Mit ili istina – Što je sve proizvodila Jugoslavija? – Najkompletnija lista ikad napravljena

Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija razvila je raznoliku industrijsku proizvodnju i širok spektar potrošačke robe od završetka Drugog svjetskog rata do svog raspada 1991. godine. U svim tadašnjim republikama (Slovenija, Hrvatska, Bosna i Hercegovina, Srbija, Crna Gora, Makedonija) izgrađene su tvornice koje su proizvodile sve od teških strojeva i vozila do prehrambenih proizvoda i kozmetike. Mnogi jugoslavenski proizvodi postali su svakodnevica domaćinstava, a pojedine robne marke stekle su prepoznatljivost i izvan granica zemlje. U nastavku su prikazani glavni industrijski sektori i potrošačke industrije SFRJ, s ključnim tvrtkama, njihovim proizvodima te napomenama o poznatim brendovima i izvoznim tržištima.

Ipak, prije nego počnemo navoditi firme i brendove, moramo reći zašto objavljujemo ovaj članak. Neki dan smo objavili sarkastični tekst o Titu i “njegovoj djeci” koja su promjenila ideologiju i uništila sve zemlje bivše Jugoslavije. Većina nije shvatila poantu, pa smo ipak odlučili objaviti što je bilo prije, a što sada. Kakvi su bili “zli” komunisti i danas “dobri” kapitalisti tj. Titova djeca tj. prelivode.

Industrijski proizvodi

Jugoslavenska industrija bila je snažno diversificirana, obuhvaćajući proizvodnju u rasponu od teških strojeva i metalurgije do elektroničkih uređaja i vozila. Poseban naglasak nakon 1945. stavljen je na razvoj teške industrije (metalurgija, strojogradnja, energetika) i industrije transportnih sredstava, kako bi zemlja ostvarila što veću samodostatnost. Istovremeno su rasli i vojna industrija te kemijska industrija kao važni sektori, dok su pojedine republike razvile specifične industrijske niše (npr. brodogradnja u Hrvatskoj, elektronička industrija u Sloveniji).

Vozila i transportna sredstva

Bijeli Zastava Yugo (Koral) – jedan od najpoznatijih automobila jugoslavenske proizvodnje, razvijen u tvornici Crvena Zastava u Kragujevcu. Model Yugo (Koral) izvožen je i na strana tržišta, uključujući Sjevernu Ameriku.

Automobilska industrija SFRJ obuhvaćala je više tvornica u raznim republikama. Najveći proizvođač automobila bila je Crvena Zastava iz Kragujevca u Srbiji, koja je u suradnji s talijanskim Fiatom proizvodila popularne modele poput Zastave 750 (Fiat 600, poznat kao fićo) i kasnije Zastave Yugo, malog gradskog automobila lansiranog 1980-ih. Yugo je stekao osobitu slavu i izvan zemlje – masovno je izvožen u Sjevernu Ameriku, Europu i Aziju, uključujući plasman na tržište SAD-a sredinom 1980-ih. Pored Zastave, u BiH je djelovala tvornica TAS u Sarajevu (Tvornica automobila Sarajevo), koja je u suradnji s Volkswagenom montirala modele VW Bube i Golfa za domaće tržište. U Sloveniji je tvrtka IMV Novo Mesto (kasnije pod nazivom REVOZ) sklapala Renaultove modele (4, 12, 16, 18) od 1970-ih. Suradnjom Tomosa i Iskre osnovan je i Cimos Koper, koji je proizvodio nekoliko modela Citroën automobila. U Vojvodini (Kikinda, Srbija) je krajem 1970-ih pokrenuta tvornica IDA-Opel, djelomično u vlasništvu General Motorsa, koja je proizvodila Opel modele (npr. Kadett i Opel Corsa) za jugoslavensko tržište.

Kamioni i autobusi: Jugoslavija je razvila i vlastitu proizvodnju gospodarskih vozila. U Srbiji je tvornica FAP (Fabrika automobila Priboj) proizvodila kamione te autobuse na šasijama Mercedes-Benz licence. U Mariboru (Slovenija) tvrtka TAM (Tvornica automobila Maribor) specijalizirala se za kamione, autobusi, specijalna vozila (npr. vatrogasna vozila) te vozila za vojsku. Beogradski Ikarus (Zemun, Srbija) izrađivao je autobuse raznih veličina, a novosadski Neobus također je bio poznat po izradi autobusa. U Skoplju (Makedonija) je djelovala tvornica 11. Oktomvri – Sanos, koja je proizvodila autobuse za domaće i inozemno tržište. Na području traktora i poljoprivredne mehanizacije, glavni proizvođači bili su IMT – Industrija mašina i traktora u Novom Beogradu (čiji su traktori bili rasprostranjeni na selima diljem zemlje, ali i izvoženi u zemlje Bliskog istoka i Afrike), zatim Tomo Vinković iz Bjelovara (manji traktori i motokultivatori), te Rakovica/IMR (Industrija motora Rakovica) koja je izrađivala dizelske motore i traktore srednje snage. U Rijeci je tvornica Torpedo još od 19. stoljeća bila poznata po proizvodnji motora, a u SFRJ je pravila traktore i dizelske strojeve.

