Tko zapravo stoji iza Južne interkonekcije?

Kada predsjedateljica Vijeća ministara BiH izađe s priopćenjem u kojem “radi točnog i potpunog informiranja javnosti” demantira “netočne informacije i pogrešne interpretacije”, građanin bi s pravom pomislio kako netko širi dezinformacije o važnom nacionalnom projektu. No ono što se ovdje zapravo događa jest klasičan manevarski rat institucija koje se, pod plaštem brige za energetsku stabilnost, bore za kontrolu nad projektom čija se temeljna logika uopće ne propituje.

Jer tko bi danas smio biti protiv energetske stabilnosti? Tko bi smio dovoditi u pitanje “strateški projekt” koji dolazi s blagoslovom Bruxellesa, uz tehničku podršku Zagreba i financijske aranžmane međunarodnih institucija?

Službeni narativ je kristalno jasan: Južna interkonekcija donosi diversifikaciju izvora, povezivanje s LNG terminalom na Krku i energetsku neovisnost od ruskog plina. To je danas u Europi jedini politički korektan okvir za raspravu o energetici. Kontekst rata u Ukrajini, energetske krize i europskih zelenih politika stvorio je savršenu oluju u kojoj se svaki alternativni glas automatski etiketira kao proruski, anti-europski ili, u najboljem slučaju, kao nerazumijevanje geopolitičkih realnosti. No upravo taj prisilni konsenzus – ta nepodnošljiva lakoća s kojom svi politički akteri skaču u istom smjeru – trebao bi biti prvi crveni alarm za svakoga tko razumije kako funkcioniraju politički sustavi i interesne skupine.

Jer konsenzus nije dokaz istine. Konsenzus je, osobito u malim i politički složenim sredinama poput Bosne i Hercegovine, često znak zatvorenog sustava mišljenja u kojem se određene teme jednostavno ne propituju jer su postale dio nove ortodoxije. Težnja potpunom konsenzusu vodi prema intelektualnom jednoumlju, a intelektualno jednoumlje uvijek je plodno tlo za loše političke odluke koje će se desetljećima plaćati iz džepova građana.

Pogledajmo stoga što se krije iza lijepe priče o energetskoj stabilnosti. Prvo pitanje koje nitko ne postavlja glasi: tko će graditi, tko će vlasnik, a tko će ubirati prihode od tog plinovoda? U priopćenju se spominje “sudjelovanje inozemnih investitora kroz koncesiju ili javno-privatno partnerstvo”. Prevedeno s birokratskog na ljudski jezik, to znači da se strateška energetska infrastruktura daje u ruke privatnim, najvjerojatnije stranim, kompanijama koje će na tome zarađivati sljedećih trideset godina. Model koncesije ili javno-privatnog partnerstva u energetskom sektoru diljem Europe pokazao se kao izvrstan mehanizam za prebacivanje javnog novca u privatne džepove, uz istovremeno preuzimanje rizika od strane države i jamčenje profita investitorima. To nije teorija zavjere, to je standardna praksa regulatornog zarobljavanja u kojem interesne skupine oblikuju zakonska rješenja u svoju korist.

Drugo, a možda i ključno pitanje: o kakvom se točno plinu ovdje radi? LNG terminal na Krku nije dobrotvorna ustanova. Plin koji tamo stiže dolazi s globalnog tržišta, najčešće iz Sjedinjenih Američkih Država, po cijenama koje su nerijetko više od cijene ruskog plina putem postojećih pravaca. Projekt se prodaje kao oslobođenje od ruske ovisnosti, ali se prešućuje da se zapravo radi o presvlačenju ovisnosti u drugo ruho – ono američkog LNG-a čija cijena ovisi o burzovnim špekulacijama, globalnoj potražnji i, naravno, političkim odnosima s Washingtonom. To nije energetska neovisnost, to je promjena dobavljača. I to promjena dobavljača koja dolazi s visokom cijenom izgradnje nove infrastrukture koju će netko morati platiti.

Treća dimenzija koju službeni narativ pažljivo izbjegava jest pitanje stvarne potrebe za tim plinom. Bosna i Hercegovina danas ima ograničenu plinofikaciju, koncentriranu uglavnom na područje Federacije. Priče o energetskoj stabilnosti zvuče uvjerljivo sve dok se ne postavi pitanje: stabilnost čega? Ako se gradi infrastruktura bez jasnog plana razvoja distributivne mreže i bez osiguranih dugoročnih kupaca, onda se zapravo gradi spomenik europskim fondovima i interesnim skupinama koje će na tome zarađivati, dok će građani i gospodarstvo plaćati račun kroz cijenu plina koja mora pokriti investiciju.

