fbpx

Konzervativci, komunisti, vjernici, ateisti, monarhisti, republikanci i kako podijeliti društvo

Romanov

U jednom od članaka, što je čest slučaj, rasprava je bila posebno oštra i puna povijesnih neistina, poluistina, neprovjerenih tvrdnji, izjava raznih povjesničara, koji su skrenuli s teme i duskutirali o posljednjih nekoliko stoljeća na ovim prostorima i šire o tome tko je bio “na pravoj”, a tko “na krivoj strani”. Kao i uvijek, takve rasprave se pretvore u gomilu nabacanih komentara u kojima se koriste mitovi i poluistine. Ljudi različitih uvjerenja iznose različite stavove na temelju selektivnog poznavanja uglavnom povijesti XIX i XX stoljeća.

Koji je rezultat ovakvih rasprava? Svađa svih protiv svih. Prvi jaz nastaje na nacionalnoj osnovi, kasnije na ideološkoj, da bi se na kraju posvađali ne samo ljudi različitih, uvjetno rečeno, homogenih etničkih skupina, nego i međusobno, oni unutar deklarativno iste zajednice i naroda kojem pripadaju. Monarhisti se svađaju s republikancima, liberali s nacionalistima i komunistima, vjernici optužuju komuniste da su im desetljećima branili da slobodno prakticiraju svoju vjeru, a komunisti da su vjernici i nacionalisti reakcionarni i da su države koje su nastale na razvalinama SFRJ upravo oni predali u ruke malobrojnim tajkunima i inozemnim vladarima. U svakoj od tvrdnji ima dio istine, ali poluistine su nekada gore od laži, a koriste se upravo zato što su istine, ali izrečene napola, tako da ih je nemoguće pobiti.

Jedan od čitatelja, navodno “poznavatelj pravoslavlja i povijesti”, spomenuo je Rusiju, uz poznate optužbe kako su komunisti ubili Romanove, kako je Sovjetski Savez sahranio prosperitetno Rusko Carstvo i tako dalje. Nećemo ulaziti u detalje i analizirati, potvrđivati ili negirati ove tvrdnje, jer nam za to treba pristup Državnom arhivu Ruske Federacije. To su već učinili ruski stručnjaci i donijeli najbolji odluku za zemlju – zabranili su strancima da im pišu povijesne udžbenike. Naime, Rusija je ’90-ih, nakon raspada Sovjetskog Saveza, dopustili prodor zapadnih međunarodnih organizacija i zaklada u njihov obrazovni sustav, koje su učinkovito stvarali generacije mladih sukobljenih stavova oko nekih povijesnih tema o kojim im uopće ne ovisi budućnost, a rasprava uzrokovana predajom obrazovnog sustava strancima se počela širiti u cijelom društvu. Upravo kao što se dogodilo prije nekoliko dana, vjerojatno i prije, a događat će se i poslije ovdje, na ovom portalu, ali i onima gdje bude po tisuću dvije suprotstavljenih komentara oko neke povijesne teme.

Ruski slučaj je znakovit, jer dokazuje da se sve radi planski i da je cilj da teme rasprava budu četnici, ustaše i partizani, jesu li u pravu vjernici ili ateisti, monarhisti ili republikanci, liberali ili konzervativci i tako dalje unedogled, što sprečava bilo kakvu koheziju društava u postojećim nacionalnim državama, a posebice nacija koje stoljećima zajedno  žive na ovim prostorima.

Zašto je važno naglasiti manjak suvereniteta u obrazovnom sustavu? Zapravo, predaja istog u ruke nevladinih udruga koje su na platnom spisku Zapada. Osim toga, ovdje ne govorimo samo o takozvanim “ljevičarskim” ili “progresivnim” udrugama, nego i nevladinoj udruzi “U ime obitelji”, koja je od Nacionalne zaklade za razvoj civilnog društva Hrvatske, koja je povezana s raznim međunarodnim organizacijama i zakladama, među kojima otvoreno društvo, NED, USAID i druge, dobila skoro pola milijuna kuna za rad od 2017. do kraja 2019. Na spisku, kojeg možete pronaći na internetu, tri četvrtine sredstava koje je uplatila samo Norveška, koja kao Nizozemska služi kao paravan za preusmjeravanje sredstava, dano je “lijevo-liberalnim” udrugama, a četvrtina “desničarskim”. No, ni prve ni druge, nit bilo koje primaju donacije iz tih centara, nisu neovisne i polažu račune svojim financijerima, ma što oni tvrdili.

