fbpx

Erdogan ide do kraja i odlučio je pokazati Washingtonu gdje mu je mjesto

Recep Tayyip Erdogan

Kao što smo izvjesili ranije ovog tjedna, namjera Ankare za stjecanjem ruskih protuzračnih raketnih sustava S-400 izaziva ozbiljnu zabrinutost u Washingtonu. Ako turske vlasti ne odbace ovu odluku, ne samo da će izgubiti priliku za dobivanje američkih borbenih zrakoplova F-35, nego bi se Turska nužno morala naći spisku zemalja pod američkim sankcijama, što bi u konačnici moglo dovesti do potpunog prekida vojne suradnje između dviju zemalja.

Međutim, turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan je 9. ožujka izjavio kako ruski protuzračni raketni sustavi S-400 “Trijumf”, koje je kupila njegova zemlja, ne mogu imati veze sa sigurnošću NATO pakta, Sjedinjenih Država i borbenim zrakoplovima F-35 koje Ankara planira kupiti od Washingtona.

“Stoga saveznici Ankare ne bi trebali brinuti ni za vlastitu sigurnost ni za sigurnost svojih vojnih tehnologija. S-400 koje kupujemo ni na koji način nisu povezani sa sigurnošću NATO-a, SAD-a ili F-35. Razlozi zbog kojih kupujemo te komplekse su očiti”, rekao je turski čelnik.

Nekoliko dana kasnije, vraćajući se na temu sustava S-400, koja je odnedavno jedna od najpopularnijih u turskim medijima, Erdogan je ugasio sve američke nade da će Turci ipak odustati od dogovora.

“Završili smo s kupnjom. Ne može se napraviti korak unatrag. Rusija će početi isporuke u srpnju ove godine. To sam rekao predsjedniku Sjedinjenih Država, Donaldu Trumpu”, rekao je Erdogan u intervjuu za Habertürk 14. ožujka.

Erdogan nije ulazio u detalje, niti je htio objašnjavati koji je točno interes njegove zemlje da kupi sustave iz Rusije, zemlje s kojom NATO ima tradicionalno komplicirane odnose. Ovi su napredni i po cijeni povoljni obrambeni sustavi uzrokovali nasilne kritike Ankare od strane zapadnih partnera. Međutim, detalji ovog interesa su svima dobro poznati, ali nitko nije htio slušati zahtjeve turske kada je tražila da kupi sustave “Patriot”, ali pod uvjetom prijenosa dijela tehnologije turskom vojno-industrijskom kompleksu.

Ankara se ranije već povukla iz gotovo dovršenog ugovora o stjecanju kineskih sustava HQ-9, izvoznog imena FD-2000, dometa 200 kilometara i puno slabijih od ruskih S-400. I tada su SAD vršile pritisak na Ankaru, ali u to vrijeme uspješno. Sada to više nije slučaj.

Drugo je pitanje je što razlozi izuzetno bolne američke reakcije na rusko-turski ugovor o S-400 nisu toliko očiti, iako su oni, ako malo proširimo opseg analize, prilično razumljivi.

Ali prvo pokušajmo spoznati opću motivaciju Ankare u jednoj od najtežih faza turskih odnosa s Washingtonom, kako bi se mogli zanemariti dosadni apeli i prijetnje Amerikanaca zbog ovog posla s Moskvom. Ovi su razlozi vojnim stručnjacima dobro poznati.

Turska vojska proživljava akutni nedostatak učinkovitih protuzrakoplovnih i proturaketnih dalekometnih oružja. Zapravo, ona ih uopće ne posjeduje. Iako ima jedne od najmoćnijih zrakoplovnih snaga u regiji i među zemljama članicama NATO pakta u cjelini, Turska se do danas praktički ne bi mogla obraniti od potencijalnog raketnog napada ili masovnog zračnog udara. To se vidjelo i tijekom pregovora s Kinezima, kada je turska vojska bila zadovoljna da može steći sustave HQ-9, nazovimo ih kopijom starih ruskih sustava S-300.

HQ-9
FOTO: HQ-9

NATO saveznici su Turskoj u ranim fazama sirijskog rata pružili kišobran, kada su pokrivali njezine južne granice s američkim sustavima “Patriot”. Ali to nije bilo tursko oružje, a kasnije je povučeno.