Motocikli, mopedi i bicikli: U Kopru (Slovenija) tvornica Tomos proizvodila je mopede i lakše motocikle, vrlo popularne među omladinom, kao što su modeli Tomos Automatic i APN. Tomos je također proizvodio izvanbrodske brodske motore, a neko vrijeme sklapao i automobile Citroën Diane i Ami po licenci. U Sloveniji je poznat bio i Rog Ljubljana, proizvođač bicikala – njihovi bicikli (Rog Pony sklopivi bicikl, BMX modeli i dr.) bili su rašireni u domaćinstvima širom zemlje.

Željeznička vozila: Tvrtka Đuro Đaković u Slavonskom Brodu (Hrvatska) osim strojne opreme proizvodila je i lokomotive te vagone za željeznicu. U Zagrebu je TŽV Gredelj izrađivao putničke i teretne vagone, a Goša u Smederevskoj Palanci (Srbija) također vagone i tramvaje. Jugoslavija je time pokrivala dobar dio potreba svoje željeznice vlastitim snagama, a određeni broj vagona i lokomotiva plasiran je i na inozemna tržišta nesvrstanih zemalja.

Brodogradnja

Brodogradnja je bila jedna od najjačih izvoznih industrija SFRJ, s naglaskom na velike brodove. Glavna brodogradilišta nalazila su se pretežno na Jadranu u SR Hrvatskoj: 3. maj Rijeka, Uljanik Pula, Brodosplit Split, Brodogradilište Kraljevica, Viktor Lenac Rijeka i Brodogradilište Trogir. Ova su postrojenja gradila teretne brodove, tankere, trajekte i putničke brodove za domaće potrebe i naročito za izvoz širom svijeta. Na vrhuncu, Jugoslavija je bila među vodećih 10 zemalja svijeta u gradnji brodova po tonaži. Primjerice, Brodosplit je 1970-ih isporučio niz tankera za strane naručitelje, a Uljanik u Puli specijalizovao se i za naftne platforme. Osim površinskih plovila, Jugoslavija je proizvodila i podmornice za ratnu mornaricu – brodogradilište Split konstruiralo je više dizel-električnih podmornica klase Heroj i Sava, čime je SFRJ bila jedna od rijetkih zemalja u svijetu s vlastitom gradnjom podmornica. Brodogradilišta u Beogradu i Kladovu također su gradila manja riječna plovila, teglenice i remorkere za riječni promet (Dunav, Sava).

Metalurgija i metalne konstrukcije

Razvijena metalurška industrija činila je okosnicu teške industrije. U Jugoslaviji su postojale velike željezare i čeličane: Željezara Zenica (BiH) bila je najveća, s proizvodnjom od oko 1,9 milijuna tona čelika godišnje sredinom 1980-ih. U Hrvatskoj su radile željezare u Sisaku i Split (Željezara Split u Kaštel Sućurcu), u Sloveniji Acroni Jesenice i Ravne na Koroškem, a u Srbiji Železara Smederevo (Sartid, kasnije US Steel Serbia). Ove su tvornice proizvodile čelične profile, limove, cijevi i druge metalne poluproizvode za potrebe domaće industrije (npr. auto-industrije, građevinarstva, željeznice) i za izvoz. Pored željeza, značajna je bila i proizvodnja obojenih metala: u Sloveniji se proizvodio aluminij (Talum Kidričevo), dok je u Crnoj Gori radio Kombinat aluminijuma Podgorica (KAP) za preradu boksita u aluminij, uz rudnike boksita u Nikšiću i Mostaru. Bosna i Hercegovina imala je čuvenu tvornicu aluminija Mostar (pokrenutu pred kraj SFRJ), a tu su bile i topionice obojenih metala poput Trepča na Kosovu (olovo, cink) i Zorka Šabac (cink).

Jugoslavenske tvrtke bile su uključene i u velike metalne konstrukcije i infrastrukturne projekte širom svijeta. Naprimjer, Mostogradnja Beograd i Đuro Đaković montirali su mostove i rafinerijske instalacije, Energoinvest Sarajevo i Rade Končar Zagreb izrađivali su dalekovode, transformatore i čelične tornjeve za energetske sustave mnogih zemalja nesvrstanih. Končar (Zagreb) je bio poznat po proizvodnji velikih elektro-generatora, motora, transformatorskih stanica te metalnih konstrukcija – čak su isporučivali i cijele transformatorske stanice u inozemstvo.

