Rezultati međunarodnog PISA testiranja pokazuju da interes roditelja za školovanje djece u razvijenim zemljama pada najbrže u povijesti testiranja, a pad prati i najniže rezultate učenika ikada zabilježene.
Više od 760.000 petnaestogodišnjaka iz desetaka zemalja sudjelovalo je prošle godine u Programu međunarodne procjene učenika (PISA). Rezultati objavljeni u utorak otkrivaju da su prosječni rezultati iz matematike, čitanja i znanosti u visokorazvijenim ekonomijama najniži u povijesti tog testiranja. Američki tinejdžeri bilježe pad i u čitanju i u matematici, a njihovi rezultati kliznuli su na najnižu razinu otkako se testiranje provodi početkom 2000-ih.
Azijske zemlje prednjače: Kina, Singapur, Tajvan, Japan i Južna Koreja ostvarile su najviše rezultate. Estonija, Ujedinjeno Kraljevstvo i Novi Zeland također su se dobro plasirale. U Kini gotovo 100 posto djece postiže osnovnu razinu iz matematike i čitanja, dok je u SAD-u taj udio samo 65 posto za matematiku i 74 posto za čitanje.
Roditelji postali klijenti umjesto suradnici
Ključ pada rezultata možda leži u anketi provedenoj uz testiranje. U usporedbi s rezultatima iz 2022. godine, gotovo svaka zemlja zabilježila je pad podrške obitelji obrazovanju djece, posebno dječaka. Mjerilo je koliko često roditelji razgovaraju s djecom o školskim obavezama ili pokazuju zanimanje za njihovo učenje.
Andreas Schleicher, direktor za obrazovanje i vještine OECD-a koji provodi PISA testiranje, kaže da se roditelji sve više doživljavaju kao klijenti škole, a ne kao netko tko ima osobni interes za dijete. Učenici čije ih obitelji tjedno pitaju što su radili u školi postižu oko 35 bodova više na PISA testu iz znanosti, što odgovara više od godine i pol učenja, čak i nakon prilagodbe za socioekonomske razlike.
Postavlja se pitanje: ako roditelji u najbogatijim zemljama svijeta imaju sve više slobodnog vremena i tehnologije koja bi im trebala olakšati život, zašto ih je sve manje zainteresirano za obrazovanje vlastite djece? Odgovor možda leži u činjenici da su škole preuzele ulogu koju su nekada imale obitelji, a roditelji su prepustili brigu institucijama vjerujući da je to dovoljno.
Tehnologija: dvosjekli mač
Digitalna distrakcija dodatni je čimbenik pada rezultata. Više od četvrtine učenika u zemljama s visokim dohotkom žali se da ih kolege ometaju digitalnim uređajima u većini nastave znanosti. Zemlje sa strogim politikama kontrole mobitela u školama bilježe niže stope ometanja.
Učenici koji koriste digitalne uređaje dva do tri sata dnevno u školi postižu više rezultate, no rezultati padaju kada upotreba tehnologije prijeđe tu granicu. Općenito, veća upotreba umjetne inteligencije povezana je s nižim rezultatima. Učenici koji nikada ne koriste chatbotove postižu bolje rezultate od onih koji ih koriste, a gotovo polovica učenika u razvijenim ekonomijama tjedno koristi AI chatbotove za učenje.
Schleicher ističe da su Japan, Južna Koreja, Singapur i Estonija uspješno iskoristile AI za podršku učenju bez pretjerane upotrebe. U Aziji nastavnici imaju snažniju ulogu u oblikovanju AI sustava za učionicu, dok u Americi učitelji uglavnom samo provode nastavu. Spominje primjer kineske učionice gdje su učenici vježbali kaligrafiju tintom i kistovima, a učitelji su skenirali njihove radove i koristili AI za analizu poboljšanja rukopisa.
Zabrinjavajuće je što stručnjaci upozoravaju da bi kineska obrazovna dominacija nad SAD-om mogla imati ozbiljne političke posljedice. Tracey Burns iz Nacionalnog centra za obrazovanje i ekonomiju kaže da je za pobjedu u tehnološkoj utrci potrebno imati ljude sa znanstvenim, tehničkim i čitateljskim sposobnostima. Američki rezultati iz matematike jednaki su prosjeku OECD-a, a SAD je u top 15 zemalja svijeta iz znanosti, čitanja i računalnog rješavanja problema, no taj je plasman dobrim dijelom posljedica pada drugih zemalja.
Istraživači upozoravaju da američke rezultate treba uzeti s rezervom jer SAD nije zadovoljio standarde za dovoljno velik uzorak škola i učenika. No bez obzira na metodološke ograde, trend je jasan: obitelji se povlače iz obrazovanja svoje djece, a rezultati padaju. Pitanje nije samo što škole mogu učiniti, nego što društvo u cjelini poduzima da vrati obitelj u središte odgojno-obrazovnog procesa. Ako se taj trend nastavi, najnovija generacija mogla bi biti prva u modernoj povijesti koja je obrazovno lošija od svojih roditelja.
6 komentara
Radim u CES-u (Centre for Educational Sociology) u UK-u.
