fbpx

Britanskoj vladi potreban je „program masovnog javnog ulaganja“

Velika Britanija

Iako je vlada Velike Britanije korektno pomagala porodicama i zaposlenima direktno tokom „Velikog zatvaranja“, trebalo bi učiniti mnogo više na zaštiti ekonomije u cjelini i osigurati ravnomjerniju raspodjelu podrške, kaže dugogodišnji finansijski analitičar Michael Roberts.

Svijet se trenutno nalazi usred najozbiljnije ekonomske recesije od Velike depresije, usljed napora da se izbori sa COVIDOM-19.

Michael Roberts, koji je preko 30 godina radio kao ekonomista sa firmama za istraživanje ulaganja u Londonu, tvrdi da je privatni korporativni dug mnogo veći problem nego javni dug i da je nešto slično “New Dealu” iz 1930-ih potrebno vladi Velike Britanije.

Sputnik: Veliki nivo državne potrošnje podstiču ekonomisti i korporativni lideri. Koliko vlade treba da troše, na šta bi trebale da troše i koja su ograničenja masovnog fiskalnog stimulansa?

Michael Roberts: Nivoi fiskalnih stimulacija vlada u glavnim ekonomijama su neusporedivi, barem su udvostručeni, ako ne i utrostručeni, kao udio u bruto domaćem proizvodu, u odnosu na globalnu finansijsku krizu prije više od deset godina.

Dok su u globalnoj finansijskoj krizi najviše potrošnje izdvojile finansijske institucije, pandemija COVID-19 nije finansijska kriza, već šok ponude i potražnje. Dakle, potrebno je finansiranje kako bi se pomoglo onima koji ne rade sa primanjima tokom zatvaranja i malim preduzećima da prežive sa kreditima i grantovima.

Nije, međutim, sve ovo skupo finansiranje stiglo na pravi cilj. Mnogo finansiranja je završilo u velikim kompanijama koje često imaju značajne novčane rezerve i isplaćuju dividendu akcionarima, dok su mnogi pojedinci i mala preduzeća prošli kroz sigurnosnu mrežu.

Sputnik: Tokom velike recesije 2007-2009. godine, štednja je bila jeziva riječ i nametana je širom Zapada, kao da ne postoji alternativa, sa ozbiljno negativnim posljedicama za mnoge ljude. Zašto je fiskalni stimulans pravi pristup u jeku „Velikog zaključavanja“, ali ne i za „Veliku recesiju“?

Michael Roberts: Fiskalni stimulansi trebali su biti na dnevnom redu i u Globalnom padu finansija (Velika recesija). Ali sada je to od suštinskog značaja jer je zastoj usljed pandemije ugasio ekonomiju i postoji ozbiljan rizik da će mnoga preduzeća i radna mjesta zauvijek nestati. Stope nezaposlenosti su već znatno veće nego u 2008-2009., a pad bruto domaćeg proizvoda i investicija veći je nego u bilo koje vrijeme od 1932. godine.

Sputnik: Koja je razlika između duga i deficita?

Michael Roberts: Vlade oporezuju i troše. Uravnotežen budžet je kada ovi poreski prihodi odgovaraju državnoj potrošnji na zaposlene, javne službe i kamate na dugove. Ako ovo prelazi prvo, onda bi vlada imala budžetski deficit.

Deficit se može pokriti zaduživanjem. Vlade izdaju obveznice za javnost koje kupuju u zamjenu za prihod od kamata. Ovo je javni dug. Nakon decenija deficita, mnoge vlade imaju veliki javni dug u odnosu na godišnju nacionalnu proizvodnju.

Zaista, do kraja ove godine odnos javnog duga prema bruto domaćem proizvodu će u većini glavnih ekonomija premašiti 100 procenata, čak i više nego za vrijeme Drugog svjetskog rata.

Sputnik: Zemlje poput Velike Britanije, koje imaju svoju fiat valutu, mogu štampati novac i dati ga direktno sektorima ekonomije koji to zahtijevaju. Postoje li nedostaci u tome?

Michael Roberts: “Štampanje novca” ili tačnije stvaranje depozita u bankama za domaćinstva ili kompanije koje troše veoma je efikasan način da se novac nađe u rukama ljudi da ga potroše i pokrenu ekonomiju. Ovo zaobilazi bankarski sistem koji, kako pokazuje iskustvo velike finansijske krize, često blokira protok novca i kredita domaćinstvima i kompanijama i preusmjerava ga na finansijsku imovinu. Ali postoje rizici u onome što se naziva novčano finansiranje (centralna banka štampa novac umjesto da vlade izdaju obveznice) ili ‘novac helikopterom’ (gotovina direktno domaćinstvima).

