Kome treba takav savez, ako je NATO zombi i „tigar od papira“

„Kako je svaka osoba koja ima 70 godina već u mirovini, tako je i NATO dosegao taj cilj i trebao bi učiniti isto“, kaže povjesničar i akademik John Laughland.

Slijedi analiza Johna Laughlanda, koji je doktorirao filozofiju na Sveučilištu u Oxfordu, a predavao na sveučilištima u Parizu i Rimu, povjesničar je i stručnjak za međunarodne poslove.

„Sedamdesete se obično smatraju dob u kojoj bi ljudi trebali uživati u mirovini. NATO savez, koji se u Londonu sastao da proslavi svoju obljetnicu, trebao je odavno biti raspušten. Francuski predsjednik, koji je početkom studenog rekao da je NATO u stanu  „moždane smrti“, čini se odlučnim da probudi savez i njegove članice iz kolektivne kome. Na zajedničkoj konferenciji za novinare s glavnim tajnikom NATO-a Jensom Stoltenbergom u Parizu 28. studenoga Macron je pokušao uvesti veliku dozu realizma i jasnoće u tijelo koje se proteklih godina pretvorilo u sklerotičnog i birokratskog zombija“, piše John Laughland.

„Tko je neprijatelj NATO pakta?“

Macronova šok terapija sastoji se od postavljanja jedinog pitanja koje prema njemačkom političkom teoretičaru Carlu Schmittu, iako ga Macron nije spomenuo, čini samu suštinu politike Sjevernoatlantskog saveza: “Tko je neprijatelj NATO pakta?”

„Bez odgovora na ovo pitanje, vojni savez sam po sebi uopće nema svrhu. Činjenica da je Emmanuel Macron to morao pitati pokazuje koliko je NATO izgubio smisao i u kazalištu apsurda je postao glumac koji očajnički traži nekakvu ulogu“, nastavlja prof. Laughland.

NATO navodi toliko prijetnji u svojim službenim Strateškim konceptima iz 1999. i 2010. da izgleda kao prase u Winnie Poohu, prestrašen svim, od terorizma do piratstva, etničkog nasilja, neadekvatnih ekonomskih reformi, prijetnje opskrbom energijom, širenje, oružja, trgovinom drogom, kibernetičkim napadima, laserskim oružjem, elektroničkim ratovanjem, zdravstvenim rizicima, boji se čak i klimatskih promjeni i svih mogućih nedefiniranih “nestabilnosti”.

Međutim, riječ “neprijatelj” se u planini izazova s kojima se NATO suočava nigdje ne spominje.

Nakon što je postavio ovo osnovno pitanje, Macron je istovremeno odgovorio, iako retoričkim pitanjem.

„Je li nam neprijatelj Rusija? Ne. Je li to Kina? Ne. Neprijatelj je terorizam“, rekao je Emmanuel Macron.

Rekavši kako neprijatelj nije Rusija, Macron se radikalno sukobljava s političkim izborom kojeg su savezu nametnuli Poljska, baltičke države i, prije svega, “duboka država” Washingtona, što je pogrešan izraz, jer u Sjedinjenim Državama na svaku naznaku približavanja Moskvi se suprotstavlja upravo država, odnosno Kongres, oružane snage, State Department i drugi, a ne samo CIA ili druge tajne službe.

Ove su frakcije fanatično predane u proglašavanju Rusije za neprijatelja, a upravo to je učinio i Europski parlament u ožujku kada je donio odluku da je partnerstvo EU-Rusija mrtvo.

Međutim, Macron je sve pokušao podsjetiti da je NATO prije svega stvoren za održavanje mira u Europi. Bez sumnje je odgovorio na protestna urlanja iz Varšave koja se ne slaže s tvrdnjom da mir u Europi zahtijeva dijalog s Rusijom. Macron je ostale uvjeravao da će njegov dijalog biti “lucidan, robustan i zahtjevan”, ali Poljaci ne žele nikakav dijalog. Zapravo, neki poljski političari, kao članovi Europskog parlamenta, opisali su Macrona kao Putinovog “korisnog idiota”.

Nasuprot tom otporu, Macron je identificirao dvije glavne prijetnje miru u Europi, a one bi svima trebale biti očite.