Vraćajući se na početak, Moskva je odavno protjerala sve koji siju razdor među stanovništvom, posebno strance, koji su im htjeli iznova ispisati povijest i danas bi u Rusiji imali iste rasprave kao u nas.

Rezultat ove odluke političkog vrha se vidi i na vojnoj paradi koja se povodom Dana pobjede svakog 9. svibnja održava u Moskvi. Na svakom od oružja vidite crvenu zvijezdu petokraku, simbol Crvene armije, ali i boje vrpce Sv. Jurja, ili Đorđa, koja se kao simbol počela koristiti 2005. Ruska Wikipedija navodi kako je u uporabu ušla na inicijativu RIA Novosti, te da je posvećena obilježavanju Dana pobjede u Drugom svjetskom ratu, da bi se 2008. počela naširoko koristiti u gotovo svim zemljama bivšeg Sovjetskog Saveza. Iako se narančasto-crni detalj koristi i na ruskoj vojnoj opremi, uz crvenu zvijezdu petokraku, izvorno je vrpca Sv. Jurja žuto-crna. No, ime jasno govori de se radi o istom simbolu i bojama odlikovanja kojeg je uvela carica  Katarina II Velika,  koje je bilo najviše vojno odlikovanje Ruskog Carstva. Osim toga, ruska mornarica kao simbol koristi zastavu Sv. Andrije, dok brodovi, kao i svi zrakoplovi i helikopteri nisu skinuli zvijezde, simbol Crvene armije.

Parada pobjede T-14 Armata
FOTO – Parada Dana pobjede u Moskvi s prepoznatljivim simbolom Ruskog Carstva i Sovjetskog Saveza

Zašto je odlučeno da se moderna Rusija ne odrekne ni Ruskog Carstva ni Sovjetskog Saveza? Iz prostog razloga što bi imali situaciju u kojoj danas žive svi narodi koji su se po zamisli inozemnih dušebrižnika odrekli jednog dijela svoje povijesti, bolje rečeno unutar kojih su stvorene i financiraju se skupine koje promiču samo jedan dio istine. Time se stvaraju podije, razdor, svađa i nema prostora za jedinstvo i napredak, da ne govorimo kako ovaj proizvedeni  “pluralizam mišljenja” i “slobode izražavanja” stvaraju plodno tlo za unutarnju destabilizaciju i potencijalne sukobe.

Je li Putin monarhist, komunist, konzervativac, pragmatik…?

Ruski stručnjak Aleksandar Dugin, deklarirani zagovornik euroazijatizma, ali i vatreni monarhist, Putinu je morao priznati postignuća u njegovom poimanju konzervativizma.

Naime, tijekom svog godišnjeg obraćanja u Saveznoj skupštini 2014. godine, Putin je čvrsto branio konzervativne vrijednosti s kojima će se  Rusija uspjeti oduprijeti eroziji moralnih vrijednosti koja dolazi sa Zapada. Kako bi objasnio što misli, Putin je citirao filozofa Berdjajeva, koji vjeruje “kako smisao konzervativizam nije spriječiti kretanje prema naprijed i prema gore, nego omesti kretanje unatrag i dolje u kaotični mrak”.

Dakle, bit konzervativizma se ne sastoji u suprotstavljanju napretku, već u razlikovanju i selektivnosti i uzimanju najboljeg iz prošlosti, tako da razvoj društva, uključujući materijalnu sferu, postaje neodvojiv od postavljanja duhovnih i moralnih ciljeva. Ovo je suprotno liberalnom razumijevanju koje dolazi sa Zapada.

Vladimir Putin je tada rekao kako su se u mnogim zemljama revidirale norme morala i etike, a društva ne samo da trebaju priznati jednaku vrijednost različitih političkih stavova i ideja, nego i razlikovati dobro od zla. Sve ostalo je kršenje demokracije.

“U svijetu se sve više ljudi se slaže s ruskim stavom o očuvanju tradicionalnih vrijednosti, jačanja tradicionalne obitelji, očuvanja vjerskih vrijednosti, ne samo fizički, već i duhovno. Naravno, ovo je konzervativni stav”, rekao je Vladimir Putin.