Energenti i naftna industrija

SFRJ nije bila bogata naftom, ali je razvila snažnu naftnu industriju za preradu uvoznih i domaćih naftnih sirovina. Glavna naftna kompanija bila je INA Zagreb (Industrija nafte), koja je upravljala rafinerijama u Rijeci i Sisku (Hrvatska). U Srbiji je djelovao Naftagas Novi Sad (kasnije NIS) sa rafinerijama u Pančevu i Novom Sadu, u BiH Energopetrol Sarajevo sa rafinerijom u Bosanskom Brodu, u Makedoniji rafinerija OKTA Skopje, a u Sloveniji Istrabenz Koper i Petrol Ljubljana. Ove su rafinerije zadovoljavale većinu potreba za gorivom na domaćem tržištu, a derivati (benzin, dizel, mazut) su se također izvozili u susjedne zemlje. Postojale su i tvornice motornih ulja, poput Rafinerije ulja Modriča (BiH).

Osim nafte, važan energent bio je ugljen. Rudnici ugljena (uglavnom lignita) radili su u gotovo svakoj republici: npr. Kolubara i Kostolac u Srbiji, Kreka, Kakanj i Banovići u BiH, Trbovlje u Sloveniji, Kosovo (Belaćevac, Sibovc) na Kosovu. Ugljen se ponajviše koristio za termoelektrane koje su davale glavninu domaće električne energije. Sagrađene su velike termoelektrane uz same kopove (Obrenovac u Srbiji, Kakanj i Tuzla u BiH, Trbovlje u SLO itd.), a istodobno su izgrađene i hidroelektrane na vodotocima (Đerdap na Dunavu, Bajina Bašta na Drini, sistem hidroelektrana na Neretvi i Drini, itd.), često uz stručnu pomoć jugoslavenskih firmi poput Energoprojekt i Hidroelektra. Energoinvest i Institut Mihajlo Pupin također su razvijali energetska postrojenja i upravljačke sustave izvožene u zemlje Bliskog istoka i Afrike.

Strojogradnja i alatni strojevi

Strojarska industrija Jugoslavije obuhvaćala je proizvodnju raznih vrsta strojeva, od teških građevinskih i poljoprivrednih mašina do preciznih alatnih strojeva. U Srbiji je tvornica 14. oktobar Kruševac proizvodila teške građevinske strojeve (bageri, buldožeri, rovokopači). U Hrvatskoj je Prvomajska Zagreb bila poznata po alatnim strojevima (tokarski, glodalice, bušilice i obradni centri), a njezini su proizvodi bili cijenjeni i u inozemstvu. Jelšingrad Banja Luka (BiH) također je proizvodio alatne strojeve i preše, dok je Una-Uniš (UNIS) Sarajevo objedinjavao više pogona za metalne uređaje i dijelove.

Poljoprivredni i građevinski strojevi: Osim već spomenutih traktora (IMT, Tomo Vinković, IMR), postojale su tvornice kombajna i drugih poljoprivrednih strojeva. Zmaj Zemun (Srbija) proizvodio je žitne kombajne i priključnu opremu, dominirajući jugoslavenskim njivama s prepoznatljivim crvenim kombajnima ZMAJ. Riko Ribnica (Slovenija) izrađivao je poljoprivredne strojeve i opremu za održavanje cesta (npr. snježni plugovi). Litostroj Ljubljana specijalizirao se za velike hidraulične prese, turbine i opremu za elektrane (proizveo je turbine za mnoge hidroelektrane u SFRJ i u svijetu). Đuro Đaković u Slavonskom Brodu osim vozila proizvodio je i razne strojeve te opremu (npr. kotlove, dizalice), a 1980-ih je diversificirao u vojnu industriju (proizvodnja tenka M-84, o čemu više u nastavku).

Kućanski aparati (bijela tehnika): Neke tvornice strojarske industrije imale su i proizvodnju aparata za široku potrošnju. Najpoznatiji je Gorenje iz Velenja (Slovenija), osnovan 1950., koji je proizvodio hladnjake, štednjake, perilice rublja i dr. bijelu tehniku, a ti su uređaji bili široko rasprostranjeni po jugoslavenskim domaćinstvima. U Crnoj Gori je Obod Cetinje proizvodio hladnjake i zamrzivače, dok je Bira u Bihaću (BiH) također izrađivala rashladne uređaje. Metalac Gornji Milanovac (Srbija) proizvodio je emajlirano posuđe (lonce, tave) i kuhinjske sudopere – “Metalac” posuđe smatralo se trajnim i kvalitetnim i bilo je gotovo u svakoj kuhinji. Tvornica Sloboda Čačak, iako primarno vojna (municija), imala je i civilni program pa je proizvodila male kućanske aparate (pegle, grijalice).

Elektronika i elektrotehnička industrija

Jugoslavija je razvijala vlastitu elektroničku i elektrotehničku industriju, koja je do kraja 1980-ih pokrivala širok raspon: od elektroničkih komponenti i uređaja široke potrošnje (radio, TV) do računalne opreme i telekomunikacija.