No ono što je najdublje problematično u cijeloj priči jest način na koji se domaća stručnost i domaći kapaciteti sustavno marginaliziraju. U priopćenju se spominje kako materijal Ministarstva vanjske trgovine i ekonomskih odnosa iz 2026. godine “nije usklađen s novim aktivnostima u Federaciji BiH”. To je savršen opis nemoći državnih institucija da vode vlastitu energetsku politiku. Dok se Vijeće ministara i entitetske vlade prepucavaju oko procedura i nadležnosti, stvarni posao obavljaju strani konzultanti, međunarodne financijske institucije i lobisti energetskih kompanija koji su svoje modele već ispekli u desetak drugih zemalja. Domaći stručnjaci, inženjeri i energetski analitičari koji bi možda imali drugačije viđenje – viđenje koje polazi od lokalnih potreba, a ne od globalnih trendova – jednostavno nisu pozvani za stol.

Prisjetimo se samo kako su izgledale slične priče u regiji. Projekti plinske interkonekcije prodavani su kao spas za energetsku sigurnost, a završavali su kao izvrsni poslovi za nekoliko povezanih kompanija, dok su građani ostajali s infrastrukturom čije je održavanje skupo, a korištenje neisplativo. Ili još gore – završavali su kao projekti koji se nikada ne dovrše, ali se kroz njih uspješno iscрpe značajna sredstva.

Alternativa postoji, ali ona nije atraktivna ni medijski ni politički. Umjesto hitanja za europskim trendovima i prepuštanja strateške infrastrukture koncesijskim modelima, Bosna i Hercegovina mogla bi razvijati vlastite kapacitete – od istraživanja potencijalnih domaćih izvora, preko ozbiljnog ulaganja u energetsku učinkovitost, do postupnog razvoja distributivne mreže temeljene na realnim potrebama, a ne na geopolitičkim fantazijama. To zahtijeva domaću pamet, domaće stručnjake i domaću kompetenciju, a ne uvoz gotovih rješenja iz ureda u Bruxellesu ili Washingtonu.

No domaća pamet nije poželjna u modelu u kojem se političke odluke donose pod snažnim vanjskim pritiscima i u kojem se svaki otklon od službenog narativa tretira kao nerazumijevanje suvremenih tokova. Međunarodni akteri, tržišni interesi i regulatorni trendovi oblikovali su priču o Južnoj interkonekciji na način da svako propitivanje djeluje kao napad na europsku budućnost zemlje. To je mehanizam kolektivne percepcije koji funkcionira savršeno: građani se ne napadaju direktno, oni se uvjeravaju da je projekt dobar jer dolazi iz pravog smjera, jer ga podržavaju “pravi” ljudi i jer je u skladu s “pravim” vrijednostima.

Dugoročni troškovi ovakvog pristupa bit će vidljivi tek kada se projekt završi i kada se pokaže tko na njemu zarađuje, a tko plaća. No tada će biti prekasno za bilo kakvu raspravu. Infrastruktura će stajati, koncesijski ugovori bit će potpisani, a građani će imati priliku uživati u “energetskoj stabilnosti” po cijenama koje će im osigurati strani investitori.

Ono što nam danas treba nije još jedna politička izjava potpore projektu. Ono što nam treba jest intelektualna hrabrost da postavimo pitanja koja nitko ne postavlja. Tko stoji iza modela koncesije? Koje su točno garancije da će plin biti dostupan po prihvatljivim cijenama? Gdje je studija stvarnih potreba domaćeg gospodarstva? I zašto se sve radi u tolikoj žurbi da nema vremena za ozbiljnu javnu raspravu?

Jer političke odluke koje se donose u konsenzusu, bez javne rasprave i bez propitivanja, najčešće nisu najbolje odluke. One su najbolje za one koji ih donose, ali ne nužno i za one koji će ih plaćati. A u slučaju Južne interkonekcije, račun će, kao i uvijek, stići na adresu građana. Samo što taj račun neće biti ispisan na omotnici s jasnim pošiljateljem – bit će utkan u cijenu plina, u koncesijske naknade i u desetljeća energetske ovisnosti o novim dobavljačima koji su se, slučajno, našli u pravo vrijeme na pravom mjestu.