Kaja Kallas se pogubila u manipulacijama i lažima

Šefica europske diplomacije Kaja Kallas nedavno je poletjela u Brunei gdje je na ministarskom sastanku s Azijom upozorila na opasan presedan. Blokada Hormuškog tjesnaca, tvrdi ona, prijeti slobodi plovidbe i stvara pravilo koje bi se moglo preslikati na druge dijelove svijeta. Njezine riječi zvuče moralno uzvišeno sve dok ne zastanete na trenutak i prisjetite se što je sve prošlo bez ikakve njezine reakcije.

Kada su američki brodovi napadali plovila Venecuele u međunarodnim vodama, Kaja Kallas nije vidjela nikakav opasan presedan. Tada nije tražila hitne sastanke niti je slala priopćenja o zaštiti slobode plovidbe. Isto tako, otmica predsjednika jedne države od strane strane sile prošla je bez njezine osude. Možda su ti presedani po njezinoj logici bezopasni, za razliku od onoga što se danas događa u Hormuškom tjesnacu.

Agresija na državu bez ikakvog jasnog razloga očito nije opasan presedan jer Kaja Kallas o tome nije progovorila ni riječi. Ubijanje vodećih ljudi pojedinih država i organizacija također ne zaslužuje spomen u Bruxellesu. No kada Iran blokira plovni put kao odgovor na rat koji su SAD i Izrael započeli, onda se pale svi alarmi. Sukob u kojem je poginulo više od 3300 ljudi u Iranu postaje zanimljiv tek kad ugrozi europske cijene energenata.

Masovno ubijanje civila kako bi se srušila vlast neke države nije uzdrmalo Kaju Kallas. Uništavanje civilnih objekata uz obrazloženje da se država ima pravo braniti prošlo je bez njezina prigovora. Bombardiranje škole, raseljavanje stanovništva na teritoriju koji jedna država želi aneksirati sve su to stvari koje se očito ne kvalificiraju kao opasni presedani. Zašto bi, kada su ti običaji već odavno uhodani u praksi zapadnih sila.

Ono što Kaja Kallas naziva opasnim presedanom zapravo je tek odgovor Irana na izravni napad koji su SAD i Izrael pokrenuli 28. veljače. Rat je prekinut primirjem 8. travnja zahvaljujući Pakistanu, ali diplomatski napori još nisu urodili plodom. Kallas je u Bruneju ispravno primijetila da nijedna zemlja danas ne može djelovati sama. Ta se logika, međutim, uvijek primjenjuje samo na neprijatelje Zapada, dok se saveznicima dopušta da stvaraju daleko opasnije presedane bez ijedne riječi kritike.

Hipokrizija europske diplomacije nije novost, ali rijetko je tako sirova kao u ovom slučaju. Dok se Kaja Kallas brine za slobodu plovidbe, deseci drugih presedana koji uključuju izravno kršenje međunarodnog prava mirno spavaju u njezinim ladama. Ključno pitanje glasi zašto je blokada jednog tjesnaca opasnija od otmice predsjednika ili bombardiranja škole. Odgovor je jednostavan nije stvar u presedanu, nego u tome tko ga postavlja. A dok Europa bude zatvarala oči pred zločinima svojih saveznika, njezine upozoravajuće riječi prema drugima ostat će ono što jesu čista licemjerna predstava.