Elektronika široke potrošnje: U Zagrebu je RIZ (Radio Industrija Zagreb) od 1948. proizvodio radio-prijemnike, gramofone, pojačala, televizore, pa čak i prve domaće računare koncem 1970-ih. RIZ-ovi radioaparati i televizori (marke “RIZ”) bili su cijenjeni na domaćem tržištu. U Nišu (Srbija) Elektronska industrija Niš (EI Niš) postala je veliki proizvođač elektronike – poznati su bili njihovi televizori, radiokazetofoni, gramofoni, ali i profesionalna oprema (mjerni instrumenti, elektronički sklopovi). EI Niš je 1980-ih proizvodio i prve domaće personalne računare (model “Pecom 32”), a u suradnji sa Vojnotehničkim institutom razvijao je i računala za vojsku. U Sloveniji je ISKRA (Ljubljana i Kranj) bila ogromno poduzeće elektroindustrije: proizvodila je sve od telefonskih centrala i telefona, preko električnih mjernih instrumenata, do računala i računalnih sistema (Iskra Delta računala za upravljanje). Iskrini proizvodi (telefonski uređaji, svjetiljke, mali kućanski aparati) bili su prisutni u domovima, a Iskra je bila i značajan izvoznik elektroničke opreme u zemlje nesvrstanih.

Računala i digitalna tehnika: Pored spomenutih inicijativa (RIZ, EI Niš, Iskra Delta), u Hrvatskoj su postojali pioniri digitalne tehnike – tvrtka Digitron Buje (Istra) pokrenula je 1971. proizvodnju džepnih kalkulatora, kao jedan od prvih proizvođača u Europi. Digitron kalkulatori postali su vrlo popularni i izvozili su se širom svijeta (brend “Digitron” je u bivšoj državi postao sinonim za kalkulator). U Sloveniji i Hrvatskoj razvijani su i osobni računari: Iskra Delta Partner (Ljubljana) i Galeb i Orao (mikroračunala razvijena u edukativne svrhe u Hrvatskoj) 1980-ih su korišteni u školama. Ivo Lola Ribar – IEL u Zagrebu i Mihajlo Pupin u Beogradu razvijali su velike sustave (procesna računala, institutska računala CER i PEŠČANIK).

Elektrotehnika i komponente: Osim finalnih uređaja, postojala je proizvodnja komponenata – npr. Fabrika sijalica Tesla Pančevo proizvodila je žarulje i fluorescentne cijevi (marke “Tesla”), Novska u Hrvatskoj je imala tvornicu električnih motora, Čajevac Banja Luka (Rudi Čajavec) proizvodio je elektroničke komponente i čak neke TV prijamnike. Telekomunikacijska oprema proizvodila se u Iskri i Energoinvestu (telefonske centrale, radio-uređaji za vojsku). Mnoge od ovih tvrtki surađivale su s inozemnim partnerima – npr. MIN Niš je u licenciji Siemensa izrađivao automatske sklopke, Telekomunikacija Zagreb (TŽ) u licenciji AT&T-a komutacijske uređaje, itd.

Vojna industrija i naoružanje

SFRJ je imala znatan vojno-industrijski kompleks, koji je proizvodio oružje, streljivo, vojna vozila pa i zrakoplove. Mnoge tvornice oružja potječu još iz doba prije WWII, a poslije rata su modernizirane i proširene kako bi zemlja bila što neovisnija u obrambenoj opremi.

Laka i pješačka oružja: U Kragujevcu (Srbija) djelovala je Zastava Oružje, nastala na temeljima predratne vojne tvornice (osn. 1853.), koja je proizvodila širok raspon vatrenog oružja – od pištolja i pušaka do artiljerijskih topova. Pištolji Crvena Zastava (popularni model M57 Tokarev, PAP puška i sl.) bili su standard u JNA i izvozili su se u mnoge nesvrstane zemlje. Prvi Partizan Užice (Srbija) specijalizirao se za streljivo (metke svih kalibara), dok je Igman Konjic (BiH) proizvodio kako vojnu tako i lovačku municiju za izvoz. Pobjeda Goražde (BiH) pravila je detonatore i eksplozive, a Kruna “Krušik” Valjevo (Srbija) streljivo većih kalibara, mine i rakete. Također, Sloboda Čačak (Srbija) proizvodila je artiljerijsku municiju i eksplozivne naprave, a Trayal Kruševac industrijske eksplozive i pirotehniku. Mnoge od ovih vojnih tvornica izvozile su značajne količine na Bliski istok, Afriku i Aziju tijekom 1970-ih i 1980-ih, što je Jugoslaviji donijelo devize.