Prva je kriza u Ukrajini koja je u tijeku, a druga otkazivanje ugovora o nuklearnim projektilima kratkog i srednjeg dometa, odnosno ruskim i američkim raketama kojima su mete ciljevi u Europi. Macron je s pravom rekao da je nepodnošljivo što o tako važnom pitanju europske sigurnosti odluke ne donose Europljani i zato ne samo da je tražio dijalog s Rusijom, nego ga je i zapravo inicirao. Macron je odgovorio na pismo Vladimira Putina u kojem se sugerira moratorij na ove rakete i objavio je svoj odgovor, dok su druge zemlje tvrdile da bi rusku inicijativu jednostavno trebalo „baciti u smeće“.

„Već mjesecima tvrdim da je odluka Sjedinjenih Država o otkazivanju ugovora INF vrlo važan događaj kojem mediji nisu dali odgovarajuću pozornost, ali je to umjesto njih učinio Macron“, podsjeća John Laughland.

„Kada su ih Amerikanci rasporedili ’70-ih i ’80-ih, zapadnu je Europu snažno potresao pacifistički pokret koji je vodio kampanju protiv tih “europskih projektila”. Danas nema nikakvih glasova protiv razoružanja, jer se ljude s neprekidnom propagandom duboko uvjerilo u postojanje „ruske prijetnje“. Ne treba reći da je ovo posebno opasna situacija, ali jest“, nastavlja stručnjak.

„Nažalost, iako je Macron postavljao prava pitanja i na neka od njih dao ispravne odgovore, u jednom je sigurno u krivu. Terorizam je doista glavna prijetnja državama zapadne Europe, ali NATO sigurno nije tijelo koje se time treba baviti. Kao što su pokazali događaji na londonskom mostu 29. studenog, baš kao i ubojstva u policijskoj prefekturi Île de la Cité u središnjem Parizu 3. listopada, sve što vam treba za počinjenje terorističkog napada je običan kuhinjski nož“, upozorava prof. Laughland.

NATO je divovski savez s tenkovima, nuklearnim bombama, vojskama, avionima, brodovima i podmornicama. Ali je sve to potpuno beskorisno kada se radi o jednom teroristu. Jedine koje se mogu suočiti s ovom prijetnjom su nacionalne obavještajne službe, nacionalne politike i nacionalne policije. Tu međunarodna organizacija ništa ne može učiniti, zato što su to mjere, ako žele biti uspješne, koje se moraju provoditi što je moguće bliže izvoru. Ako Macron uspije uspostaviti novi odnos s Rusijom prema Ukrajini i nuklearnom razoružanju, donijet će dio mira Europi. Ali ako uspije natjerati NATO da se usredotoči na “terorizam”, možemo očekivati još deset godina razgovara u sobama bezličnih birokrata, a nevini ljudi će i dalje umirati na ulicama Europe“, zaključuje povjesničar i akademik John Laughland.

NATO je svrha sam sebi i američkom-vojno-industrijskom kompleksu

Iako bi se mogli složiti s profesorom Laughlandom, nedavno usvojeni američki proračun od skoro 750 milijardi dolara, želja Washigntona da sve zemlje članice NATO pakta kratkoročno postignu 2%, a dugoročno 4% izdvajanja BDP-a za obranu, govore da je NATO summit u Londonu, iako bal zombija i vampira, bio uspješan. NATO se kreće prema ukupnom proračunu od 1500 milijardi dolara zbog koga? Rusije? Naravno da ne, jer Ruska federacija ima nuklearni trijadu sposobnu da uništi NATO; svijet i samu sebe, na što je upozorio Vladimir Putin. Kina? Ova zemlja je također neosvojiva tvrđava za NATO, baš kao i pun slabije sile, poput Irana.

Iako bez stvarnog neprijatelja, NATO  želi biti tigar, ali je tigar od papira, sposoban za rat protiv zapuštenih vojski kao što je bila Sadamova ili Gaddafijeva, što je bila kardinalna greška libijskog raisa.

U Ukrajini NATO također nema što tražiti i upravo tamo se NATO pokazao kao „tigar od papira“, kao što kaže poznata kineska izreka za nešto slabo što se želi prikazati jakim. U jeku histerije 2014. je poljska TVN24 prikazala opširnu reportažu o usporedbi NATO pakta i ruske vojske. Na papiru je NATO savez u odnosu na Rusiju poput slona u kavezu. Na primjer, vojni proračun NATO-a je tada godišnje iznosio 950 milijardi dolara, dok je Rusija trošila manje od 90 milijardi, danas još manje. Ukupni broj od 3,5 milijuna NATO vojnika protiv 766 000 ruskih. Dakle NATO je superioran u odnosu na Rusiju na svim frontama. No, je li to doista tako?

