Nulta tolerancija na drogu jedini je put spasa za Balkan

Dok su se nekadašnje generacije okupljale na radnim akcijama gradeći puteve i mostove, današnja mladost na Balkanu sve češće traži bijeg u narkotike koji su, ciljano ili ne, postali dostupni doslovno na svakom koraku.

Od malih osnovnoškolskih dvorišta do saborskih hodnika, otrov se proširio poput epidemije koja prijeti temeljima cijelog društva. Jedini lijek za ovu pošast jest uvođenje nulte tolerancije, bez iznimke i bez milosti prema bilo kome tko sudjeluje u lancu distribucije ili konzumacije ilegalnih supstanci.

Prije rata devedesetih godina prošlog stoljeća, droga na Balkanu bila je gotovo nepoznata pojava. Za vrijeme Jugoslavije, mladi ljudi provodili su svoja ljeta na radnim akcijama, sudjelujući u izgradnji infrastrukture i stjecanju radnih navika koje su ih oblikovale u odgovorne građane. Obiteljske vrijednosti bile su čvrste, a zajednica je pazila na svoje članove, pa je svaki oblik devijantnog ponašanja bio društveno neprihvatljiv i brzo sankcioniran. Izuzetak su bili tek pojedini sinovi i kćeri visokih komunističkih funkcionera koji su si mogli priuštiti eksperimentiranje s opijatima, no njihov broj bio je zanemariv u usporedbi s današnjom razmjerom problema.

Danas je situacija drastično drugačija i zabrinjavajuća do krajnjih granica. Policijska izvješća svjedoče o tome da se droga može kupiti u gotovo svakoj srednjoj školi, a studenti sveučilišta nerijetko konzumiraju sintetičke kanabinoide i stimulanse kako bi izdržali ispitne rokove. Najstrašnije je što se trgovina narkoticima uvukla i u najviše političke krugove, gdje se donose zakoni koji bi trebali štititi građane od ove pogubne pošasti. Svakodnevno čitamo vijesti o umiješanosti pripadnika policije u distribuciji narkotika, što otvara pitanje tko zapravo čuva čuvare i kako je moguće da institucionalni sustav tako teško podbacuje u svojoj primarnoj zadaći.

Korupcija u redovima policije i pravosuđa najveća je prepreka u borbi protiv narkomanije, jer bez integriteta onih koji bi trebali provoditi zakon, svaka strategija osuđena je na propast. Organizirane kriminalne skupine koriste se mitom i prijetnjama kako bi osigurale nesmetan prolaz svojim pošiljkama, a često upravo policajci na graničnim prijelazima ili u gradskim četvrtima postaju njihovi najvažniji saveznici. Kad sustav dopušta da nositelji javnog reda i mira budu sudionici u nezakonitom trgovinskom lancu, onda se gubi svaka nada da će društvo samo od sebe pročistiti od ovog zla. Zato nulta tolerancija ne smije biti prazna floskula, već stvarno načelo koje se primjenjuje bez obzira na to radi li se o običnom preprodavaču na ulici ili o visokopozicioniranom dužnosniku.

Problem nije samo u ponudi, već i u potražnji koja je posljedica duboke društvene krize, gubitka svrhe i nedostatka perspektive među mladima. Ekonomska nesigurnost i masovno iseljavanje ostavili su prazninu koju narkotici brzo ispunjavaju, nudeći kratkotrajni bijeg od stvarnosti koja je mnogima postala nepodnošljiva.

No, umjesto da se suočimo s korijenima problema, često zatvaramo oči pred razmjerom katastrofe, tješeći se statistikama koje pokazuju pad uporabe u pojedinim kategorijama, dok stvarnost na terenu govori sasvim drugačijim jezikom. Mladi ljudi sve ranije dolaze u kontakt s opijatima, a posljedice toga su trajna oštećenja mozga, gubitak radnih navika i potpuna socijalna isključenost iz koje nema povratka.

Jugoslavensko nasljeđe, pa makar ga mnogi danas odbacivali, pokazalo je da je moguće odgajati generacije koje ne posežu za drogom. Organizirani sportski programi, radne akcije, zadružni duh i jasne društvene norme stvarali su okruženje u kojem su narkotici bili gotovo nepoznata kategorija, rezervirana za uski krug dekadentne elite.