Oklopna vozila: Jugoslavija je u suradnji sa Sovjetskim Savezom i kasnije vlastitim razvojem proizvodila i tenkove i oklopna vozila. Na osnovi sovjetskog tenka T-72, 1980-ih je razvijen tenk M-84, čija se proizvodnja odvijala najvećim dijelom u tvornici Đuro Đaković u Slavonskom Brodu (hrvatska tvrtka koja je time ušla i u vojni sektor). Tenk M-84 ušao je u naoružanje JNA 1985. i smatrao se modernim tenkom tog doba, a ostvario je i izvozni uspjeh – Kuvajt je 1989.–90. kupio oko 100 komada M-84 za svoju vojsku. Pored tenkova, FAP Priboj je za JNA izrađivao vojne kamione (terenska vozila 6×6 za vuču topova), a TAM Maribor vojna transportna vozila i oklopne transportere 8×8 (poznati BOV – borbeno oklopno vozilo). FAMOS Sarajevo proizvodio je dizelske motore za tenkove i transportere u suradnji s Tatra-om.

Zrakoplovstvo: Jugoslavija je razvila i vlastitu zrakoplovnu industriju za potrebe ratnog zrakoplovstva. U Mostaru (BiH) je tvornica SOKO (osnovana 1950.) proizvodila vojne avione – najprije školsko-jurišni avion G-2 Galeb (prvi serijski proizveden mlazni avion u Jugoslaviji), zatim jurišnik J-1 Jastreb, te napredni školski avion G-4 Super Galeb 1980-ih. SOKO je u suradnji s Rumunjskom razvila i dvomotorni jurišni avion J-22 Orao, namijenjen bliskoj zračnoj podršci. Mnogi od ovih aviona bili su izvoženi (npr. Galebove je kupila Libija 1970-ih). U Pančevu (Vojvodina, Srbija) tvornica UTVA proizvodila je školske i sportske avione, poput čuvenog Utva 75 trenažera koji se koristio za obuku pilota. Utva je također proizvodila jedrilice i poljoprivredne avione (npr. Utva 66). Ove letjelice nalazile su kupce i u inozemstvu (Utva 75 je korištena u aero-klubovima od Latinske Amerike do Bliskog istoka). Pored toga, Prva petoljetka Trstenik proizvodila je dijelove za avione (hidrauliku, pneumatiku) i opremu za aerodrome.

Brodovi i naoružanje za mornaricu: Već spomenuta brodogradilišta u Splitu gradila su i ratne brodove za Jugoslavensku ratnu mornaricu – kao što su raketne topovnjače klase Rade Končar i desantni brodovi. Torpedima se bavio Torpedo Rijeka (još od Austro-Ugarske tradicije). Pomorski institut Split razvijao je radare i elektroniku za brodove. Mornarica je dio opreme nabavljala i iz domaće proizvodnje (npr. mornaričke topove kalibra 20mm proizvodila je Zastava).

Potrošačka roba

Sektor potrošačkih dobara u SFRJ obuhvaćao je prehrambenu industriju, tekstil i obuću, kućanske aparate, kao i proizvode široke potrošnje poput kozmetike i sredstava za higijenu. Mnoge robne marke rođene u SFRJ postale su izuzetno popularne i zadržale su prepoznatljivost desetljećima (neke postoje i danas). U nastavku su glavne kategorije potrošačke robe i istaknute tvrtke/brendovi.

Mesna industrija: Hrvatska je imala Gavrilović Petrinja (tradicionalna tvornica suhomesnatih proizvoda, pašteta, osnovana 1690. – jedna od najstarijih), čije su Gavrilović salame i paštete bile cijenjene. U Srbiji je PIK (Poljoprivredni kombinat) Beograd uključivao mesnu industriju; BiH je imala Agrokomerc Velika Kladuša koji je uz ostalo proizvodio i piletinu (brend Agrokomerc). 29. novembar Subotica (Srbija) bio je veliki prerađivač mesa (konzervirana mesna jela). Njihovi proizvodi (konzerve “Lunch meat”) izvoženi su i na Bliski istok za potrebe nesvrstanih zemalja.

Slatkiši i konditorski proizvodi: Najpoznatije su tvornice Kraš Zagreb, Štark Beograd, Zvečevo Požega, Bambi Požarevac i Koestlin Bjelovar. Kraš (Zagreb) je proizvođač čuvenih čokolada i bombona (brendovi: čokoladna Bajadera, praline Griotte, napolitanke Karambar, karameli 505 s crtom, popularni dječji paketići Životinjsko carstvo i dr.), omiljenih u domaćinstvima. Soko Štark (Beograd) poznat je po čokoladicama (Najlepše želje), keksima i posebno flipsu Smoki (grickalica od kikirikija), koji je bio jedinstveni jugoslavenski brend. Zvečevo (Požega) je 1960-ih proizvelo prvu čokoladu s rižom (Mikado), a i nadalje pravilo čokolade i likere (npr. čokoladni liker Zvečevo). Bambi (Požarevac) je tvorac legendarnog keksa Plazma (poznat i kao Bebi keks), koji je lansiran 1967. i postao nezaobilazan dječji keks širom zemlje. Koestlin (Bjelovar) i Kandit (Osijek) proizvodili su kekse, čokolade i bombone – npr. Koestlin je poznat po keksima Čajni kolutići i Luna, a Kandit po čokoladama s punjenjem. U Sloveniji je Šumi Ljubljana proizvodio bonbone (npr. voćni žele bomboni Šumi), a Kolinska Ljubljana iconićni napitak (Cockta, o kojem više u nastavku pića). Makedonija je imala Evropa Skopje (slatkiši i keksi).