Tijekom proteklih godina je turska strana često otvarala pitanje stjecanja sustava protuzračne obrane iz Sjedinjenih Država, ali je američka strana kategorički odbijala zahtjeve Ankare za stjecanjem tehnologija za njihovu proizvodnju i djelomičnu premještanje proizvodnje “Patriota” na u bliskoistočnom krilu NATO pakta.

Nada Ankare da će se dolaskom predsjednika Donalda Trumpa u Bijelu kuću situacija u ovom slučaju promijeniti nabolje se nije ostvarila. Sjedinjene Države same priznaju da su u odnosu na Rusiju inferiornije u brzini donošenja odluka o sklapanju ugovora o oružju sa stranim državama, čak i ako su s njima u istom vojnom bloku. Dugotrajni postupak odobravanja vojnih ugovora u State Departmentu, Pentagonu i Kongresu često utječe na interese vojno-industrijskog kompleksa zemlje. S druge strane, to povećava konkurentnost drugih dobavljača oružja i vojne opreme, što se dogodilo u slučaju rusko-turskog ugovora za S-400.

Potom treba navesti izravnu motivaciju Erdogana da da prednost ruskom sustavu. Osim činjenice da američkim partnerima, koji vjeruju u svoju izuzetnost, tako “pokazuje gdje im je mjesto”, Erdogan šalje i drugu poruku.

Turski vođa još uvijek sumnja da su SAD na neki način sudjelovale u pokušaju njegova svrgavanja vojnim udarom 2016. godine, kada je u Turskoj u noći 15. i 16. srpnja proveden neuspjeli vojni udar. Podsjetimo se da su u vrhu pučista bili najviši časnici turskog ratnog zrakoplovstva. U 4. zrakoplovnoj bazi sjeverozapadno od Ankare, gdje se nalazio jedan od zapovjednika državnog udara, bila je glavna udarna snaga urotnika, a iz te baze su poletjeli borbeni zrakoplovi kojima su Erdoganovi protivnici gađali vladine zgrade.

Tijekom noći i ujutro 16. srpnja 2016. su u glavnom gradu zemlje borbeni zrakoplovi F-16 proveli zračne napade na predsjedničku palaču i zgradu parlamenta.

Pristaše predsjednika u vojsci nisu mogli oboriti zrakoplove. Sve što su mogli učiniti su bili pokušaji  ometanja njihovih “borbenih” polijetanja. Tako su rano ujutro 16. srpnja zrakoplovi iz 2. zrakoplovne baze iz Eskisehira bombardirali glavnu pistu 4. zrakoplovne baze “Akinci”.

Erdogan je tada bio “u šakama” pučista, jer nije imao nikakva učinkovita sredstva da osigura brzi poraz “neprijateljskih ciljeva” u zraku. Kao što se da pretpostaviti, Erdogan od tada ima znakove i psihološke traume, a ti su sati predsjedniku i cijelom turskom vodstvu pokazali ranjivost zračnog prostora zemlje.

U srpnju 2016. godine je u Bijeloj kući još uvijek bio Trumpov prethodnik, ali to nije značajno umanjilo Erdoganove sumnje. Njegov najgori neprijatelj je islamski propovjednik Fethullah Gülen, kojeg je službena Ankara nazvala jednim od organizatora i ideološkog inspiratora puča. Gülen i dalje mirno živi u svojoj vili u američkoj državi Pennsylvaniji, a sadašnja američka administracija i ne razmišlja o tome da ga izruči Turskoj.

Erdogan ide do kraja i odlučio je pokazati Washingtonu gdje mu je mjesto 1
FOTO: MIM-104 Patriot

Ako je već tako, Erdogan opravdano vjeruje da mu NATO saveznik određuje da su američki sustavi “Patriot” povoljniji za Ankaru od ruskih S-400.

Ako ćemo biti iskreni, ovaj ugovor s Rusijom je i Erdoganova posebna vojno-politička “osveta” u složenim odnosima sa Sjedinjenim Državama.

