U 24 američke savezne države oko 35.000 školskih autobusa opremljeno je kamerama s umjetnom inteligencijom koje automatski kažnjavaju vozače koji ne stanu kad se isklopi mali znak stop.
Riječ je o brzorastućem tržištu nadzorne tehnologije u prometu. Tvrtka BusPatrol postavila je svoje kamere na desetke tisuća vozila, a konkurent AngelTrax nedavno je objavio partnerstvo s prijevoznikom Teton Stage Lines iz Idaha. Treća kompanija, Verra Mobility, također nudi sličan sustav.
Mehanizam je uvijek isti: kamera snimi prekršaj, snimka ide ljudskom pregledniku koji sastavlja dokazni paket za policiju, a kazna stiže poštom. Proizvođači tvrde da sustav mijenja ponašanje vozača. Potpredsjednica operacija u AngelTraxu Katherine Tolar kaže da 98 posto prekršitelja nakon prve kazne više ne ponovi prekršaj. Verra Mobility navodi iste brojke i dodaje da se broj kazni tijekom školske godine smanjuje za 70 posto.
Što pokazuju podaci iz Marylanda
No te tvrdnje dolaze od kompanija koje zarađuju na kaznama. Neovisna provjera u okrugu Montgomery u Marylandu daje drukčiju sliku. BusPatrol je tamo naplatio 375.000 kazni i 92 milijuna dolara globe, pokazalo je istraživanje koje su proveli Type Investigations i Bloomberg. Okružni podaci pritom nisu zabilježili pad broja sudara u blizini zaustavljenih školskih autobusa.
Novac je, međutim, otišao drugim putem. Od 2019. do 2024. BusPatrol je zadržao oko 40 milijuna dolara naplaćenih kazni, dok je okrugu ostalo 18,5 milijuna. Drugim riječima, privatna tvrtka uzela je više od javne blagajne koja je sustav i uvela.
To je klasičan model javno-privatnog partnerstva u kojem država daje ovlast, a privatnik ubire prihod. I dok se rasprava o umjetnoj inteligenciji u nadzoru najčešće vodi oko privatnosti, ovdje se nameće pitanje koje izvještaji o ovim sustavima rijetko postavljaju: zašto bi tvrtka koja živi od kazni imala interes da prekršaja bude manje? Kada je prihod izravno vezan uz broj snimljenih prekršaja, svaki pad prekršaja ujedno je i pad zarade.
Nadzor bez dokazanog učinka
Zagovornici kamera ističu sigurnost djece, i to je legitiman cilj. No sigurnost se ne mjeri brojem ispisanih kazni, nego brojem izbjegnutih nesreća. A upravo na tom mjestu podaci iz Marylanda ne potvrđuju obećanja. Kazne su se gomilale, a sudari se nisu smanjivali.
Sličan obrazac vidjeli smo i kod nas, gdje se prometni nadzor sve više prepušta kamerama i automatiziranim sustavima, dok se o učincima na stvarnu sigurnost raspravlja tek uzgred. Iskustvo s američkih autobusa pokazuje da tehnologija lako postane sama sebi svrha: prvo se postavi sustav, a onda se traži opravdanje za njegovu isplativost.
Postoji i šire pitanje nadzora. Udruživanje prometnih kamera s umjetnom inteligencijom otvara prostor za zlouporabu podataka, čak i kada proizvođači tvrde da je pristup ograničen. Povjerenje u takve sustave ne gradi se marketinškim brojkama o 98 posto, nego neovisnom provjerom koju naručuje javnost, a ne dobavljač opreme.
Ako kamere doista mijenjaju ponašanje vozača, onda bi to trebalo pokazati smanjenje nesreća, a ne rast prihoda od kazni. Dok god je obrnuto, građani imaju pravo pitati kome ovi sustavi zapravo služe — djeci na cesti ili tvrtkama koje na njima zarađuju.
0 komentara
Još nema komentara. Budite prvi.