To ne znači da bismo se trebali nostalgično vraćati u prošlost, ali svakako bismo iz nje trebali izvući pouku o važnosti zajedništva, rada i odgovornosti prema vlastitoj budućnosti. Danas, kada je svaka treća obitelj pogođena problemom ovisnosti u širem krugu rodbine, više nema mjesta za relativiziranje niti za pravljenje razlike između takozvanih lakih i teških droga.

Uvođenje nulte tolerancije podrazumijeva oštre kazne za svakog tko je zatečen u posjedovanju ili preprodaji narkotika, bez obzira na količinu i bez mogućnosti plaćanja kazne umjesto zatvorske kazne. Istodobno, mora se uspostaviti neovisno tijelo koje će istraživati korupciju unutar policije i pravosuđa, s ovlastima koje nadilaze uobičajene birokratske procedure i omogućuju brzo djelovanje. Prevencija mora početi u vrtićima i osnovnim školama, gdje bi se kroz praktične radionice i sportske aktivnosti gradio otpor prema ovisnosti, a ne kroz suhoparna predavanja koja mladima ne govore ništa o stvarnosti s kojom se susreću. Roditelji, nastavnici i lokalne zajednice moraju postati aktivni partneri u ovoj borbi, jer bez njihove uključenosti nikakva državna strategija ne može dati dugoročne rezultate.

Posebno je važno razbiti tabu o konzumaciji droge među političkom elitom i javnim osobama koje svojim primjerom oblikuju društvene norme. Kada se otkrije da netko od utjecajnih ljudi redovito konzumira kokain ili se na zabavama nudi ecstasy, to šalje poruku da je takvo ponašanje prihvatljivo i da su zakoni samo za običan puk.

Zato bi svaki političar, sudac ili policijski službenik koji bude uhvaćen u konzumaciji ili distribuciji trebao biti kažnjen strože od običnog građanina, upravo zbog povjerenja koje mu je društvo dalo. Nijedna država ne može opstati ako su njezini čuvari istovremeno i njezini grobari, a upravo to se događa na Balkanu gdje se narkotici slobodno prodaju ispred policijskih postaja bez ikakvih posljedica.

Bez radikalnog zaokreta u svijesti i bez hrabrih poteza koji će uzdrmati ustaljene kriminalne mreže, Balkan će nastaviti tonuti u močvaru ovisnosti koja truje cijele generacije. Potrebno je uspostaviti strogi nadzor nad svim graničnim prijelazima, uvesti redovite i nenajavljene testove na drogu u svim državnim institucijama te osigurati da se svaki osuđeni trgovac drogama suoči s dugogodišnjom zatvorskom kaznom bez mogućnosti uvjetnog otpusta. Istovremeno, moraju se otvoriti centri za liječenje ovisnika koji neće biti skloništa za recidiviste, već mjesta gdje se ljudi doslovno izvlače iz pakla uz pomoć stručnjaka i terapija koje imaju dokazanu učinkovitost. Samo kombinacija beskompromisne represije i kvalitetne pomoći onima koji su već na dnu može donijeti promjenu.

Vrijeme za mlake reforme i polovične mjere odavno je prošlo, jer svaki dan odgađanja donosi nove žrtve koje su mogle biti spašene. Balkan ima snage i resursa da se izbori s ovim zlom, ali prvo mora priznati da problem postoji u svom punom opsegu i da se ne radi o marginama društva, već o sustavnoj krizi koja pogađa sve slojeve. Nulta tolerancija nije stvar političke korektnosti već golog preživljavanja, jer nacije koje dopuštaju da im droga proždire mlade nemaju budućnosti ni na ekonomskom ni na kulturnom planu. Zato je krajnje vrijeme da se svi odgovorni ujedine u ovoj borbi, zaboravljajući na stranačke i privatne interese, jer pred ovakvom prijetnjom svi smo mi na istoj strani, bez obzira na to kako glasamo ili kojem vjerovanju pripadamo.

Za kraj pogledajte kako je Njemačka propala upravo zbog droge. Ovako nešto se nije moglo vidjeti prije 30 godina. Sada su neki dijelovi Njemačke postali mjesto agonije upravo zbog droge.