“Otok u ukrajinskom moru” – kako je SAD planirao pobunu u Ukrajini

Jednako kao što je ruska operacija “Krimsko proljeće” vjerojatno bila unaprijed pripremljena i uvježbavana, a provedena je od strane ruske inozemne Vojno-obavještajne službe (GRU), koju je 2014. vodio general Igor Sergun, koji je navodno umro od srčanog udara 3. siječnja prošle godine, CIA je davno u Ukrajini prepoznala mehanizam za uništenje Sovjetskog Saveza i Rusije.

Još tijekom ’60-ih je CIA planirala posebnu operaciju u Ukrajini. Prema američkim analitičarima, anti-sovjetski ustanak bi bio podržan u mnogim krajevima SSSR-a, a podijele “za” i “protiv” Moskve prolaze preko istih granica gdje prolaze i danas, na Republici Krim i ostatku Ukrajine. Takvi zaključci se mogu izvući iz studije “Faktori otpora i područja djelovanja specijalnih snaga u Ukrajini” iz 1957. Studiju je naručio Pentagon, a napisali su je istraživači sa Sveučilišta Georgetown. Nedavno je BBC objavio detaljno izvješće i rezultate istraživanja CIA-e iz tog razdoblja.

Kako pokrenuti anti-sovjetski “Maidan”

Istraživači su predložili Pentagonu da poslove provodi u pet područja Ukrajine, sjevernim i zapadnim pokrajinama i južnim dijelovima obale Krima. Središnja Ukrajina, primjerice, smatrala se neprimjerenom zbog velikih poljoprivrednih područja, prirode i gospodarstva. Također se preporučuju zasebne operacije u Dnjepropetrovsku i istočnom dijelu regije Harkov. Donbas, prema istraživačima, nije pogodan za specijalne operacije, pa čak ni za manje ustanke.

Najpovoljnijom regijom za specijalne operacije se smatraju Karpati i sjeverni dio padina ovog gorja. Uz povoljno raspoloženje lokalnog stanovništva, postoje strateške rezerve kalija i plinska polja koja su važna za gradove u središtu Ukrajine i središnju Rusiju, a tako bi se prekinula i komunikacija SSSR-a sa saveznicima iz istočne Europe, stoji u izvješću kojeg je objavio BBC.

U Lavovu, prema analitičarima, teže se sakriti, ali nije bilo ni previše prometnih arterija. U Volinju gotovo da nema strateških objekata, osim glavne željezničke pruge do Poljske i Njemačke, ali je područje zgodno za maskiranje zbog ​​močvara i šuma. U regijama Kijev i Žitomir je za Amerikance sve bilo pozitivno, od raspoloženja stanovništva do industrije. Južna obala Krima je također bila u popisu područja za specijalne operacije, prije svega zbog važnih komunikacija – luka, pomorske baze i planinskog krajolika.

Studija Sveučilišta Georgetown je uzela u obzir cijeli niz faktora.

“U obzir su se uzeli podaci o gospodarskom razvoju, transportnim sustavima, komunikacije, topografija i klimatske regije Ukrajinske SSR”, piše BBC u opisu još sovjetske Ukrajine.

Međutim, jedan od glavnih faktora je bio još uvijek jak anti-sovjetski sentiment u Ukrajini.

Posebnu kartu lojalnosti Ukrajinaca su Amerikanci napravili na temelju etničkog sastava regije, odnosa s boljševicima u razdoblju od 1917. do 1921. godine, veza s njemačkim okupatorom, gerilskih pokreta, kao i broju slučajeva oružanog otpora sovjetskom režimu.

Kao najpovoljnija područja za specijalne operacije Amerikanci su smatrali područje zapadne Ukrajine. Prije svega Lavov, Ternopolj i Ivano-Frankovsk.

Prema BBC-u, naglašeno je postojanje privatnih vojski tijekom Prvog svjetskog rata, sukob s Poljacima ’20-ih i ’30-ih godina i snažna Ukrajinska ustanička armija, koja se do 1956. godine “borila protiv nacista i komunista”.

Pretpostavili su da su neke UPA jedinice 1957. nastavile djelovati u planinskim područjima i američki komandosi bi ih mogli iskoristiti.

“U ovoj regiji specijalci mogu dobiti značajnu potporu lokalnog stanovništva, uključujući i aktivno sudjelovanje u akcijama protiv sovjetskog režima”, stoji u studiji.

