Sedam godina nakon gašenja Aluminija Mostar, radnici i javnost još uvijek traže odgovore o ulozi Dragana Čovića u propasti tvornice i dolasku izraelskog kapitala.
Mostarski Aluminij već sedam godina stoji kao spomenik jednom od najprljavijih gospodarskih slomova u novijoj povijesti Hercegovine. Tvornica koja je hranila tisuće obitelji ugašena je u tišini jedne srpanjske noći 2019. godine, a ono što je uslijedilo nisu bile optužnice ni uhićenja, nego politički prešutni dogovor koji je izraelskoj M.T. Abraham Group na čelu s Amirom Grossom Kabirijem omogućio ulazak u najam tvorničkih kapaciteta. Dok su radnici prosvjedovali ispred sjedišta HDZ-a i bocama gađali vozilo Dragana Čovića, nitko nije postavio najvažnije pitanje koje danas odjekuje u predizbornoj kampanji: je li Čović svjesno prepustio Aluminij i čitavu Zapadnu Hercegovinu cionističkom režimu radi vlastite političke i osobne koristi.
Radnici su odmah nakon gašenja proizvodnje izašli na ulice i adresirali svoj bijes izravno prema čovjeku kojeg su smatrali glavnim krivcem. Središnjica HDZ-a u Mostaru postala je poprište najžešćih prosvjeda otkako je stranka na vlasti, a povici “Dragane, lopove” odzvanjali su hercegovačkim nebom dok je njegovo vozilo gađano bocama. Bio je to rijedak trenutak u kojem je radnički gnjev probio politički oklop i pokazao koliko duboko nezadovoljstvo tinja među onima koji su preko noći ostali bez egzistencije. No taj bijes nije proizveo nikakav konkretan pravosudni ili politički odgovor, a cijeli slučaj brzo je gurnut pod tepih.
Umjesto odgovornosti za financijski krah, otvorila se nova faza u kojoj se pojavljuje izraelski investitor Amir Gross Kabiri i njegova M.T. Abraham Group. U najam tvorničkih kapaciteta ulazi upravo ta kompanija, a poslovanje se nastavlja kroz novoosnovani Aluminij Industries. Za radnike koji su ostali bez posla, za male dioničare čiji je novac nestao i za javnost koja je tražila odgovore, cijela priča dobila je okus tektonske izdaje. Postavilo se logično pitanje: kako to da država nije uspjela spasiti vlastitu stratešku tvornicu, ali je zato vrlo brzo pronađen strani partner spreman uzeti ono što je ostalo?
Odgovor leži u višegodišnjoj pravosudnoj paralizi koju je Tužiteljstvo Hercegovačko-neretvanskog kantona održavalo s gotovo kirurškom preciznošću. Tužiteljstvo HNŽ-a još je 2019. godine javno objavilo da postupa u više predmeta povezanih s Aluminijem, da su formirani spisi temeljem prijava radnika, Sindikata i malih dioničara, te da se provjeravaju sumnjivi poslovni potezi ranijih uprava. Tada je izdan i konkretan nalog Financijskoj policiji FBiH za nadzor financijskog poslovanja svih uprava. Javnost je obaviještena da se saslušavaju svjedoci i osumnjičeni, a pozivi su upućeni bivšim direktorima i predsjednicima nadzornih odbora.
Krajem 2020. godine Tužiteljstvo HNŽ-a potvrdilo je kako je zaprimilo šest izvješća Financijske policije FBiH koja ukazuju na osnove sumnje za počinjenje kaznenih djela protiv više odgovornih osoba u Aluminiju. Postupajući tužitelj u tim predmetima bio je Zekerijah Sinanović, a na papiru je sve izgledalo kao da se vodi ozbiljna istraga. Međutim, godine su prolazile, a jedini konkretan rezultat koji je ugledao svjetlo dana bila je jedna jedina optužnica protiv bivšeg direktora Ive Bradvice, koja je na kraju završila pravomoćnom oslobađajućom presudom.