Konačno, treba spomenuti još jednu točku. Opasnost od raketnog i zračnog napada na Tursku iz susjednih i udaljenih država Bliskog istoka nije bila relevantna već duže vrijeme. Usprkos svim napetostima u odnosima s Izraelom i stalno sumnjičavim odnosima prema Iranu, Turske očito ne može očekivati agresiju iz tog pravca.

Ali nedržavni akteri u obliku različitih ekstremističkih skupinama i separatističkih pokreta na duge staze mogu steći raketne sustave kratkog i srednjeg dometa. U tom smislu, Turci mogu pratiti primjer Izraela, protiv kojeg palestinski Hamas i libanonski Hezbollahu mogu koristiti prilično impresivne raketne arsenale, pogotovo libanonski pokret, kao vodeća borbena sila regije.

Izrael se branio sustavima proturaketne obrane svih vrsta, izgradili su tri ešalona obrane od zračnih napada – kratkog, srednjeg i dugog dometa. Slično tome, Turska, koja je u stalnom sukobu s Kurdima unutar i izvan svog teritorija, također se pokušava sama osigurati.

Što se tiče upornosti Sjedinjenih Država, koje su u odvraćanju Turske od kupnje S-400 čak počele koristi i riječ “sankcije”, one imaju jedan glavni i nekoliko manjih motiva da ne idu do kraja.

Glavni rizik je “izgubiti” Tursku kao članicu NATO pakta. Ovdje nije riječ samo o Sjedinjenim Državama, jer svake godine rastu proturječja između Ankare i vodećih sila Sjevernoatlantskog saveza. Što se tiče Turske, prekršeno je “zlatno pravilo” euroatlantskog bloka prema kojem će nove države koje su na europskom kontinentu ušle u NATO sigurno ili u doglednoj budućnosti postati i članice Europske unije. Turska je dio NATO pakta od 1952. godine, ali su njezine šanse za pridruživanje EU gotovo nikakve još od sredine ’80-ih, kada je Ankara podnijela službeni zahtjev za pridruživanje Europskoj uniji.

Odbijena od strane EU, Turska se 2023. godine približava 100. obljetnici njezina formiranja, a poduzima dvosmislene korake prema NATO paktu, do te mjere da mnogi turski stručnjaci bliski vladi govore o mogućem pokretanju procedure izlaska iz vojnog bloka. Naravno, takva je perspektiva u ovoj fazi strogo hipotetska. Ipak, rizik postoji, što uvelike zbunjuje Sjedinjene Države. Uostalom, stvar nije samo u sustavima S-400.

Između Turske i Rusije je u obliku paketa velikih zajedničkih projekata i povezanih ugovora stvorena strateška baza. Ugovor za sustave S-400 vrijedan 2,5 milijarde dolara nadopunjuju građevinski projekti Rosatoma, prve nuklearne elektrane Akkuyu na turskom području na mediteranskoj obali zemlje i prekogranični plinovod “Turski tok” s potencijalno moćnim pristupom europskom tržištu. Dakle, čak i ovdje, kao u slučaju Njemačke i EU i priče o Huaweiju, SAD ništa nemaju za ponuditi Turcima osim prijetnji i sankcija.

Turski tok
FOTO: Turski tok

Nuklearne elektrane, plinovodi i sustavi S-400 su zajedno znakovi turskog “geopolitičkog izbora” s negativnim predznakom za NATO i izravno za SAD. U turskom slučaju, sustavi S-400 nisu “obična trgovina oružjem”. Rusija je za njih potpisala ugovore sa samo tri inozemna partnera – Kinom, Indijom i Turskom, a među njima se samo na Ankaru gleda kao na zemlju koja ugrožava NATO i SAD.

U pitanju su i mogući gubici za SAD na globalnom tržištu oružja. Nakon Turske, koja je stvorila “presedan”, polako se topi led u arapskim zemljama Perzijskog zaljeva, tradicionalnim kupcima američke vojne opreme. Do sada su izjave Saudijske Arabije i Katara za kupnju sustava S-400 deklarativne prirode, ali čak i u tom obliku uznemiruju američke izvoznike oružja. Trend diversifikacije dobavljača oružja među bliskoistočnim kupcima raste. Nitko ne želi “staviti sva jaja u jednu košaru”, pogotovo kada predsjednik u Bijeloj kući ima jasne komercijalne pristupe u mnogim vojnim i političkim pitanjima.

