Hrvatska prodaje Uljanik za smiješnih 11 milijuna eura usred europskog reindustrijskog buma

Hrvatska prodaje svoje najveće brodogradilište za 11 milijuna eura, dok Europa ulaže milijarde u vlastitu industriju.

Dok se Europa ponovo pokreće u najvećem ciklusu reindustrijalizacije u posljednjih pola stoljeća, hrvatski politički vrh odlučio je prodati Uljanik za smiješnih 11 milijuna eura. To je cijena kojom se podmiruje tek trećina nominalne vrijednosti udjela koje je država stekla prije samo dvije godine, a radnici koji su desetljećima stvarali vrijednost ostaju prepušteni tržišnim silama bez ikakve državne podrške. Umjesto strateškog promišljanja o očuvanju ključne industrijske sposobnosti, vlasti su odabrale najlakši put, put rasprodaje onoga što nisu stvorili nego su zatekli kao nasljeđe vrijedno poštovanja.

Hadžić, direktor Uljanik Brodogradnje 1856, otvoreno priznaje da država ne daje ništa i da su na tržištu gdje se sami moraju boriti, dok istovremeno upozorava kako bi u vremenima u kojima se svijet mijenja trebalo razmisliti o promjeni odluke o prodaji. Njegove riječi odjekuju kao svjedočanstvo nemoći čovjeka koji vodi tvrtku s tristotinjak zaposlenih, a kojoj je predviđen kraj pod cjenovnom etiketom koja ne pokriva ni osnovne troškove višegodišnjeg održavanja. Umjesto da se Uljanik pozicionira kao ključni dio hrvatske obrambene industrije, posebice u svjetlu potpisanog sporazuma sa španjolskom Navantiom o izradi višenamjenskih korveta, Vlada ga prodaje na bubanj za iznos koji je u europskim okvirima simboličan.

Zanimljivo je da se od potencijalnih kupaca traži zadržavanje brodogradnje kao djelatnosti na cjelokupnom pomorskom dobru koje Uljanik ima u koncesiji, što sugerira da netko ipak shvaća važnost očuvanja proizvodnog kapaciteta. No taj uvjet nema nikakvog stvarnog jamstva osim dobre volje novog vlasnika, a u poslovnom svijetu dobra volja često nestaje onog trenutka kad se pojavi profitabilnija opcija. Koncesijsko područje koje brodogradilište koristi, a na kojem posluju još dvije tvrtke s dodatnih dvjesto zaposlenih, može se pretvoriti u nekretninski projekt bez ikakvog strateškog značaja za hrvatsku obranu ili pomorstvo.

CERP je kao početnu cijenu odredio 11,08 milijuna eura, što je tek trećina od 34,38 milijuna eura nominalne vrijednosti udjela koje je Republika Hrvatska otkupila od stečajnog Uljanik Brodogradilišta u ožujku 2024. godine. Država je tada, čini se, kupila vrući krumpir da bi ga dvije godine kasnije prodala po cijeni koja bi bila smiješna da nije tako tragična za sve koji su svoj radni vijek uložili u ovaj ponos Istre. Upravo u trenutku kad Europa shvaća da ne može ovisiti o vanjskim dobavljačima i pokreće programe potpore vlastitoj industriji, Hrvatska odustaje od svog najvećeg brodogradilišta kao da se radi o nepotrebnoj balastu.

Činjenica da su radnici Uljanika trenutno angažirani na novogradnji broda 526 za prijevoz žive stoke govori da u tvrtki još uvijek postoji proizvodni pogon i sposobnost izvršavanja složenih narudžbi, a sve to se prodaje za cijenu koja je manja od vrijednosti luksuznog stana na zagrebačkom Tuškancu. Sporazum s Navantiom o izradi višenamjenskih korveta za Hrvatsku ratnu mornaricu odjednom postaje upitan jer tko će jamčiti kontinuitet i kvalitetu izvođenja tako osjetljivih vojnih projekata ako vlasnička struktura postane neizvjesna. Potencijalni kupci koji pokažu interes morat će položiti jamstvo od 110 tisuća eura, što je i dalje smiješan iznos u odnosu na vrijednost nekretnina i opreme koju stječu, a rok za podnošenje ponuda je 18. kolovoza 2026.

Hadžić je diplomatski izjavio kako je u ovom trenutku nezahvalno komentirati kakav će biti ishod javnog poziva, ali njegova poruka o potrebi promjene odluke Vlade iz 2024. godine jasno odražava stav čovjeka koji dobro poznaje potencijal tvrtke koju vodi. U izjavi je naglasio kako su projekti koji slijede bitni za Hrvatsku, aludirajući vjerojatno na obrambene i strateške programe koji bi mogli donijeti stabilnost i prosperitet, ali nažalost odluke se donose u kabinetima gdje se brodovi i radnici svode na puke brojke u proračunskim tablicama. Bez ikakve cenzure može se reći da političari koji provode ovakvu prodaju nemaju ni trunke osjećaja za povijesnu odgovornost i da ih je sramota zvati se gospodom dok rasprodaju nasljeđe koje bi trebali čuvati za buduće generacije.

Glasači koji svojim glasovima podržavaju ovakvu politiku nisu nimalo bolji od onih koje biraju, jer svjesno ili nesvjesno potvrđuju sustav u kojem se narodno blago prodaje za sitniš dok se Europa ponovo naoružava do zuba. Stoljećima su hrvatski ljudi bili pod tuđinskom vlašću i roblje drugih naroda, a danas su, nažalost, roblje vlastitih političkih elita koje ih drže u neznanju i siromaštvu prodajom svake tvornice koja im dođe pod ruku. Jedanaest milijuna eura za brodogradilište koje je nekad zapošljavalo tisuće ljudi i gradilo najsloženije plovne objekte na svijetu najbolji je pokazatelj koliko malo ova vlast cijeni vlastiti narod i njegovu radnu tradiciju, a koliko je spremna na kompromise s bilo kojim strancem koji ponudi nekoliko milijuna eura više od otpadne vrijednosti. Dok Navantia i drugi europski divovi šire svoje kapacitete i ulažu milijarde u obrambenu industriju, Hrvatska se odriče svog najvećeg brodogradilišta kao da je riječ o nevažnoj periferiji kojoj brodogradnja više ne treba. Ova diktatura EU i njezini čelnici od naroda žele stvoriti stoku bez mozga, a prodaja Uljanika samo je jedan od koraka.

CERP na kraju poziva zadržava pravo ne prihvatiti nijednu ponudu, što ostavlja tek minimalnu nadu da bi se netko iznad prosječne političke pismenosti mogao sjetiti zaustaviti ovaj suludi proces i preispitati odluku donesenu u ožujku 2024. Ali povijest nas uči da takve nade obično bivaju iznevjerene, pogotovo kada se radi o interesima koji su daleko iznad razumijevanja prosječnog birača.

Prodaja Uljanika postaje simbol svega onoga što Hrvatska radi pogrešno, rasprodaja vlastite budućnosti za sitne trenutne dobitke, dok Europa gradi svoju stratešku autonomiju na temeljima koje smo mi nekad imali. Ovaj članak ne služi nikakvoj političkoj agendi osim jednoj, a to je da se jasno kaže kako je izdaja narodnog blaga najteži grijeh koji političari mogu počiniti i da je vrijeme da se prestane glasati za one koji nas tretiraju kao stoku koju se može prodati u svakom trenutku.