Ostatak priče tone u mrak institucionalne šutnje. Istraga protiv nekadašnjeg generalnog direktora Mije Brajkovića obustavljena je bez velike pompe, a o drugim odgovornim osobama, upravama, nadzornim odborima i političkim zaštitnicima nije bilo ni traga ni glasa. Sedam godina nakon gašenja proizvodnje javnost još uvijek ne zna tko je potpisivao sporne ugovore, tko je odobravao sumnjive nabave sirovina i energenata, niti tko je izvlačio novac iz tvrtke dok je ona tonula prema sigurnoj propasti. To više nije samo pravosudni neuspjeh, to je aktivno sudioništvo u prikrivanju istine.
Sada stvari dobivaju novi, potencijalno eksplozivan zaokret. Federalno tužiteljstvo FBiH potvrdilo je da je Posebni odjel za suzbijanje korupcije, organiziranog i međukantonalnog kriminala, popularni federalni POSKOK, preuzeo predmet Aluminij iz ruku kantonalnog tužiteljstva. Taj potez izveden je 17. travnja 2026. godine, a iz federalne institucije poručuju kako se trenutno obavlja analiza i pregled spisa. Ključno je da federalni tužitelji nisu preuzeli prazan fascikl, nego predmet u kojem su godinama prikupljani dokazi, izvješća Financijske policije, dokumentacija i iskazi svjedoka.
Pitanje koje sada visi nad cijelim slučajem glasi: što je točno radilo Tužiteljstvo HNŽ-a svih ovih godina i zašto predmet ovakvog kalibra nikada nije došao do sudnice? Ako su postojala izvješća koja ukazuju na kaznena djela, ako su postojali svjedoci i dokumentacija, zašto nije bilo više optužnica i zašto su odgovorni nastavili mirno živjeti dok su radnici prosvjedovali na ulicama? Tajming preuzimanja predmeta dodatno je sumnjiv jer se savršeno poklapa s trenutkom u kojem Aluminij ponovno postaje goruća politička tema usred predizborne kampanje.
U samom središtu te kampanje stoji kandidat Petorke za hrvatskog člana Predsjedništva BiH Zdenko Lučić, koji je Draganu Čoviću javno postavio niz izravnih pitanja. Među njima se posebno ističe ono koje pogađa srž problema: je li točno da su iz Aluminija prodavane sirovine Čoviću bliskim poduzećima po cijeni nižoj od proizvodne i je li on osobno unaprijedio posljednje direktore koji su uništili tvornicu? To pitanje nije retoričko, ono zadire u sam mehanizam kako je jedan industrijski div pretvoren u privatni servis za bogaćenje politički podobnih.
Priča o Aluminiju nije samo priča o lošem menadžmentu ili nepovoljnim tržišnim uvjetima. To je priča o političkom vrhu koji je godinama držao kontrolu nad tim poduzećem i koji je itekako imao interesa da istina o njegovom slomu nikada ne ugleda svjetlo dana. Ulazak izraelske kompanije u najam kapaciteta, dok su radnici ostajali bez posla, a mali dioničari bez ičega, odvijao se pod pokroviteljstvom iste one političke strukture koja je trebala zaštititi javni interes. Umjesto toga, javni interes je žrtvovan na oltaru privatnih dogovora i međunarodnih partnerstava koja se ne mogu objasniti nikakvom ekonomskom logikom.
Ako federalni POSKOK sada napokon otvori spise koji su godinama skupljali prašinu u kantonalnim ladicama, postoji realna šansa da odgovornost konačno dobije ime i prezime. No postavlja se i pitanje hoće li istraga ići dovoljno visoko da zahvati političku razinu bez čije zaštite ovakav kriminal ne bi bio moguć. Aluminij nije uništen slučajno niti ga je uništila nevidljiva ruka tržišta, uništile su ga konkretne osobe s konkretnim motivima i s vrlo konkretnom političkom zaštitom.