I Zakarpatje je za SAD bilo pogodno područje, jer tamo, prema analitičarima, lokalno stanovništvo nije imalo povijest odnosa sa SSSR-om, jer su dio Sovjetskog Saveza postali nakon Drugog svjetskog rata, iako tijekom rata u regiji nije bilo anti-sovjetskih snaga.

Pentagon je također očekivao podršku i u “zoni osam”, koju su činili regije Kijev, Čerkasi, Žitomir i Hmeljnicki. Vjerovalo se da u tim područjima prevladavaju nacionalistički i anti-sovjetski osjećaji. Za druga područja povoljna za američke specijalne snage su lijevi dio regije Poltava, regija Sumi, kao i desni dio regije Kirovograd i regija Vinice.

“Ovaj pojas je tradicionalna jezgra Ukrajine i Ukrajinaca”, stoji u izvješću.

U industrijskom četverokutu Krivoj Rog, Zaporožje, Dnjepropetrovsk i Pavlograd, američki analitičari su očekivali ograničenu podršku Ukrajinaca, koji su tamo bili u većini, ali su to industrijska središta u kojima boljševici uživaju znatnu podršku.

Još manju podršku su Amerikanci očekivali u Odesi i Harkovu. Po odanosti sovjetskoj vlasti, ovi prostori su bili odmah iza Donbasa i Krima, s izuzetkom graničnih područja Černigovske i Luganske regije.

Na Krimskom poluotoku, gdje Amerikanci nisu vidjeli gotovo nikakav sentiment protiv Sovjetskog Saveza, računali su samo na krimske Tatare, koji su zbog deportacije bili neprijateljski nastrojeni prema komunistima.

Međutim, CIA je pretpostavljala da su Tatari gotovo nestali, tako da oni nisu bili presudni za akcije na Krimu. Jedini interes za Krim je vezan za prisustvo velikog broja strateških objekata.

Donbas je, nakon Krima, druga regija po “odanosti sovjetskom režimu“. Smješten je u “drugu zonu”, za koju su u SAD-u vjerovali da Ukrajinci čine manjinu stanovništva. Osim toga, “tamošnje lokalno stanovništvo se smatralo ruskim otokom u ukrajinskom moru, koje se poistovjećuje sa sovjetskim režimom”, piše u tajnom izvješću Sveučilišta Georgetown.

“Lopate” protiv “EuroMaidana”

Jesu li Amerikanci planirali prave operacije protiv Sovjetskog Saveza, to nije poznato. Međutim, “karte lojalnosti lokalnog stanovništva” su prave, a BBC podsjeća kako odražavaju podršku “Narančastoj revoluciji”, odražavaju odnos snaga na izborima, te podijele u narodu 2004. i u proljeće 2014.

Odnos prema sovjetskoj vladi 1957. godine u različitim regijama Ukrajine zapravo nije bio neko veliko otkriće. Istovremeno, američki podaci obiluju s nizom netočnosti, za koje ukrajinski “domoljubi” odavno znaju, posebno u svojim optužbama kako jugoistočni dio zemlje i Krim nisu “sovjetski” ili ruski.

Koliko god se propaganda Kijeva trudila da dokaže suprotno, sve govori raspoloženje u Donbasu i Krimu u 2014. godini, kao i daljnji razvoj događaja. Krim je glasao za ujedinjenje s Rusijom, koja je sa svoje strane podržala stanovništvo u nepriznatim republikama Donjeck i Lugansk.

Ali to nije istina, po mišljenju ukrajinskih znanstvenika. Na primjer, Donbas za znanstvenike iz Kijeva nikada nije bio “ruski otok”, ni prije, ali ni poslije rata.

“Ako uzmemo u obzir statistiku doseljenih u Donbas nakon Gladomora u ’30-im godinama, broj Rusa je vrlo mali. Radi se o tisućama kućanstava, što na ovom velikom području gotovo ništa ne znači. Osim toga, budući da je preseljenje bilo relativno dobrovoljno, većina imigranata iz Rusije se vratila kući, jer su vidjeli da su ukrajinska sela i seljaci više pogođeni nego središnje regije Rusije, odakle su došli”, rekao je BBC zamjenik direktora Instituta za povijest Akademije znanosti Ukrajine, Stanislav Kulčicki.

Prema njegovim riječima, u Donbas je preseljeno stanovništvo prvenstveno iz drugih područja Ukrajine, najviše iz Polezije, koja gotovo da nije trpjela glad. Isto tvrde da je bilo i nakon 1945. godine. Na primjer, 1948. godine je u Vorošilovgrad, današnja regija Lugansk, tri četvrtine stanovnika stiglo iz drugih regija Ukrajine. Stanislav Kulčicki navodi da su Rusi uglavnom bili poslani u baltičke republike i Krim.