PISA ne pokazuje ama baš ništa i imate članak o tome:
https://johnmenadue.com/post/2021/02/beware-false-idols-of-education-excellence-take-pisa-test-results-with-a-grain-of-salt/
Razlog zašto su azijske zemlje uvjek dobro plasirane je taj što učenici MORAJU jednostavno napisati taj ispit jako dobro inače sljedi kazna, dok recimo u zapadnim zemljama profesor podjeli ispit i u glavnom učenici ga napišu tek toliko da mogu biti slobodni. Također istok dosta traži disciplinu, strogoču, kolektivizam i ne propitivanje. To je jako dobro za tehničke znanosti ali sa druge strane je to jako jako loše za poduzetništvo, društvo u cjelini, obitelj, i za ne tehničke znanosti. Na zapadu je stvar drukčija: traži se propitivanje, razumjevanje, sloboda te je društvo više okrenuto pojedincu nego kolektivu te je to jako dobro za poduzetništvu, umjetnost itd. ali nije dobro baš za tehničke znanosti. Također zapad ima druge probleme: naglo povečanje migracije, naglo povečanje troškove života te jako skupo obrazovanje.
Pad rezultata nema nikakve veze s roditeljima ili digitalnim uređajima, jednostavno se na tim testovima radi prisila nad pojedinom djecom.
Zaboravlja se jedan bitan elemenat, roditelji više nemaju potpunu kontrolu nad odgojem svoje djece. Dobar dio njihove kontrole oduzela im je država svojim zakonima i propisima propisujući bilo što kao neka prava djece od čega dobar dio je kontraproduktivan, a mlade osobe koriste to na negativan način jer ne shvaćaju da je to protiv njih samih. Pročitao sam podatak u novinama da je (negdje prije 7-10 godina, ne sijećam se više) te godine bilo oko 23.000 prijava roditelja na nasilje svoje djece nad njima. To me je šokiralo jer je u vrijeme moje mladosti (prije oko 50 godina) to bilo gotovo nemoguće, tada je puno pravo i odgovornost nad odgojem djecom bila u rukama roditelja. Sada imamo to što imamo, jer generacija koja je rođena poslije Domovinskog rata i u “demokraciji” svela svoju djecu na prinčeve i princeze, koji su najbolji i naravno za sve su krivi oni drugi, najčešće učitelji, druga djeca, susjedi, država i tko sve ne.
U Njemačkoj su 1996. profesori primjetili da im pred karaj studija nestaju najbolji studenti. Fakulteti su angažirali obavještajnu službu da istraži gdje i kako nestaju. i nakon nekog vremena su otkrili da se po fakultetima kreću američki skauti, studentu daju bjanko ček da upiše sumu i ide u SAD, pri čemu će im osigurati da polože dva tri ispita koji su im ostali. Isto veče je zasjedao Bundestag, da studentima ponude iste uvjete da ostanu u njemačkoj. U Hrvatskojje na saboroskoj “raspravi” o odlasku maladih mozgova u inozemstvao, HDZ-ov glupi zastupnik MIlas (čovjek koji neije mogao položiti domino test za prijem u radni odnos), HDZ-ovski glupo reče: ” Pa neka idu . Kila mozga u mesnici dvije marke.” HDZ-ov humor.
Postoje dvije vrste novinara. Polupismeni, glupi, koji samo vjeruju u senzaciju i oni koji razmišljaju o svakom svom tekstu i tv emisiji (recimo Togonal.). Glavni urednici vole ove novinare iz prve skupine.Senzacija prodaje novine i povećava gledanost. Tako su novine i tv kuće blejale 2002.-03. kako su naši rezultati na Pisa testovima najlošiji u EU. Zaključak, nisu dobri planovi i programi. HDZ postavi za ministra Splitskog izvidnika, ŠPORTAŠA, samohvala, citiranka i vječnog kandidata za predsjednika RH, nekog lika imenom Dragan Primorac, koji je smišljao reformu u avionu od Zagreba do Amerike. Prihvati se uloge ministra da na račun države stalno putuje SAD-Hrvatska. Izbacio je trećinu gradiva koja se učila, bez konsultacija stručnjaka. Normalno, glup čovjek ne može napraviti reformu najsloženijeg proizvoda ljudakog mozga – obrazovanja.
I opet ista priča samo drugi reformator, Jokić. On je izbacio sljedeću trećinu gradiva i povezao gradvo po vertikali. Pa je razvukao i rascjepkao gradivo, koje se ranije učilo kao jedna cjelina, u četiri godine. Rezultat. Dijete 6 razreda oš kaže: ” Pa ne možete ni zamisliti kako ima glupe djece. 2 tjedna učimo zbrojiti 1/2+3/4 i opet pola razreda to ne zna.” Peti razred upiše 25% nadprosječno inteligentne djece, da bi ih zbog idiotskog plana i programa, zvanog kurikulum ili za čistunce latinskog jezika kurikul, došli na razinu ispod prosjeka.
E sada više nije kriv Plan i program , sada su krivi roditelji. Iduće godine će biti krivi profesori. Pa onda sljedeće tehnologija, pa u krug. U svim ovim reformama broj znanstvenika sa Instituta za proučavanje mozgaje brojkom , slovom i prstima NULA, O.
O ovome problemu se ne može riješiti kroz komentare i neki tekst na vašoj platformi. O ovome se moža napisti udžbenik.Tu su greške svih vlada od 2000, greške fakulteta, greške izdavačkih kuća, greške roditelja, greške učitelja, greške medija.
Bruno, normalna se osoba mora složiti s tobom, danas u svemu vlada nedostatak odgovornosti. Ne mislim da je pretežit već da doslovno upravlja. A ako gdje postoji odgovornost, sustavno je se guši “bacanjem uroka” (Kornel), odnosno zakonskom regulativom. A tu je i birokratski sustav kojim treba pomnožiti nedostatak odgovornosti, i… ta-daaa. Jbg 😛 😛