Ranije je na sastanku s novinarima Putin bio zamoljen da pojasni svoju političku filozofiju, jer je mnogi ne mogu razumjeti, dok neki drže da je konzervativac, drugi tvrde da je marksist, liberal, pragmatik i tako dalje. Otvoreno mu je postavljeno pitanje koja je njegova politička filozofija? Odgovor bi mogao pojasniti dio problema iz uvoda ovog teksta.

“Mene vjerojatno ne bi trebalo biti teško dešifrirati. Uvijek polazim od današnjice i razumijevanja onoga što se dogodilo u dalekoj i bližoj prošlosti, i pokušavam ove događaje, ova iskustva, projicirati na blisku, srednjoročnu i dugoročnu budućnost. Što je to? Pragmatičan pristup i konzervativan”, odgovorio je čelnik Kremlja 2014. godine, kada je trebalo donositi sudbonosne odluke.

Sada je pojam “konzervativizma” postao zagonetka. Konzervativizam koji polazi od današnjice i razumijevanja daleke i bliže prošlosti, koje se, kao što vidimo, moderna Rusija ne odriče, čak i kada neki stručnjaci tvrde “kako je SSSR bio negacija ruske državnosti”.

U pojednostavljenom tumačenju, konzervativizam je pozitivna ocjena povijesne tradicije, razmatranje političke i društvene povijesti države i nacije kao modela za imitaciju kojeg se ne smije i ne treba mijenjati, pravdajući takav pristup željom da se sačuva kontinuitet nacionalno-kulturnih korijena naroda.

Prošlost se u svim vrstama konzervativizma promatra kao pozitivna. Međutim, postoje mitovi koji su proizvedeni u vrijeme nacionalnog romantizma i poluistine koja nas mogu odvesti na krivi put. Konzervativni mislioci, barem oni koji su svjesni toga, na mukama su kada moraju osuditi neka crna razdoblja iz povijesti vlastitog naroda i države, što je pogrešno.

Stoga je aktualno rusko vodstvo i akademska zajednica uspjelo pronaći najbolje iz ruske povijesti, i iz vremena carstva i Sovjetskog Saveza, te na vrijednostima dva “sukobljena sustava” ujediniti modernu rusku naciju, koju ne čine samo etnički Rusi nego svi narodi Ruske Federacije.

 

Putina je rekao kako današnja Rusija doživljava ne samo objektivni pritisak globalizacije na vlastiti nacionalni identitet, nego se osjete i učinci nacionalne katastrofe dvadesetog stoljeća, kada su Rusi dva puta doživjeli kolaps njihove države, prvi padom Ruskog Carstva, a drugi kolapsom Sovjetskog Saveza

Rezultat je bio poražavajući. Nacija je pretrpjela udarac u kulturnom i duhovnom smislu, nakon čega je došlo do demoralizacije društva, manjka međusobnog povjerenja i odgovornosti prema domovini. To je korijen mnogih akutnih problema s kojima se i danas suočava Rusija, ali je pronađen način da se ovi problemi riješe.

Možda će nekome zvučati kao apsurd, ali u Rusiji danas postoji lijevi i desni konzervativizam, što se vidi po simbolima na vojnim paradama. Ali se oni moraju podudarati u svom krajnjem cilju – oživljavanju državnosti, očuvanju nacionalnog identiteta, univerzalnom uzdizanju Rusije i vjernost svom podrijetlu i povijesnim postignućima.

Jedno je jasno, nakon što je krenuo na put konzervativizma, savladavši svoj pravni sektor, Putin, prije ili kasnije, ali neizbježno, doći će do njegovih lijevih komponenti kako bi napisao ideološku sliku ruske državnosti. “Liberalni konzervativizam”, ako je i moguć, nije moguć u Rusiji.

No, ovdje imamo malu nedoumicu. Pragmatizam, na kojeg se poziva čelnik Kremlja, isključuje ideologiju, jer zahtijeva od lidera da zbog okolnosti djeluje i u teškim uvjetima, a ideologija ga može natjerati na pogrešne odluke.

Na primjer, pod ideološkim zakonima liberalizma, koji u zapadnom svijetu zadržava dominantnu poziciju, živimo se u uvjetima koji se ne pojavljuju spontano, već ih je netko stvorio.