Ako ćemo tako računati, na papiru je u veljači 2014. godine ukrajinska vojska bila šesta po veličini u svijetu. Ipak, na kraju je poražena od strane milicija Donbasa, ljudi među kojima je bilo radnika, običnih stanovnika, glazbenika, sportaša, kojima su u organizacijskom dijelu pomogli umirovljeni ruski obavještajci i bivši pripadnici specijalnih postrojbi. Kako god bilo, na fotografijama s barikada milicija Donbasa su u početku bili ljudi s lovačkim puškama, uz tu i tamo pokoju strojnicu ili poluautomatsku pušku, te jedan „Fagot“ u Slavjansku.

Vraćajući se na glavne pokazatelje vojski NATO saveza, dobivena slika je ipak malo „drugačija“. Na prvi pogled savez izgleda dobro. 28 država u bloku s ukupnim stanovništvom od 888 milijuna ljudi koje daju nešto više od 3,5 milijuna vojnika, više od 6 000 borbenih zrakoplova, oko 3 600 helikoptera, 17 800 tenkova, 62 600 oklopnih borbenih vozila, 15 000 topova, 16 000 minobacača, 2 600 višecijevnih raketnih sustava i 302 ratna broda, od glavnih klasa, uključujući i podmornice. Trik oko NATO pakta je prijevara u računanju.

Uzmimo, na primjer, Francusku. Njene se oružane snage često dodaju ukupnom zbroju, unatoč činjenici da je ta zemlja odavno povukla svoje vojne strukture iz NATO pakta. Francuzi imaju oko 654 000 vojnika, 637 tenkova, 6 400 oklopnih borbenih vozila i tako dalje. Nije puno, jer ako se bolje pogleda, čak i bez 600 francuskih topova, NATO ih ima još 14 000. No, to je točno samo ako se zanemari činjenica da je većina tog oružja uklonjena iz službe i nalazi se u skladištima.

Ukrajina je imala više od 2 500 tenkova raznih vrsta. No, kada je došlo vrijeme da se treba obračunati s „odrpanim milicijama“ na istoku, otkriveno je da je samo oko 600 bilo spremno za borbu, dio je mogao biti aktiviran u relativno kratkom vremenskom razdoblju, a preostali su bili potpuno beskorisni.

Mnogi se nadaju kako Njemačka s 858 tenkova i 2002 oklopna borbena vozila i Španjolska s 456 tenkova i 1102 oklopna vozila bolje brinu o svojoj uskladištenoj opremi, ali i u te dvije zemlje često izbije neki skandal upravo zbog lošeg stanja vojne opreme njihovih oružanih snaga.  Ali, sve u svemu, brojke su impresivne.

Na papiru, NATO ima 55 600, ili 62 000 minus 6400 francuskih oklopnih vozila različitih vrsta, uključujući 25 300 američkih i od kojih je 20 000 u skladištu već dugi niz godina. Štoviše, ispada da je najveći broj oklopnih vozila u “rezervi”, njih 11 500, a koncentrirani su u zemljama s vojskama koje broje manje od 100 000 vojnika. Na primjer, Bugarska ima 34 970 vojnika i 362 tenkova, a naslijedila je 1596 oklopnih vozila iz Varšavskog ugovora, a gotovo sve se nalazi u skladištima.

Situacija u Češkoj je u gotovo identična. Na papiru Češka ima vojsku 17 930 vojnika, 175 tenkova i 1013 oklopnih vozila. Čak i bez prolaska kroz labirinte logistike, zalihe rezervnih dijelova i očite poteškoće koje imaju rezerve, koje voze sovjetske tenkove T-72. Dakle, gotovo sve brojke oklopnih vozila i topničkih sustava jednostavno mogu biti podijeljene s četiri.

Ostaje 4450 od 17 800 tenkova, ali samo polovica njih je stvarno spremna za borbene aktivnosti. Druga polovica je još uvijek u skladištu pod debelim slojem parafina, koji zahtijeva vrijeme da ga se ukloni. Indikativno je u tom pogledu to da je Ukrajini trebalo četiri mjeseca da ustroji nekakvu vojsku, i to u gotovo savršenim uvjetima i bez ikakvih smetnji.