Mlinski i pekarski proizvodi: Žitni kombinati i pekare u većim gradovima (Zagreb, Novi Sad, Ljubljana) opskrbljivali su stanovništvo kruhom i tijestima. 7. juli Subotica proizvodio je tjestenine (tjestenina Zlatna pahulja i dr.). Keksara Domaćica Zagreb (u sastavu Kraša) lansirala je keks Domaćica 1950-ih, koji je ostao omiljen. Lasta Čapljina (BiH) pravila je kekse i vafle (npr. Tops vafl kolačiće, vrlo popularne).

Voće, povrće i prerađevine: Podravka Koprivnica je gigant prehrambene industrije Hrvatske, najpoznatija po svom univerzalnom začinu Vegeta (mješavina sušenog povrća i začina) koji je izmišljen 1958. i do 1980-ih izvezen u preko 30 zemalja svijeta. Vegeta je bila najpoznatiji začin jugoslavenskih domaćinstava i snažan izvozni brend. Podravka je također proizvodila juhe (Vegeta juhe), konzervirano povrće (grašak, grah), džemove i kultni liniju voćnih koncentrata Studena i Carica. U Sloveniji je Fructal Ajdovščina dominirao u voćnim sokovima, nektarima i dječjoj hrani od voća – brend Fructal sokovi bili su česti na stolovima i izvoženi u susjedne zemlje. U Makedoniji je Vitaminka Prilep proizvodila širok asortiman prehrambenih proizvoda (snack, začini, sokovi).

Poljoprivredno-prehrambeni kompleksi: PKB Beograd (Poljoprivredni kombinat Beograd) bio je ogromna organizacija koja se bavila proizvodnjom mlijeka (Imlek mljekara), mesa, i povrća te prerađevinama. Vindija Varaždin (Hrvatska) bila je važna mljekara (mlijeko, jogurti, sirni namazi). Subotički mlekokombinat i Bitolska mlekara (Makedonija) bili su poznati po siru i mliječnim proizvodima. Agrokomerc (Velika Kladuša, BiH) razvio je 1980-ih široku paletu proizvoda: od prerade mesa i jaja do keksa (Tops vafel) i konditorskih proizvoda, s ambicioznim izvoznim planovima prije nego što ga je aferama zadesio pad.

Ostali prehrambeni proizvodi: Dijamant Zrenjanin (Srbija) proizvodio je jestiva ulja, margarine i majonezu – te su namirnice bile glavne u trgovinama diljem zemlje. Zvijezda Zagreb bila je također uljara i tvornica margarina (poznata po majonezi Zvijezda i biljnoj masti Vita). Franck Zagreb (osnovan 1892.) poznat je po kavi i kavovinama (cikorija), čajevima i kavama (npr. Frankova ciglica vakuum-kava). Centroproizvod Beograd proizvodio je dodatke jelima i začine, instant juhe i sl. Cedevita Zagreb je od 1960-ih lansirala instant vitaminski napitak “Cedevita” (u prahu, s okusom naranče i limuna) koji je postao svakodnevni osvježavajući napitak uz doručak i popularan među djecom. Ta narandžasta Cedevita, servirana u čaši s vodom, i danas je sinonim za vitaminski napitak u regiji.

Mnogi prehrambeni proizvodi iz SFRJ bili su prisutni na izvoznim tržištima: npr. Vegeta i Podravkine juhe našle su put do polica trgovina u Zapadnoj Europi i Australiji, Kraš je izvozio svoje čokolade i kekse širom Istočne Europe i Bliskog istoka, Badelova žestoka pića (maraschino liker) također, a vinski kombinat Plantaže iz Crne Gore izvozio je crnogorska vina (npr. Vranac) širom Europe.

Pića (napici i pivo)

Pivarska industrija: Svaka republika imala je barem jednu veliku pivovaru, a pivo je bilo popularno piće. U Sloveniji su glavne bile Union i Laško (Laško pivo i Union pivo, potonji iz Ljubljane). U Hrvatskoj Zagrebačka pivovara (pivo Ožujsko) i Karlovačka pivovara (Karlovačko pivo) te Osječka pivovara. Srbija je imala Apatinsku pivovaru (Jelen Pivo) i BIP Beograd (Beogradsko pivo), te pivovaru Niš. BiH je imala Sarajevsku pivaru (Sarajevsko pivo) i Tuzlansku pivaru, a Makedonija Skopsku pivaru (Skopsko pivo). U Crnoj Gori Pivara Trebjesa Nikšić proizvodila je čuveno Nikšićko Pivo, koje se isticalo kvalitetom i izvozilo u druge republike. Piva iz SFRJ uglavnom su bila namijenjena domaćem tržištu, ali su se neka (poput Nikšićkog i Laškog) povremeno izvozila i u inozemstvo za jugoslavenske iseljenike.