Hercegovina već sedam godina čeka odgovor tko je sve sudjelovao u tome da se jedan od najvećih industrijskih pogona pretvori u praznu ljušturu koju sada iznajmljuje strani kapital. Radnici su svoj sud rekli onog ljeta kad su gađali Čovićevo vozilo, a sudovi i tužiteljstva očito nisu imali hrabrosti nastaviti tamo gdje je narodni bijes stao. Sada kada predmet prelazi u ruke federalnog POSKOKA, više nema alibija ni izgovora, a javnost napokon ima pravo saznati je li Dragan Čović prodao Aluminij zajedno s povjerenjem cijele Zapadne Hercegovine.
Pa nije u snu potpisao.
Hahahahahahshahahahahahahaha
važno je da je Dragiša stavio kapicu
Hadezeovac da ukrade ili unisti drustveno a u svoju korist, ma nema sanse.:)))
Uh vidi ga, ponosna sa kapicom,.. kako prca gojime iz heecegovine
Nekoga zanima novac i u to ulaže svu svoju energiju. Takav čovjek prikupi mnogo novca, ali u tom prikupljanju on umire, nestaje, postaje prazan, postaje prosjak. Ima sve više i više novca, a postaje sve veći prosjak. Netko ulaže svoju energiju u politiku, u moć. Postaje premijer, ali je duboko u sebi prosjak. Može biti najvažniji prosjak u zemlji, ali je ipak prosjak. Ulažu li ljudi svoju energiju na objekte, preživjet će život pun nerazumijevanja, nesvjesnosti.
Jok,nije !
SAMO STE MALO ZAGREBALI OD DRAGANU,SAMO MALO.ALUMINIJUM I BRAJKOVIĆ,SOKOL,IZMIJEŠTANJE KORITA RADOBOLJE……..ITD.ITD.
NAJVEĆI KRIMOS OD SVIH BIH POLITIČARA OGRNUT EVROPEJSKOM ZASTAVOM .
SAMO ZA NJEGA TUŽILAC U HODNIKU SUDA IZGUBI DOKAZE U DUŽINI 50 METARA.
ISTRAŽITE NJEGOV DIL SA KABIRIJEM……
Ovaj tip, kao i svi drugi globalistički političari ima obraz kao debeli đon. To je stara popularna fraza kod nas na Balkanu koja opisuje osobu koja je potpuno bezobzirna, bestidna i nema nimalo časti i označava osobu koja ne osjeća sramotu, čak ni kada uradi nešto očigledno pogrešno, nemoralno ili sebično. Kao što je đon na cipeli napravljen od debele, grube kože koja trpi gaženje, prljavštinu i udarce, a da se ne ošteti, tako i ova osoba „trpi“ svaku kritiku ili sramotu bez ikakvog unutrašnjeg osjećaja krivice. Za nju se kaže da ima „debeo obraz“. Ne može pocrveniti od stida, jer je taj „đon“ previše tvrd da bi propustio iskrena ljudska osećanja. U svakodnevnom govoru, kada nekome kažete da mu je „obraz kao đon“, šaljete mu direktnu i oštru kritiku da je prešao sve granice moralnog ponašanja i da je izgubio ljudsko dostojanstvo. Jako sam zabrinut za sudbinu staklenih boca… Čitaj više »
Mislim da je Čović povukao maestralan potez. Vlada Federacije BiH je namjerno išla na gašenje Aluminija da bi proizvela opšte nezadovoljstvo u narodu pred izbore a Čović u međuvremenu dovede investitore. Ne može se slučaj Aluminij posmatrati od gašenja a da se ne posmatra period prije gašenja. A investitir se nekim slučajem pojavio iz Izraela. Da je došao i iz Zimbabvea mislim da se ništa nebi promjenilo