Ukrajina nas je podsjetila na još jednu važnu činjenicu.Vojska nije samo zbroj vojnika, topova, tenkova i oklopnih vozila. Vojska je, prije svega, struktura. Ali nisu sve nacionalne oružane snage zemalja članica uklopljene u strukture NATO pakta, nego samo približno trećina.

Potom ovu trećinu  treba podijeliti na tri različite kategorije. Oko 15 posto formacija, ili 15 do 30 posto nacionalnih vojski “vezanih za savez”, su takozvane  „snage za brzo djelovanje“. Velikih 75 do 85 posto osoblja je spremno krenuti u borbe u najboljem slučaju sedam dana od dana zapovijedi. Još 25 posto se održava u stanju “pripravnosti” i te se snage mogu pokrenuti u tri ili četiri mjeseca. Za preostalih 60 posto jedinica treba najmanje 365 dana da se uključe u borbu.

Sve ostale vojne podjedinice zemalja članica sudjeluju u operativnim razinama predviđenim nacionalnim programima obrane. S obzirom na stanje vojnih proračuna, mnoge su zemlje bile prisiljene na različite rezove. To se posebno odnosi na zemlje istočne Europe. Ako milijun i pol Amerikanaca i barem 350 000 Francuza oduzmete od 3,5 milijuna aktivnih vojnika, ostaje oko 1,75 milijuna, među kojima Njemačka, Velika Britanija i Italija sudjeluju sa 654 000 vojnika. Grčka i Španjolska daju 156 000, odnosno 128 000 vojnika.

Sada postoji veliki upitnik s turskom vojskom, koja broji oko 500 000 vojnika. Naime, nedavnim sporazumima s Rusijom je Istanbul otvoreno pokazao da nije toliko predan iskazivanju svog transatlantskog jedinstva.

Tako ispada da, osim “uvijek spremnih 100 000 bajuneta Poljske”, ostalih 500 000 vojnika daje 19 država s vojskama u rasponu od 73 000 ljudi, poput Rumunjske, do „sile“ od 4700 vojnika koje daje Estonija. I ne zaboravimo „strašne“ oružane snage Luksemburga od manje od 1000 ljudi ili nove sile poput Crne Gore i uskoro Sjeverne Makedonije.

Ispada da je “stari” NATO, prvih 12 država članica, pretjerao u samopromociji. U jednom trenutku su brojke o mogućnostima NATO pakta odražavale stvarnost. 1990. godine, nakon pada Berlinskog zida, Bundeswehr je sam imao 7000 tenkova, 8900 oklopnih vozila i 4600 topova velikog kalibra. Također je bilo 9500 američkih tenkova i 5700 oklopnih vozila i oklopnih transportera, 2600 topničkih sustava i 300 američkih borbenih zrakoplova na teritoriju Savezne Republike Njemačke. Amerikanaca danas više gotovo da nema na njemačkom tlu. Ostat će samo dvije skeletne brigade, bez stvarne opreme, te manje od 100 američkih zrakoplova. Washington sada traži da se u Njemačkoj obnove kapaciteti, a ako ne, onda se „razmišlja o premještanju u Poljsku“.

U međuvremenu se Bundeswehr smanjio na 185 500 ljudi. Dva i pol puta manje turskih vojnika, s 5,2 puta i 2,2 puta manje tenkova i oklopnih vozila.

Postoji više tenkova i oklopnih vozila u skladištima u Poljskoj nego u Njemačkoj. Poljaci su prije nekoliko godina imali 946 tenkova i 2610 oklopnih vozila, a Njemačka 858 tenkova i 2002 oklopnih vozila. U međuvremenu nije bilo većih akvizicija vojna opreme i stvari su uglavnom ostale iste.

Ironično, baltičke i zemlje istočne Europe su se pridružile NATO paktu u prvom redu da pod okriljem Sjedinjenih Država, Njemačke, Velike Britanije i Italije osiguraju vlastitu obranu, a sada stenju pod teretom velikih vojnih izdataka.

