorak od 175 studenata i dvominutna interakcija daleko su od stvarnog života. I sami autori priznaju da prvi dojam ne odražava nužno trajni status u stvarnoj grupi, da je populacija homogena i da jedan eksperiment ne može obuhvatiti sve načine na koje pojedinac koristi zajednici. Zaključci su, dakle, sugestivni, ne konačni.
No nalaz se dobro uklapa u ono što znamo o ljudskoj kooperaciji. Prethodna istraživanja povezivala su više kognitivne sposobnosti s uspješnijim vođenjem, rješavanjem sukoba i koordinacijom. Ideja da prestiž nije nametnut silom nego dodijeljen dragovoljno — u zamjenu za uslugu — stara je koliko i politička filozofija. Ono što je novo jest eksperimentalni pokušaj da se ta razmjena izmjeri u laboratoriju.
Inteligencija kao javno dobro — ili privatna prednost
Studija je objavljena u časopisu Evolution and Human Behavior i nosi poruku koja zvuči gotovo moralistički: svi su na dobitku kad se pamet stavlja u službu zajednice. To je lijepa rečenica, ali ostaje na razini laboratorijskog nalaza. Prava pitanja — kako institucije nagrađuju korisnu, a kažnjavaju predatorsku inteligenciju — ostaju izvan dosega ovog eksperimenta.
Jer ako inteligencija sama po sebi ne donosi status, nego samo ona koja se dokaže korisnom, onda je najvažnija institucija u jednoj zemlji upravo ona koja procjenjuje što je korisno. A ta procjena nikad nije neutralna.
3 komentara
i tu klizne noga; ako imas inteligenciju, neces traziti ugled. pogotovo ne kroz “sluzbu zajednici” jer -eto ti politicara onda
Velika većina znanstvenih istraživanja izvodi se prema postizanju ciljanoga rezultata, a kod neegzatnih znanosti to je skoro u cjelosti slučaj.
To istraživanje meni znači apsolutno ništa jer se radi o relativizaciji. Uputno je znat razliku između pojmova apsolutno i relativno.
Da je u tome istraživanju kao student sudjelovao Joseph Goebels dok još nije bio ‘ugledan’ sigurno bi pokazao nadprosječni rezultat. Na kraju izvrsno je radio za svoju zajednicu jer je stroj te zajednice funkcionirao njemački racionalno.
Usput u susjednoj Švedskoj prije par godina napravljeno je istraživanje kognitivnih sposobnosti populacije i rezultati su bili kako su kognitivne sposobnosti švedske populacije u konstantnome padu zadnjih nekoliko desetljeća. I to meni ne znači puno naročito bez ključa izabiranja ispitanika, a ključ uvijek može bit prikazan po slobodnome nahođenju organizatora i provoditelja istraživanja.
Moje istraživanje kao kolateral moga proučavanja magije u zadnjih 5 godina pokazalo mi je kako su kognitivne sposobnosti svih koji ovdje pišu članke i konentare u konstantnom padu premda ima pisaca koji su po mjerilima kontrolnoga sistema i inteligentniji i obrazovaniji od mene.
I šta ćemo sad?