Radikalni konzervativci u Rusiji, prije svega oni iz monarhističkih krugova, tvrde kako je konzervativni pragmatik u svijetu izgrađenom prema liberalnim zakonima moguć samo u ograničenom smislu, ograničenom vremenu i s ograničenim stupnjem uspjeha. Prema njima, “Putin vrlo vješto igra ovu igru i to dugi niz godina, ali će se zemlja jednom morati opredijeliti i izabrati ili pragmatizam, što je po njima priznavanje statusa quo i pasivno slušanje zakona liberala, ili konzervativizam”.

No, to će neminovno dovesti do podjela u društvu, jer će dio populacije morati biti ušutkan, posebno ona ogromna većina koja sebe veže za nasljeđa i postignuća Sovjetskog Saveza.

georgijevska lenta
FOTO – Simbol konzervativnog pragmatizma koji ujedinjuje najbolje od Rusog Carstva i Sovjetskog Saveza

Ubojstvo carske obitelji – Jedan od primjera pokušaja unošenja raskola u rusko društvo

Međutim, aktualno vodstvo je prepoznalo gdje je problem. On nije u akademskoj eliti i misliocima u Moskvi, nego izvan zemlje. Razmišljanja konzervativnih filozofa, nostalgičnim za Ruski  Carstvom, nisu toliko opasna, kao ni djelovanje Komunističke partije Rusije, koja ima jaku zastupljenost u oba doma Državne Dume. Ovdje se moramo vratiti na početak i važan trenutak u ruskoj povijesti koji se pokušao iskoristiti za unošenje podjela u ruskom društvu, što je projekt koji je kod nas, kako vidimo, uspješno proveden. Govorimo o ubojstvu carske obitelji Romanov.

Naime, nakon raspada Sovjetskog Saveza u Rusiju su se infiltrirali ljudi bliski Zakladi Otvoreno društvo, koji su praktično preuzeli kontrolu nad ruskim obrazovnim sustavom. Jedna od ključnih zadaća je bila ponovno pisanje udžbenika iz povijesti, jer su oni “komunistički obilovali propagandom”, što je jednim dijelom bila istina. Međutim, udžbenici se nisu pisali tako da “otvore nove vidike i rasvijetle istinu” o povijesnim događajima koje su sovjetske vlasti gurale pod tepih ili davale o njima pojednostavljene interpretacije, nego da se stvore podjele u društvu, dva suprotstavljena tabora, koji će biti potencijal za destabilizaciju Ruske Federacije.

Čak je i Jeljcin bio svjestan ove opasnosti i za istragu ubojstvu carske obitelji je imenovan Vladimir Nikolajevič Solovjev, viši istražitelj za posebno važne slučajeve Glavnog istražnog odbora istražnog povjerenstva osnovanog pok pokroviteljstvom Tužiteljstvom Ruske Federacije. Emisari sa zapada uopće nisu uzimali u obzir povijesne arhive i rad istražitelja Solovjeva, koji je zaključen 2011. i pisali su povijest punu zločina komunističkog režima, uz male dijelove o nekim postignućima, ali su i ona bila umrljana krvlju, kao što je pobjeda nad nacifašizmom.

Nikolaj II Romanov
FOTO: Nikolaj II Romanov

U to su vrijeme neke povijesne činjenice prešućene ili su krivo interpretirane, čime su u zabludu dovedene cijele generacije učenika u Rusiji koji su danas već odrasli ljudi.

Je li trebalo pogubiti rusku carsku obitelj? Tko je svrgnuo cara? Tko je uništio rusku vojsku? Današnje generacije, podignute na knjigama Georga Sorosa i Igora Čubaisa, uopće ne znaju istinu o tim događajima. Inače, Igor je stariji brat ruskog političara i oligarha Anatolija Čubaisa, filozof, sociolog i doktor znanosti i veliki protivnik aktualne politike Kremlja.

Pokušajmo samo na primjeru ubojstva obitelji Romanov pojasniti kako je izgledala “reforma školstva” u Rusiji. Uopće se nisu u obzir uzimale sljedeće povijene činjenice

1. Interes Ruskog Carstva u Prvom svjetskom ratu je bio rješavanje “Istočnog pitanja” i ispostavljanje stroge kontrola nad tjesnacem Bospor, što su stare geopolitičke potrebe Rusije.

2. Velika Britanija i Francuska su to obećali Ruskom Carstvu, ako zauzvrat protiv Njemačke i Austro-Ugarske “riješi problem” na Istočnom frontu.