Ova paradoksalna situacija je počela početkom XXI stoljeća. NATO savez uključuje više od dvadeset zemalja, ali njegova sposobnost obrane se i dalje temelji na snovima njemačke vojne nadmoći na terenu i na engleskoj nadmoći na moru. Na primjer, retorika i ponašanje lidera baltičkih zemalja je sve agresivnija, ali se temelji na uvjerenju i da će, ako se nešto dogodi, svih 800 njemačkih tenkova jurišom krenuti u njihovu obranu, kako to govore u Vilniusu.

Međutim, NATO pakt je posljednjih 15 do 20 godina prošao drastične promjene. Bruxelles priznaje da, bez obzira na velike riječi, raspoloživi resursi bloka mogu biti dovoljni samo za dvije vrste misija: ograničeno sudjelovanje u humanitarnim operacijama bez izravne vojne akcije, te operacije za provođenje embarga. To se, naravno, može primijeniti u slučaju male i slabe zemlje, ali ne i protiv Rusije, Kine, čak ni protiv Irana.

Čak i misije poput evakuacije civila, potpora antiterorističkim operacijama i demonstracija sile više nisu moguće. Zbog ograničenih sposobnosti njihovih svojih snaga, ali prije svega zbog neprihvatljivo teških gubitaka. Što se tiče “kriznog upravljanja” i misijama “izravne intervencije”, snage NATO-a su bespomoćne.

U posljednjih desetak godina NATO je bio uključen u brojne vojne operacije, posebno u Iraku, Afganistanu i na Bliskom istoku. No, u stvarnosti su se borile samo američke snage. NATO snage su bile samo “prisutne”. Istina je da su Njemačka i Velika Britanija poslali vrlo male kontingente u Afganistan, ali su zato u tim ratovima slali i „trenirali“ Litvance, Latvijce, Estonce, Čehe, Poljake i druge “partnere”. Ovdje jedan vod, tamo satnija ili bojna, dovoljno je bilo da drugi provode borbene misije umjesto Nijemaca i Engleza. Uspoređuju li se podaci o ubijenima i ranjenima, SAD i stare članice NATO saveza su proporcionalno broju vojnika uvijek na zadnjem mjestu, a naviše poginulih u Afganistanu, na primjer, imaju zemlje koje ničim nisu sudjelovale u pokretanju tog rata.

Gore navedeni podaci su ujedno odgovor na pitanje koje najviše smeta Ukrajincima. Zašto su im SAD i NATO pakt obećali velike i lijepe stvari, a Ukrajina je i dalje sama i bez ičije pomoći? Između ostalog, ne samo Trump, kako ga sada optužuju, već je i Barack Obama svojevremeno demantirao glasnogovornicu State Departmenta Jen Psaki da će potpisati „Zakon o pomoći Ukrajini“, kada je američki Kongres zatražio slanje vojne pomoći Kijevu.

Odgovoriti Ukrajincima i drugima je jednostavno, ali to ne objašnjava žurbu nekih da bezglavu uđu u savez u izumiranju. Činjenica je da  NATO pakt više postoji na papiru, nego u stvarnosti. Isto tako, ovaj savez nema svrhu postojanja i na dnevnoj bazi mora izmišljati neprijatelje. Može li se njegova bivša vojna moć obnoviti? Naravno, ali samo snižavanjem životnog standarda u Europi za 20 do 25 posto. Vojna moć ima svoju cijenu. Ne proizvoditi ništa, a trošiti puno ili izravno u obliku proračunskih rashoda za održavanje i upravljanje, te neizravno, ili prebacivanjem osoblja iz privatnog sektora koji plaća porez u skupinu “potrošača poreza”. Zemlje EU nisu oduševljene takvom mogućnošću, što se vidi u odugovlačenju postizanja ciljeva NATO pakta od 2% izdvajanja za vojnu potrošnju.

Logika novih članica je bila da će se pridružiti NATO paktu kako ne plaćale svoje vojske i da imaju tuđe vojske koje će ih štititi, američku, njemačku ili portugalsku, sasvim svejedno. Ali mnogi nisu odustali od svojih navika kako bi stali u obranu baltičkih zemalja, koje malo Europljana zna i pronaći na krati. Portugal je jedna od tih zemalja.

Dakle, NATO savez je „tigar od papira“, zombi bez stvarnog neprijatelja najviše opterećen svojim unutarnjim problemima, a sve ostalo je predstava pred kamerama glumca koji u geostrateškom kazalištu očajnički traži bilo kakvu ulogu.