Kad granica postane alat pritiska – Danas Stanivuković, sutra bilo tko od nas

Postoji trenutak kada država prelazi nevidljivu liniju — ne onu na karti, nego onu između legitimne sigurnosne politike i zloupotrebe moći. Ako su tvrdnje točne da se gradonačelnik Banje Luke, Draško Stanivuković, sustavno zaustavlja, pretresa i zadržava na hrvatskoj granici — i to višekratno, uz očit obrazac — onda više ne govorimo o sigurnosti. Govorimo o poruci. A ta poruka je opasna.

Odmah na početku treba biti potpuno jasan

Redakcija portala Logično nema nikakve političke, osobne ni interesne veze s Draškom Stanivukovićem. Ne zastupamo njegove stavove niti ih nužno podržavamo. Međutim, upravo zato što se ovdje ne radi o jednoj osobi nego o principu, smatramo da bismo identično reagirali da se isto događa bilo kome — političaru, novinaru ili običnom građaninu.

Jer ovdje nije stvar jedne osobe, jedne izjave ili jedne političke provokacije. Ovo je test, može li država koristiti administrativne mehanizme kako bi disciplinirala politički nepoželjne pojedince? Ako može — i ako to prođe bez otpora — onda se vrata otvaraju svima koji će sutra reći nešto “krivo”.

Europski pravni okvir nije savršen, ali je jasan u jednoj stvari i to da država ne smije koristiti granicu kao alat političkog pritiska. Prema Schengenskom graničnom kodeksu, kontrole moraju biti nediskriminatorne, proporcionalne i utemeljene na stvarnim sigurnosnim razlozima. Dodatno, temeljna načela Europske unije zabranjuju diskriminaciju na temelju političkog mišljenja ili nacionalnosti.

Drugim riječima, ako se ista osoba zaustavlja 14 puta uzastopno, satima zadržava i detaljno pretresa, mora postojati konkretan, dokaziv i individualiziran sigurnosni razlog. Ne politička izjava. Ne diplomatska nervoza. Ne povrijeđeni ego. Ako je kriterij “rekao je nešto što nam se ne sviđa”, onda više nema pravne države — postoji samo selektivna primjena moći.

Važno je ovdje jasno reći da čak i ako su izjave Draška Stanivukovića kontroverzne, neprimjerene ili politički provokativne — za to postoje druge, legitimne metode reagiranja u pravnoj državi. Ako je izjava nezakonita, postoje sudovi. Ako potiče mržnju, postoje kazneni postupci. Ako je politički problematična, postoje demokratski mehanizmi — javna kritika, politički odgovor, pa i diplomatske note. Granica nije mjesto za “kažnjavanje” izjava.

Država koja koristi granične kontrole kao zamjenu za pravni postupak zapravo priznaje da ne djeluje kroz zakon, nego mimo njega.

Dimenzija ovog problema koju ne smijemo ignorirati

Ovakva retorika i ovakvo ponašanje savršeno odgovaraju ekstremnim političkim opcijama s obje strane granice. Svaki incident, svako zadržavanje, svaka demonstracija sile postaje gorivo za već postojeće napetosti.

Takve situacije hrane narative podjela, jačaju nepovjerenje i stvaraju atmosferu u kojoj razum i suradnja gube prostor. Već krhki odnosi dodatno se pogoršavaju — i to nije kolateralna šteta, nego često vrlo poželjan ishod za one koji politički profitiraju na konfliktu.

Ne treba biti naivan, ovakve stvari rijetko su slučajne. Kada se obrazac ponavlja, kada se jasno vidi kontinuitet postupanja, onda više ne govorimo o incidentu nego o metodi. A metode uvijek imaju svoje autore i svoje političke korisnike.

Često se u ovakvim situacijama čuje argument: država ima pravo kontrolirati granicu. Naravno da ima — i treba imati. Ali pravo bez granica pretvara se u zloupotrebu. Ako se kontrole koriste selektivno, ponavljano prema istoj osobi i bez transparentnog obrazloženja, onda više nisu sigurnosna mjera nego instrument pritiska. To je razlika između policije i politike.

Najveća pogreška u ovakvim slučajevima je misliti da se to tiče samo političara

Povijest nas uči suprotno. Ovakve prakse nikada ne ostaju ograničene na javne osobe. One se šire — prvo na političke protivnike, zatim na novinare, pa na aktiviste, i na kraju na obične građane koji su jednostavno “previše glasni”.

Kad jednom postane prihvatljivo da te država može maltretirati na granici zbog stava, granica više nije fizička. Ona ulazi u svakodnevni život. I što je najopasnije, druge države vrlo brzo počinju primjenjivati iste metode. Ako jedna država počne koristiti granicu kao politički alat, druge će odgovoriti istom mjerom. Rezultat je lančana reakcija represije u kojoj svi gube — građani, gospodarstvo, sloboda kretanja i međudržavni odnosi.

U konačnici, pitanje nije sviđa li vam se Stanivuković ili ne. Možete se s njim potpuno ne slagati, možete smatrati njegove izjave neodgovornima — to je legitimno. Ali država ne smije biti arbitar političkog ukusa. U trenutku kada počne kažnjavati ljude zbog izjava kroz administrativne mjere, prestaje biti neutralna i postaje politički akter. A to je početak erozije pravne sigurnosti.

Ako postoji stvarna sigurnosna sumnja, neka se jasno kaže zašto. Ako ne postoji, neka se prestane s praksom koja ne može izdržati pravni ni demokratski test. Transparentnost nije slabost države — to je temelj njenog legitimiteta.

Granice postoje da štite sigurnost, a ne da discipliniraju mišljenje. Ako prihvatimo da se nekoga može sustavno maltretirati zbog političke izjave, onda smo već napravili korak prema društvu u kojem je sloboda uvjetna. A uvjetna sloboda nije sloboda.

Danas je to jedan gradonačelnik. Sutra bi to mogao biti bilo tko tko se usudi reći nešto što nije po volji. Pitanje nije što mislimo o njemu — pitanje je koliko smo spremni braniti pravila koja štite sve nas. Jer kad pravila padnu za jednog, padaju za sve.