Bezalkoholna pića: Jugoslavenska alternativa Coca-Coli razvijena je 1953. u Sloveniji – osvježavajuće piće Cockta, napravljeno od ekstrakta šipka i 11 biljaka, bez kofeina. Cockta je lansirana kao “jugoslavenska cola” i postala je hit; punila se u Sloveniji (Živila, kasnije Kolinska) i distribuirala širom zemlje, a Jugoslavija ju je reklamirala i u inozemstvu kao autohtoni brend. Osim Cockte, popularni su bili i voćni gazirani napici: Ora (narančada) i Nara (gazirani sok od naranče, proizvod Industrogradnje Zagreb), Jupi (sirup za sok od jagode ili naranče, koji su djeca miješala s vodom), zatim Pepsi i Coca-Cola koji su se pred kraj 1970-ih također punili u domaćim punionicama pod licencom. Mineralne vode bile su također značajne: Knjaz Miloš Aranđelovac (prirodna mineralna voda, Srbija, osn. 1811.) i Radenska (Slovenija) bile su najpoznatije marke mineralne vode u SFRJ. Radenska s logom “Tri srca” izvozila se i u inozemstvo. Jamnica (HR) i Bijeljinski kiseljak (BiH) također su punili mineralnu vodu.

Žestoka pića i vina: U sastavu Badel Zagreb nalazile su se destilerije i vinarije: Badel je proizvodio širok spektar alkoholnih pića, od rakija (poznata šljivovica “Badelova žuta osa”) do likera (čevitana Maraschino Zadar dio Badela). U Srbiji je Rubin Kruševac poznat po vinjaku Rubin “VSOP” (lokalna verzija konjaka), koji je bio vrlo cijenjen. Također, Rubin je proizvodio vina i druga pića. Vinoprodaja (Vinarija) Skopje i Tikveš Kavadarci u Makedoniji bile su glavni proizvođači vina (crveno vino Tikveško), a crnogorski Plantaže ogromni vinogradi kod Podgorice (vino Vranac). Ta vina su se izvozila u zemlje Istočne Europe i osvajala nagrade. Maraska Zadar (danas u sastavu Badela) proizvodila je tradicionalni zadarski liker Maraschino od višnje maraske, koji je bio poznat diljem svijeta još od 19. stoljeća. U BiH se isticao Vinarski kombinat Hepok Mostar (hercegovačka vina Žilavka, Blatina).

Ukupno gledajući, Jugoslavija je u segmentu pića imala nekoliko ikoničkih brendova: Cockta (soda), Vinjak Rubin, šljivovica “Zlatna Osa”, Pelinkovac (gorki biljni liker) od Badela, pa i Cedevita kao zdravi napitak, što je činilo dio svakodnevice.

Tekstilna industrija i odjeća

Tekstilna industrija SFRJ zapošljavala je velik broj radnika u svim republikama. Proizvodila je pamučne i vunene tkanine, konfekciju (odjeću), trikotažu, tepihe i druge tekstilne proizvode za domaće tržište i izvoz.

• Tekstil i konfekcija: U Hrvatskoj je Varteks Varaždin (osnovan 1918.) bio vodeći proizvođač odijela, kaputa i odjeće – Varteksova muška odijela bila su sinonim kvaliteta i nosila su se od Triglava do Gevgelije. Uljara (ranije “Kluz”) u Zagrebu proizvodila je također konfekciju. U BiH je Borac Travnik šivao odijela i kapute (poznati “Camel” kaputi), te uniforme za JNA i izvoz. U Makedoniji je Teteks Tetovo bio velik proizvođač tekstila (vuneni materijali, deke, odijela). Srbija je imala više konfekcijskih centara: Prvi Maj Pirot (košulje, pidžame), Yumco Vranje (vojne i modne uniforme, traperice), Beko Beograd (modna odjeća), Novitet Novi Sad (konfekcija). Slovenija je imala Muru Murska Sobota, visoko cijenjenu po muškim odijelima koja su se izvozila i na Zapad. Tekstilni kombinat “Raška” Novi Pazar izrađivao je traperice i pamučnu odjeću te čak tepihe, a Novi Pazar je postao središte traper mode u Jugoslaviji (njihove traperice “Novi Pazar” bile su tražene). Međimurska trikotaža Čakovec (MTČ) u Hrvatskoj proizvodila je pletenu odjeću i rublje od 1923. nadalje.
• Obuća: Najveći proizvođač obuće bio je Borovo Vukovar (Hrvatska), nastao na temeljima Bata tvornice. Borovo je proizvodio cipele, radnu obuću i gume. Iz Borova potječu čuvene “Borosane” – radne cipele za žene (bijele medicinske klompe) lansirane 1968., koje su bile udobne i masovno korištene od medicinskih sestara do radnica u tvornicama. Također iz Borova su tenisice Startas (platnene tenisice lansirane 1976. za Univerzijadu ’87., koje su postale modni hit). Borovo je imalo i brend “Boromine” – sandale. U Sloveniji je Planika iz Kranja proizvodila kožnu obuću (posebno planinarske cipele i skijaške pancerice), a u BiH Astra Borac Travnik i Bosna Sarajevo bavile su se obućom. Kožara Zagreb proizvodila je kožne cipele, kao i Obuća Beograd. Krajem 1980-ih popularnost su stekle i tenisice iz uvoza, ali domaći brendovi (npr. Borovo i slovenski Peko Tržič) zadržali su velik tržišni udio.
• Sportska oprema i tekstil: Jugoslavija je bila poznata i po proizvodnji sportske opreme. Slovenski Elan (Begunje) proizvodio je vrhunske skije na kojima su zlatne medalje osvajali slavni skijaši (Bojan Križaj, Mateja Svet). Elan je također proizvodio teniske rekete (koristio ih je npr. Monika Seleš) te jedrilice i male čamce. Beogradski Partizan izrađivao je sportsku opremu (lopte, dresovi). Rog Ljubljana – već spomenuti proizvođač bicikala – plasirao je i BMX bicikle koji su bili san svakog dječaka 1980-ih (model Rog BMX spominje se s nostalgijom). Unisport Zagreb proizvodio je opremu za sportove (npr. mreže, lopte). Tekstilne tvrtke izrađivale su i traperice brendova kao što su Lee Cooper ili Levi’s po licenci za domaće tržište, pa su tako domaće “Texas Farmerke” iz Niša bile dostupne širem sloju stanovništva.