3. Rusija je prihvatila ulogu saveznika, ali je Velika Britanija shvatila da će morati održati obećanje i tada donosi odluku da joj “usluge” Rusije više ne trebaju.

4. Velika Britanija je odlučila “izgurati” Rusiju iz rata, što se dogodilo umjetno izazvanim kaosom u St. Petersburgu, a tjedan dana nakon te odluke se autokracija cara Nikole Romanova urušila kao kula od karata. Međutim, ovdje govorimo o građanskoj “Februarskoj revoluciji”, koja ukida monarhiju i uspostavlja republiku.

5. Peta kolona u Državnoj Dumi, koju su činili oligarsi i intelektualci saveznici Velike Britanije, pokrenula je “Buržoasku revoluciju” u veljači, prisiljavajući cara Nikolu II Romanova da 14. ožujka 1917. potpiše abdikaciju. Kako bi približili događaj čitateljima, “Buržoaska revolucija” u veljači se može usporediti s “EuroMaidanom” u Ukrajini. Buržuj Gučkov je bio kao oligarh Porošenko, a Šulgin, odvjetnik i osnivač “Bijele garde”, prema modernoj terminologiji su predstavljali “progresivnu klasu”. Najvažnija pobjeda Zapada u informacijskom ratu je da zbog “reforme školstva” milijuni ljudi danas u Rusiji ne razlikuju “Buržoasku revoluciju” u veljači 1917. godine, od “Oktobarske revolucije” koja se dogodila osam mjeseci kasnije. Oni misle da je Lenjin osobno uhitio cara Nikolu II Romanova. Mogu li predočiti ijedan dokaz? Ne, jer su se boljševici vratili u Rusiju dva mjeseca kasnije.

6. Dana 6. travnja 1917. godine Sjedinjene Države preuzimaju mjesto Rusije u “Antanti”, koju su do tada činile Francuska, Velika Britanija i Rusija.

7. Odbor “menjševika” u St. Petersburgu, pod pritiskom privremene vlade, potpisuje dekret N°1 koji je uveo demokratski izbor časnika i podređenost vojnika komitetima. Tako je peta kolona tadašnje prozapadne elite uništila rusku vojsku.

8. Nakon “Velike socijalističke revolucije” u listopadu, poznatije kao “Oktobarska revolucija”, Lenjin je bio prisiljen hitno zaključiti mir, jer nije imao nikoga i ništa s čim bi se borio. Inzistirao je na bezuvjetnom izlazu svih stranaka iz rata, bez zadrške.

9. To nije bilo dobro za “Antantu”, koja je pobjeđivala i bila je prisiljena pregovarati s Njemačkom odvojeno od Rusije. Tako je postignut “Mirovni sporazumom Brest-Litovsku” kojim Rusija izlazi iz Prvog svjetskog rata.

10. “Antanta” sprečava uspostavu mira, a 6. srpnja 1918. socijalistički revolucionar Bljumkin ubija njemačkog veleposlanika Mirbacha.

11. Aleksandra Fjodorovna i kćeri su bile njemačke princeze, zbog čega je ta likvidacija bila korisna za Ujedinjeno Kraljevstvo, jer je dovela do pogoršanja odnosa između Rusije i Njemačke.

12. Prema svjedočenju tri telegrafska operatora u pošti u Ekaterinburgu, Lenjin je u izravnom razgovoru s Berezinom naredio “da se po  cijenu života zaštiti cijela kraljevsku obitelj i spriječi bilo kakvo nasilje protiv njih”.

13. Da bi se ublažile oštre reakcije zbog ubojstva veleposlanika Mirbacha, nije bila isključena mogućnost slanja jednog ili više članova kraljevske obitelji u Njemačku.

14. Od svibnja 1918. cijela zemlja od Urala do Vladivostoka više nije bila pod kontrolom boljševičkog vodstva u Moskvi. Tako je bilo sve do 1922. Tim su područjima vladali separatisti i anarhisti koji su se protivili i carskoj vlasti i Lenjinu.

15. De facto autonomni vladari Urala su na svom teritoriju držali kraljevsku obitelj. Predsjedništvo Regionalnog vijeća Urala je bilo spremno likvidirati Romanove već u travnju 1918. godine, za vrijeme njihovog transfera iz Tobolska u Ekaterinburg.

