U ovoj državi, kako god ona nastala, slučajno, namjerno ili zbog tisućljetnih težnji hrvatskog naroda za svojom državom, čak i nakon 25 godina od okončanja rata, najlakše je, umalo redovno stanje ono koje se zove apatija.
Godine za godinama u kojima se ništa ne mijenja, osim što se učvršćuju unutarnji mafijaški savezi pod krinkom ovih i onih državnih uprava, u kojima se stalno premještamo naniže na ljestvicama uspješnosti (od PISA testova do standarda građana), teško je ikomu se othrvati umrtvljujućem zaključku – ništa se ne može promijeniti, svi su oni isti i bit će nam gore.
Od početka ove godine, osim apatije kao redovnog stanja nacije, uslijedio je nad svima nama i socijalni eksperiment pod nazivom pandemija koronavirusa. Sve što diše zahvaljujući državnom novcu (novcu građana prelivenom preko poreznog sustava u financijske tokove koje usmjeravaju konkretni ljudi prema konkretnim ljudima putem složenog, njima poznatoga sustava ustava i brana) i sve što piše, zahvaljujući istom novcu, svrstalo se na jednu stranu – onu koja zagovara putem proxy stožeaških ratnika (uključuje kupljene nazovi znanstvenike) tiraniju, etatizam, diktaturu. Vlast je tobože demokratska, institucije tobože funkcioniraju, izbori su demokratski i tobože slobodni; u naravi parapolitički i parastručno tijelo upravlja već mjesecima svakim vidom života građana, institucija, gospodarstva.
Sabor se pokorio takvom stanju stvari, Ustavni sud se pokorio, oporba se pokorila, mediji se stavili vlastima na raspolaganje poput kurvi mornarima na dokovima, desetine tisuća kukavelji s portirskim mentalitetom se uključilo u nadzor ‘provođenja mjera’.
Još samo da poraste stopa samoubojstava i da zaokružimo priču o jednom samoubojstvu naroda koji se odriče svojih prava i sloboda, ne dobivajući zauzvrat nikakvu protučinidbu.
Tu i tamo se pojavi glas razuma, netko tko prepozna carevu golotinju s njegovim novim ruhom, na rijetkim portalima, na društvenim mrežama koji se odmah ušutkaju preko faktograf nepismenih bojovnika, izvučenih s dna novinarske i ljudske kace.
Onda se dogodi jedan šapat, nešto što zazvuči kao akord među raštimanom kakofonijom sastavljenom od ojkanja, guslarenja, turbofolkiranja i ganganja, praćeno instrumentima s očitom tvorničkom greškom – Zoran Milanović ustvrdi da je stožeraštvo protivno Ustavu. Podrži ga jedan ustavni sudac (Abramović) i mjesecima nitko drugi.
Milanović? To je ona lijenčina koja spava do 10 h kad treba voditi Vladu države koja je u recesiji, koji se klati po Taču (restoran), odlazi na turneju po Australiji, koji je nešto govorio o slučajnoj državi (uistinu je rekao točno ovo: “Očigledno smo svi prepušteni slučaju, a država koja je prepuštena slučaju je slučajna država”), a glasačka mašinerija jedva dočekala iskriviti i prišiti mu barem izdaju kad ne ide veleizdaja; onaj koji je jedva u osam godina uspio zagospodariti strankom zaostalom u 20-om stoljeću (koja dijeli megdan s istom koja je na istom stupnju razvoja i dokaz o pogrešnosti teorije evolucije). Sve to jest, zato što to mediji kažu.
Ispustit će one epizode o tjeranju banaka na uzmak zbog kredita u švicarcima, one o vlakovima s izbjeglicama (po Angeli Merkel su trebale se izbjeglice taboriti u Hrvatskoj kao trajnom okupljalištu kakvo je sada oko Bihaća) koje je privremeno konfiscirao Orban, čak i to da je na kraju njegovog mandata konačno došlo do kakvog takvog gospodarskog rasta.
Kao što unisono, u neslušljivoj disharmoniji zajedno nastupaju svi nabrojani (mediji, kvazi i pseudo ljevičari, vlast i prirepci, itd) s pričom oko covida, isti akteri su se udružili u zajedničkom medijsko-političkom pothvatu protiv Milanovića!
Kad su svi oni na jednoj strani, a jedan čovjek na drugoj, znajući o njima sve što trebamo znati, onda je prirodna pozicija zdravog razuma na onoj na kojoj se nalazi i Milanović.
Samodopadne narikače, ‘sedma najutjecajnija feministica na svijetu’, Plenković, Škoro i ostali.
U čemu je problem?
Predsjednik RH, Zoran Milanović je ustao u obranu Ustava prilikom oduzimanja građanskih, poduzetničkih i ljudskih prava i sloboda zbog ‘pandemije’; o zaključavanju kaže: lockdown koji je bio paušalno i traljavo osmišljen;
- „Ministri koji su se okupljali u klubu direktora Janafa su bili namagarčeni (naknadno je ‘istraživačkim’ novinarima morao pojašnjavati da nije nazvao ministre magarcima i održao im predavanje o prilozima, prijedlozima i pridjevima);
- „Uloga Stožera postaje farsa “gdje se pod krinkom struke pogoduje sitnim dnevnim interesima ovog ili onog pajdaša, to se da promijeniti u saboru”;
- „Živimo u izvanrednom stanju za koje nitko nije dao odobrenje“;
- „Ova ružna maska oko vašeg lica nije vaša odluka. To je sve skupa jedan mali cirkus”
Milanović je svojim izjavama pritisnuo Plenkovića koji ‘nije znao da je direktor Janafa pod istragom zbog korupcije, da je već preuzeo 2 milijuna kuna za koje su DORH i PNUSKOK znali te ga imenovao na novi četverogodišnji mandat te monopolističke državne tvrtke’. Razotkrio je sav jad sudstva, jalovost vlasti, sve trbuhozboračke politike oko maltretiranja građana zbog’pandemije’.
Na kraju je maestralno zaključio tjedan svog eksponiranja objavom na fejsu rekao o Hanza mediji i jutarnjem listu (u kojoj je feministica i to sedma najutjecajnija na svijetu progovorila o predsjedniku samo zato kako bi ga pozvala na ostavku jer ona to hoće) ono što svi znaju, a nitko ne spominje kao bitnu činjenicu: „To su, da podsjetim, dnevne novine koje su prije nekoliko godina završile u kandžama jednog odvjetničkog ureda koji je sasvim nezainteresiran za novinarstvo i ikakav javni interes, no itekako je zainteresiran za svoj politički i ekonomski utjecaj. Fino, bogami.“
Sjetio se i ‘utjecajnog analitičara’ Žarka Puhovskoga (približavajući se tako sve bliže onomu o čemu piše ovaj portal): „Osim što je g. Puhovski očajan analitičar, koji je zadnjih godina ama baš sve pogrešno prorekao, on je i jedna od najnečasnijih pojava na hrvatskoj javnoj sceni.“
Zoran Milanović je razlog zbog kojeg apatija u Hrvatskoj uzmiče. Ma što god mislili o njemu. Trn je u peti ‘kabali‘ (on nikad ne bira slučajne riječi u javnom govoru, barem to je dosad pokazao) i meta na kojoj gađanje vježbaju svi regruti kabale.
Predsjedniku koji ispravno, konstektualizirajući cijelu pjesmu, u svom obraćanju javnosti citira Branimira Johnnya Štulića, ja bih vjerovao u ovom sukobu!
„Briga me, frajeri, za vaše reklame, ovuda su prolazili i drugi prije vas.“ (B. J. Štulić: „Grad bez ljubavi“)