Dakle, SAD imaju o čemu razmišljati, ali nemaju dovoljno vremena za operativne prilagodbe njihovih pristupa. Dinamika procesa je toliko visoka da ih čak ni najveća vojna sila svijeta ne može pratiti.

Tako je Erdogan, kao da osjeća “bolnu točku” u prekomorskom savezniku, počeo sustavno pritiskati na nju, izražavajući spremnost da u turskoj vojsci vidi čaki sustave S-500, koji bi bili na borbenim dužnostima nakon što se rasporede S-400.

“Turska vlada razmotrit će mogućnost kupnje od Rusije sustava nove generacije S-500 Prometej”, rekao je Erdogan ranije.

Radar S-500
FOTO: osmatrački radar sistema S-500

“Tema sa S-400 je gotova i ni na koji način nećemo odustati. Možda ćemo nakon S-400 razmotriti i opcije sa S-500”, rekao je turski predsjednik 6. ožujka za televiziju 24TV.

Međutim, do toga je dalek put. Prvo će turska strana morati “probaviti” S-400 i stvoriti učinkovitu obranu protiv prijetećih osvetničkih sankcija američke administracije.

Osim toga, S-500 su za sada oružje isključivo ruske vojske. Uskoro će biti isporučen ruskim vojnicima, izjavio je 1. ožujka general Vladimir Ljaporov , šef Ruske vojne akademije za zrakoplovnu obranu . Prema njegovim riječima, krajem ove godine će u Centru za obuku Gatčinin biti podijeljene prve diplome vojnom osoblju specijaliziranom za rukovanje sustavima S-500 “Prometej”.

U međuvremenu, Turska i dalje planira kupiti desetine višenamjenskih borbenih zrakoplova F-35 iz Sjedinjenih Država. Između ostalog, turska industrija je ključni proizvođač nekoliko komponenti ovog zrakoplova. No, SAD i dalje uporno tvrde da sustavi S-400 i F-35 u jednoj zemlji mogu omogućiti Rusiji da dobije vrijedne obavještajne podatke o američkim borbenim zrakoplovima pete generacije. Integracija sustava S-400 u turski sustav protuzračne obrane Rusiji također može otkriti taktike NATO pakta, na što svi vojni izvori u zemljama Sjevernoatlantskog saveza obraćaju pozornost.

U slučaju da SAD zabrane isporuke F-35 Turskoj, koja je također uložila ogroman novac u projekt i proizvodi dijelove za ovaj zrakoplov, a posebno ako se Ankari uvedu sankcije u okviru Zakonom o suzbijanju američkih protivnika putem sankcija (CAATSA), treba u obzir uzeti sve navedeno i nikako ne smijemo zaboraviti da Erdogan, voljeli ga, mrzili ili bili ravnodušni prema njemu, nije turski državnik kakve smo gledali proteklih nekoliko desetljeća.

VAŽNA PORUKA ZA LOGIČARE

Vrijeme uvjeravanja prolazi. One koji ne shvaćaju što se događa, treba ignorirati i ne gubiti vrijeme na njih. Poštene, empatične i logične osobe se trebaju okupiti, bez obzira na osobna uvjerenja i svjetonazore. Osim raskrinkavanja, dolazi vrijeme djelovanja brojnim i legalnim sredstvima u gospodarstvu, zdravlju, autonomiji… U protivnom, sve će nas porobiti.

Pitate se što učiniti nakon čitanja ovog teksta? Jednostavno, šaljite i dijelite tekst poštenim, empatičnim i logičnim osobama. Informirajte bližnje o postojanju portala Logično. Priključite nam se na našem Telegram kanalu tako što ćete kliknuti na Vijesti.  Od danas možete komunicirati i pisati nam u Telegram grupi Zajednica. Budimo složni, mudri i jaki.

Svidio vam se članak i
pitate se što možete napraviti?
PODIJELITE ga s PRIJATELJIMA

*Stavovi izneseni u kolumnama su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Logicno.com

Pretplati se
Obavijest
guest
Zaštitite svoje ime u komentarima... REGISTRACIJA
30 Komentara
najstariji
najnoviji najviše ocjenjeniji
Inline Feedbacks
View all comments

POVEZANE VIJESTI

Izbornik