Ne postoji ograničenje budžeta (rastući troškovi kamate na državni dug); a to može značiti da se valuta širi bez ograničenja i u odnosu na ostale valute gubi vrijednost i kupovnu moć. Uvozne cijene rastu, a troškovi domaće industrije i domaćinstava rastu – inflacija se vraća. Sve zavisi od toga da li se dodatni novac / kreditno sredstvo produktivno koristi za podsticanje investicija i produktivnosti. Ako ne, rezultat može biti brzo rastuća inflacija zajedno sa niskim rastom, tj. ‘Stagflacijom’, kao u 1970-ima.

Sputnik: Tvrdili ste da je stvarni dug, dug preduzeća, a ne javni dug. Objasnite šta mislite pod tim.

Michael Roberts: Previše je naglasak na veličini duga u javnom sektoru. Zaista, ovaj dug se često naziva i državni dug. Ali, to nije. Dug javnog sektora nije ni približno tako značajan ili dug privatnog sektora, tj. dug domaćinstava (hipoteke, studentski dug i kreditne kartice) i korporativni dug (obveznice i zajmovi koje izdaju kompanije).

Potonji je bio poslijeratni maksimum prije COVIDA-19, jer su se kompanije zaduživale zato što profit nije bio dovoljno visok da pokrije investicije i proizvodnju ili zato što su koristili gotovinu za špekulacije na berzi otkupa sopstvenih akcija. Sve je to bilo veoma neproduktivno i riskiralo je novi finansijski pad.

Sada zaključavanje zbog pandemije povećava korporativni dug do novih dostignuća, posebno za slabije, manje kompanije. Sve je veći rizik od bankrota i neplaćanja (neizmirivanje otplate duga). To se još nije dogodilo previše jer su kamatne stope veoma niske. Ali ako se inflacija vrati, kamatne stope će rasti i ako rast nacionalne proizvodnje ostane nizak, profit će pasti. To je koktel za finansijski pad.

Sputnik: Šta po vašem mišljenju britanska vlada čini ispravno da se izbori sa trenutnom ekonomskom krizom, a šta radi pogrešno?

Michael Roberts: Vlada ima pravo da pokušava direktno finansirati domaćinstva i firme u čitavom zaključavanju. Ali, ove svote ni sada ne pokrivaju sve i više se usmjeravaju na veće kompanije umjesto malih.

A vlada izgleda nesigurno šta učiniti kako bi obnovila trajni ekonomski oporavak. Za sada se predlaže samo 5 milijardi državnih troškova za infrastrukturu, što je malo u poređenju sa zadatkom koji je pred nama. U Drugom svjetskom ratu državna ulaganja su iznosila preko 25 procenata bruto domaćeg proizvoda. Takva investicija „New Deal“ potrebna je za povećanje zaposlenosti, resetovanje ekonomije u proizvodne sektore, obnovu javnih usluga, posebno snažnih zdravstvenih sistema, i ciljanje „zelenih“ projekata za borbu protiv globalnog zagrijavanja.

Čini se da to nije na dnevnom redu vlade, dok raste pritisak da se pokušaju suzbiti vladini rashodi i dugovi nakon što se zaustavi hitno finansiranje usljed pandemije.

Sputnik: Koje politike biste preporučili britanskoj vladi da zaštiti porodice i pomogne da se pokrene ekonomija?

Michael Roberts: Vlada treba da planira veliki program javnih investicija. Minimalna plata treba naglo da se poveća, premještanjem na četverodnevnu radnu sedmicu koristeći novu tehnologiju za povećanje produktivnosti. Gubitničke izdatke za vojne i korporativne subvencije na fosilna goriva treba smanjiti.

0 0
Ocijenite članak
Pretplati se
Obavijest
guest
2 Comments
najstariji
najnoviji najviše ocjenjeniji
alex
Gost
alex
3 mjeseci prije

Nekadođu kodnas po instrukcije, mi smo zakon…uložiš jedan, drpiš dva, prije toga od sto napraviš pedeset, pa onda se od tih pedeset pol zamrači…

Dokurčilomi
Gost
Dokurčilomi
3 mjeseci prije

Pitajte filantrope.

POVEZANE VIJESTI

Izbornik
2
0
()
x