Najveći globalni skup podataka o migracijama dosad ne otkriva samo koliko ljudi prelazi granice, nego i kakav ljudski kapital pritom prelazi iz jedne zemlje u drugu.
Znanstvenici Dilek Yildiz i Guy Abel objavili su u časopisu Scientific Data prvi globalni skup podataka koji migracijske tokove za 199 zemalja razlaže istovremeno po dobi, spolu i obrazovanju. Pokriveno je šest petogodišnjih razdoblja, od 1990. do 2020. godine, a procjene su izgrađene na uzorcima popisa stanovništva iz 74 zemlje i metodi strojnog učenja poznatoj kao super learning.
Rezultat je jednostavan i neugodan: udio visokoobrazovanih u ukupnim migracijskim tokovima raste u svim svjetskim regijama. Europa pritom ima najveći udio doseljenika sa srednjim ili višim obrazovanjem. Muškarci i žene koji dolaze u istu zemlju uglavnom su slični po dobi i obrazovanju, ali razlike među zemljama odredišta goleme su.
Od brojanja glava do brojanja znanja
Dosadašnji globalni podaci uglavnom su mjerili koliko ljudi migrira. Novi skup podataka mjeri sastav tokova — tko dolazi i kada — a ne stanje, odnosno snimku toga tko u nekoj zemlji živi u određenom trenutku. Ta razlika nije akademska. Omogućuje preciznije praćenje odljeva mozgova i priljeva mozgova, uključujući pitanje ubrzava li se doseljavanje kvalificirane radne snage i koje dobne skupine ga nose.
Autori tvrde i da detaljniji podaci o migracijskim tokovima jačaju populacijske projekcije, a te projekcije stoje u temelju odluka o obrazovanju, zdravstvu, tržištu rada i javnim uslugama. Abel zaključuje da bolje informacije o tim tokovima pomažu kreatorima politika procijeniti učinke migracijskih politika i planirati buduće potrebe stanovništva.
No upravo tu počinje ono što studija ne kaže. Podaci su tu, ali pitanje koje izvor ne postavlja glasi: ako je Hrvatska i cijela srednja i istočna Europa godinama izvozila obrazovane ljude, a uvozila jeftinu radnu snagu za građevinu, turizam i dostavu, čijim su to interesima služili? Migracijska politika koja se hvali „priljevom mozgova” u praksi često znači da su najbolji otišli, a da su oni koji dolaze zamjena za radnike, a ne za znanje.
Zemlja koja ne kontrolira svoj kapital ne kontrolira ni svoje ljude
Studija potvrđuje ono što se u Hrvatskoj osjeća već desetljećima: obrazovanje je postalo izvozni proizvod. Država ulaže u školovanje, a drugi trguju plodovima tog ulaganja. Uz to, Hrvatska je dugo vodila monetarnu politiku vezanu uz stranu valutu, s valutnom klauzulom koja je štitila banke od rizika, a građane izlagala njemu. Ako država ne tiska vlastiti novac i ne kontrolira svoju centralnu banku, ne može voditi ni politiku zapošljavanja koja bi zadržala mlade i obrazovane.
Izlaz iz te zamke nije u novim agencijama i strategijama, nego u vraćanju osnovnih poluga: vlastita valuta, parlamentarni nadzor nad središnjom bankom, banke u većinskom vlasništvu domaćih državljana i monetarna politika kojoj je cilj zaposlenost, a ne stabilnost stranih ulagača. Dok se to ne promijeni, svaka nova tablica o migracijama bit će samo precizniji opis istog problema.
Nije odljev već proljev mozgova…razlika je ogromna.