16. Odluku o likvidaciji Romanova donosi Izvršni odbor Regionalnog vijeća Urala, dok je središnje sovjetsko vodstvo o svemu bilo obaviješteno tek nakon egzekucije. Naime, članovi Regionalnog vijeća Urala, iako boljševici, početkom 1918. godine su toliko ojačali da su se među u njima samo učvrstile regionalističke i separatističke tendencije.

17. Naime, više službenih sovjetskih i suvremenih povjesničara i istraga Vladimira Solovjeva tvrde kako Vladimir Iljič Lenjin, kao ni Jakov Sverdlov, nemaju nikakve veze s egzekucijom cara Nikole II Romanova i cijele carske obitelji.

bezopasni otpor karikatura

To su sadržaji povijesnih dokumenata i činjenice. Sve ostalo je revizionizam i liberalna glupost, koja je čak uspjela “pronaći dokaze” u dnevnicima Lava Trockog.

Ruski glavni istražitelj Vladimir Solovjev je po završetku istrage 2011. izjavio kako nema nikakvih uvjerljivih dokaza da su Lenjin ili Sverdlov izdali zapovijed. Međutim, prema zapadnim povjesničarima, to proturječi njihovoj arhivskoj građi iz tog vremena, jer  istražni sudac u Ekaterinburgu 1918. godine je, navodno, vidio “potpisane telegrafske upute Sverdlova kojima je naredio da se ubije carska obitelj”.

Naravno, tih potpisanih telegrafskih uputa nema, dok sva postojeća arhiva dokazuje suprotno. Prema svjedočenju tri telegrafska operatora u pošti u Ekaterinburgu, Lenjin je u izravnom razgovoru s Berezinom naredio “da se poštede životi i zaštiti cijela kraljevsku obitelj i spriječi bilo kakvo nasilje protiv njih”.  No, školski program i povijesni udžbenici koje su u Rusiji financirali i nametnuli Soros i Čubais kažu drugačije i generacije su odgajane tako da se kasnije lakše unese razdor u ruskom društvu, koje je jednim dijelom sklono sovjetskom nasljeđu, dok je među jednim dijelom populacije prisutna nostalgija za Ruskim Carstvom. Nakon svega su iz Rusije protjerani i nevladine udruge i razni zapadni emisari i ova je priča završena.

Sada je možda malo jasnije zašto je toliko važno imati nadzor nad obrazovnim sustavom, koji ne samo da proizvodi povijest, nego je proizvodi tako da koči bilo kakvu mogućnost jedinstva među narodima, ali i unutar iste nacije, za koju su opet zadužene nevladine udruge kojima je jedini cilj unošenje razdora, atomiziranje i kanaliziranje otpora u željenom smjeru. Kojem? Kako je tema preduga, najbolje je opisuje karikatura u dnu članka.

Dio sredstava za udruga kojima je cilj promicanje civilnog društva: Zaklada civilno društvo

VAŽNA PORUKA ZA LOGIČARE

Vrijeme uvjeravanja prolazi. One koji ne shvaćaju što se događa, treba ignorirati i ne gubiti vrijeme na njih. Poštene, empatične i logične osobe se trebaju okupiti, bez obzira na osobna uvjerenja i svjetonazore. Osim raskrinkavanja, dolazi vrijeme djelovanja brojnim i legalnim sredstvima u gospodarstvu, zdravlju, autonomiji… U protivnom, sve će nas porobiti.

Pitate se što učiniti nakon čitanja ovog teksta? Jednostavno, šaljite i dijelite tekst poštenim, empatičnim i logičnim osobama. Informirajte bližnje o postojanju portala Logično. Priključite nam se na našem Telegram kanalu tako što ćete kliknuti na Vijesti.  Od danas možete komunicirati i pisati nam u Telegram grupi Zajednica. Budimo složni, mudri i jaki.

Svidio vam se članak i
pitate se što možete napraviti?
PODIJELITE ga s PRIJATELJIMA

*Stavovi izneseni u kolumnama su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Logicno.com

Pretplati se
Obavijest
guest
Zaštitite svoje ime u komentarima... REGISTRACIJA
43 Komentara
najstariji
najnoviji najviše ocjenjeniji
Inline Feedbacks
View all comments

POVEZANE VIJESTI

Izbornik