Da li su herpes virusne infekcije povezane sa Alzheimerovom bolešću?

Istraživači opovrgavaju vezu između povećanog nivoa virusa herpesa i Alzheimerove bolesti. Pored toga, istraživači pružaju novi statistički i računski okvir za analizu podataka o sekvenciranju velikih razmjera.

Oko 50 miliona ljudi širom svijeta pogođeno je Alzheimerovom bolešću, vrstom progresivne demencije koja rezultira gubitkom pamćenja, kognitivnih sposobnosti i verbalnih vještina, a broj se brzo povećava. Trenutno dostupni lijekovi privremeno ublažavaju simptome ili usporavaju brzinu napredovanja bolesti, što maksimizira vrijeme pacijenata da mogu da žive i funkcionišu samostalno. Međutim, ne postoje tretmani za zaustavljanje napredovanja Alzheimerove bolesti.

Kao i sve vrste demencije, Alzheimerovu bolest karakteriše masovna smrt moždanih ćelija, neurona. Utvrđivanje razloga zašto neuroni počinju i nastavljaju da odumiru u mozgu pacijenata sa Alzheimerovom bolešću je aktivno područje istraživanja.

Jedna teorija koja je privukla pažnju u posljednjih godinu dana je da određene mikrobne infekcije, poput onih koje izazivaju virusi, mogu pokrenuti Alzheimerovu bolest. Studija iz 2018. godine izvijestila je o povećanom nivou humanog herpesvirusa 6A (HHV-6A) i humanog herpesvirusa 7 (HHV-7) u tkivima mozga postmortem više od 1000 pacijenata sa Alzheimerovom bolešću u poređenju sa moždanim tkivima zdravih starijih osoba ili onih koji pate od različitog neurodegenerativnog stanja.

Prisustvo povišenog nivoa genetskog materijala herpes virusa ukazivalo je na aktivne infekcije, koje su bile povezane sa Alzheimerovom bolešću. Za manje od godinu dana, ova studija izazvala je mnogo uzbuđenja i dovela do pokretanja nekoliko studija kako bi se bolje razumjela veza između virusnih infekcija i Alzheimerove bolesti.

Iznenađujuće, kada su ponovo analizirane skupine podataka iz studije iz 2018. godine koristeći identične statističke metode sa rigoroznim filtriranjem, kao i četiri najčešće korištena statistička alata, nisu bili u stanju da daju iste rezultate.

Istraživači su bili motivisani da ponovo analiziraju podatke iz prethodne studije, jer su primijetili da su p-vrijednosti (statistički parametar koji predviđa vjerovatnoću dobijanja opaženih rezultata testa, pretpostavljajući da su drugi uslovi tačni) veoma značajne, pripisuju se podacima u kojima razlike nisu vizuelno uočljive.

Štaviše, p-vrijednosti se nisu uklapale u jednostavnu logističku regresiju – statističku analizu koja predviđa ishod podataka kao jedno od dva definisana stanja. U stvari, nakon nekoliko vrsta rigoroznih statističkih testova, nisu pronašli vezu između obilja herpes virusne DNK ili RNK i vjerovatnoće da će se Alzheimerova bolest naći u ovoj grupi.

Pošto su “omics” tehnologije, uključujući one za genomiku, proteomiku, metabolomiju i druge, postale pristupačne i lako dostupne, u osnovnim biomedicinskim istraživanjima raste trend ka “velikim podacima”. U tim situacijama, imajući u vidu ogromne količine podataka koje treba izvući i obraditi u kratkom vremenu, istraživači će se možda naći u iskušenju da se oslanjaju samo na p-vrijednosti kako bi interpretirali rezultate i došli do zaključaka.

Ova studija ističe jednu od potencijalnih zamki prekomjernog oslanjanja na p-vrijednosti. Iako su p-vrijednosti veoma vrijedan statistički parametar, one se ne mogu koristiti kao samostalna mjera statističke korelacije – skupovi podataka iz velike propusnosti procedure još uvijek moraju biti pažljivo isplanirane da bi se vizuelno prikazalo širenje podataka. Skupovi podataka takođe se moraju koristiti u kombinaciji sa tačno izračunatim p-vrijednostima kako bi se napravile asocijacije genetske bolesti koje su statistički tačne i biološki značajne.

Cilj u sprovođenju i objavljivanju ove studije bio je generisanje alata i smjernica za analizu velikih podataka, tako da naučna zajednica može identifikovati strategije liječenja koje će vjerovatno biti od koristi pacijentima.