“Prema tome, zaključci o ruskom stanovništvu u slučaju Donbasa su krivi i prikladniji su za baltičke republike i na Krimu”, rekao je u intervjuu za BBC Stanislav Kulčicki.

Većina stanovnika Donbasa se optužuje za paternalizam i mentalni sklop polaganja nade u “cara”. To je samo djelomično istina, posebno ako uzmemo u obzir posebnosti gospodarstva Donbasa. Najveći dio ekonomije čine industrijska postrojenja, gdje zbog učinkovitosti posla postoji jasna linija zapovijedanja i zahtjeva se timski rad.

Ova karakteristika je, prema znanstvenicima, formirala još jednu percepciju stvarnosti, a koja se ne uklapa u “EuroMaidan“.

Voditelj Odjela za sociologiju sa Sveučilišta u Lugansku, profesor Ilja Kononov, nakon početka sukoba u Donbasu se preselio na teritorij pod kontrolom Kijeva, ali smatra da je Ukrajina uvijek postojala kao projekt dvije države.

“Prvo, imamo Galiciju i njene odlike, koja bi mogla imati oblik državljanstva, gdje su ključnu ulogu odigrali etnička pripadnost, jezik, vjeroispovijest, a na svemu tome se temelji i politika. Druga odlika, koja je svojstvena prvenstveno za Donbas, je socijalna solidarnost, koja se temelji na potpuno različitim principima, bilo da govorimo o političkoj, kolektivnoj ili profesionalnoj solidarnosti. Ove dvije komponente ih čine nacijama, ali i izazivaju međuregionalne napetosti, koje su u više navrata potvrdili i izbori i drugi politički događaji”, rekao je Ilja Kononov.

Zamjenik ravnatelja Instituta za sociologiju Akademije znanosti Ukrajine, Evgenij Golovaha, rekao je da su stanovnici Donbasa bili naklonjeni Sovjetima, ali da je regija izgubila značaj kojeg je imala u Sovjetskom Savezu.

“Regionalni identitet je tamo uvijek bio jako izražen, čak i prije sukoba u istočnoj Ukrajini. Identitet Donbasa je nadjačao ukrajinski. No, to je identitet usko vezan uz sovjetski identitet, a to ima objašnjenje. U sovjetskim vremenima je Donbas bio posebno cijenjena regija Ukrajine. Poštovanje je bilo vezano za njihov doprinos teškoj industriji i obrambenom kompleksu, jer je Donbas najviše radio za obranu SSSR-a. Nakon što se Rusija počela zalagati za obnovu SSSR-a, iako u simboličnom smislu, čime mislim na vraćanje sovjetske himne i slogana, nakon liberalnih ’90-ih je pokrenuta rekonstrukcija sovjetskih stereotipa. Tada su tamo značajno porasli proruski osjećaji. Ali ako Donbas vjeruje da bi mu Rusija mogla vratiti prednosti Donbasa iz sovjetskih vremena, uvjeravam vas da sve do 2013. godine takvih osjećaja tamo gotovo da nije bilo”, rekao je Evgenij Golovaha.

Nije iznenađujuće da su “EuroMaidan” i “europske integracije” Ukrajine stanovnike Donbasa natjerale na otpor, a pokazalo se da su s pravom bili zabrinuti. Ovdje ne govorimo o “derusifikaciji” ili “dekomunizaciji”, do čega stanovnici Donbasa također drže, nego o pukom opstanku.

Naime, Ukrajina sada bezuspješno pokušava uskočiti u “europski vlak”, zbog čega mora proći kroz proces deindustrijalizacije. Objašnjenje je jednostavno – Europi nije potreban još jedan jak industrijski konkurent. Stoga industrija u Ukrajini ustupa mjesto poljoprivredi, izvozi sirovine i dobavljač je snage za tržište rada EU. Očito je da se Donbas pobunio protiv takvih “reformi”, ali ne zbog “obrane carstva”, koliko zbog pukog nagona za samoodržanjem. To su možda isti razlozi zbog kojih na prosovjetski Donbas američki analitičari nisu računali ni 1957. godine, kada je sve mjereno kroz nacionalnu pripadnost i povijest. No, 2014. godine, kada su SAD podržale “EuroMaidan”, Sovjetski Savez više nije postojao, a promijenilo se nije gotovo ništa.