Izvod iz knjige Šankara: Vivekaćudamani: Među mislećim stvorenjima čovječje se rođenje teško stječe, među ljudskim bićima muževnost, među muškarcima brahmanstvo, među brahmanima želja da se slijedi staza vedske dharme, a među njima – učenost. Međutim, znanje koje razlikuje između Sebstva i intelekta, praktično ostvarenje stapanja sa brahmanom i konačno oslobođenje od okova promjena, ne ostvaruje se ukoliko nema dobre karme iz stotina milijuna inkarnacija. To troje – biti čovjek, želja za oslobođenjem i vodstvo učitelja – teško je ostvarivo, a ostvaruje se samo ljubaznošću bogova. Onaj koji se ne trudi ostvariti oslobođenje i žudi samo za nestalnim predmetima, nakon što je s mukom ostvario ljudsku inkarnaciju, i u muževnosti znanje spisa, poput je samoubojice. Tko je na ovoj zemlji umrtvljeniji od onoga koji, nakon ostvarenja ljudske inkarnacije i muškog tela, ludo žudi za ostvarenjima nestalnog ega? Besmrtnost postignuta ostvarenjem bilo koje objektivne vrednosti se prekida, jer se u spisima jasno… Čitaj više »
Umjesto de se propituje HDZ-ov kriminal te privatiziranje i zarobljavanje institucija, vi pisete nebuloze. Dok je ovakvih “napada” Covic moze vjecno vladati.
Kad je Mijo Brajkovic odlazio iza sebe ostavlja obnovljen Aluminij sa milijunima na racunima.
Nakon dolaska Alijanse i izbacivanja HDZ- iz vlasti, koga su postavili u upravu i kako su se odnosili prema prethodno visoko uspjesnoj kompaniji.
Zasto federalna vlada nije izjednacila Aluminij sa Zenickom zeljezarom u povlastenoj cijeni el energije. Zasto je EPBIH viskove el energije prodavala Vuku Hamovicu po diskontnoj cijeni dok je Aluminij istu placao 50 % skuplje.
Čović je hercegovački Šojić “Tesna koža”, sve će biti za “šuške”! Nažalost takvih kao što je Čović je cca 3/4 u BiH! Bez obzira kojem plemenu ili stadu pripadaju svi su isti!
Platforma sastavljena od islamskih stranaka uz par hrvatskih privjesaka poput Zvonka Jurišića te braće Dalton Lijanovića je ciljano išla na pljačku i uništenje Aluminija o napravila minus od 300 milijuna maraka. Uz to je i proizvodnja bila ugašena. Kasnije se pojavio Kabiri platio dugove, pokrenuo proizvodnju i danas tvrtka radi i muslimani pisnuti ne smiju. Poznato je da je tada Visoki Predstavnik uz podršku američke hambasade i hambasadora Patrick Moon izbacio Hrvate iz vlasti i da je tada ruku spasa pružio Milorad Dodik, SNSD i Republika Srpska. I zato hvala Miloradu, pamtimo to. Inače je ovaj Patrick Moon bas bio jedna ljigava osoba koja se lijepo napljačkao novca što domaćeg preko braće Dalton Lijanovića, što preko velikih svota novca koje je preko hambasade davala američka država a koje je on raspoređivao i dijelio sa Jatacima. Pa jednog Jerku kljusinaša Lijanovića je postavio za ministra poljoprivrede a onda je ovaj pustošio… Čitaj više »
Ovakvi bi na glavi stavili go**no na čelo da imaju od toga koristi. Ponosno bi ga nosili na čelu da svi vide.
Recimo da je rijetko koji političar koji ne gleda prvo vlastitu korist, a drugo opet svoju vlastitu korist i svoje rodbine. Svi veći političari pa i premijeri i predsjednici s ovih prostora također hodočaste u Izrael i nose kapice jer znaju koji je put do uspjeha…
Rijetko koji gleda za narod, za čovjeka.
Trebali bi biti humanisti i pošteni ali ja takve ne poznajem.