Kućanski aparati i elektronika za domaćinstva

Domaća proizvodnja kućanskih aparata (“bijele tehnike”) i elektronike za široku potrošnju omogućila je da jugoslavenska domaćinstva većinom budu opremljena uređajima domaćih marki. Već smo spomenuli Gorenje (hladnjaci, štednjaci, perilice) i Obod (hladnjaci) kao istaknute proizvođače. Osim njih, slovenska Iskra nudila je male kućanske aparate poput miksera, usisavača i slično. PEKO (Elektronika Peć) na Kosovu sklapala je TV prijemnike krajem 1980-ih.

U segmentu televizora i audio uređaja, dominirali su EI Niš (marke televizora Niš ili Kosmaj), zatim RIZ Zagreb (TV i radio uređaji marke RIZ), RR Čajavec Banja Luka (TV “Tesla” – ime u čast Nikole Tesle, često korišteno, iako je TV “Tesla” zapravo proizvod EI Niš uz komponentu Rudi Čajavca). Tesla Zagreb proizvodio je žarulje i elektroniku, a Elektrotehna Ljubljana distribuirala je tehniku. Magnetofoni i gramofoni: EI Niš i RIZ su nudili gramofone (poput RIZ “Kozara” gramofona) i kazetofone. Tonska industrija: Jugoton (doduše izdavačka kuća, ne proizvođač elektronike) u Zagrebu imao je tvornicu gramofonskih ploča – ploče domaće proizvodnje bile su jedan oblik “soft” potrošačke robe.

Fotografija: Postojala je i tvornica fotomaterijala Fotokemika Zagreb koja je proizvodila filmove (crno-bijele foto-filmove brenda Efke poznate i izvan SFRJ). Tako su foto-amateri mogli kupiti domaći film i kemikalije.

Sumarno, prosječno jugoslavensko domaćinstvo 1980-ih imalo je Gorenje ili Obod hladnjak, Ei Niš televizor, Iskra telefonski aparat, RIZ radio ili kazetofon, Metalac posuđe, Železnik štednjak (Sloboda Čačak ili Gorenje), te usisivač Sloboda ili Končar. Većina ovih proizvoda nosila je domaće marke, što je pokazatelj visokog stupnja razvoja domaće potrošačke industrije.

Kozmetika i higijenski proizvodi

Industrija kozmetike i sredstava za higijenu razvijala se kroz nekoliko specijaliziranih tvornica:

• Detergenti i kućna kemija: Saponia Osijek bila je veliki proizvođač deterdženata, sapuna i sredstava za čišćenje. Njeni brendovi poput praška za rublje Faks helizim (lansiran 1968.) bili su uobičajeni u svakom domaćinstvu, a omekšivač Ornel i deterdžent za suđe Likvi također su bili poznati. Dita Tuzla (BiH) proizvodila je deterdžente (npr. prašak Ava), a Merima Kruševac (Srbija) sapune (čuveni plavi sapun Merima i toaletni sapun Lux pod licencom), kao i paste za zube. Albus Novi Sad (Srbija) je proizvodio sapun za rublje Dobro jutro i druge kućanske kemikalije. Labud Zagreb je bio specijaliziran za sredstva za čišćenje (Čarli deterdžent za suđe postao je sinonim za deterdžent).
• Kozmetika: Nevena Leskovac (Srbija) i Sava Leskovac proizvodile su kozmetičke proizvode i parfeme, Krka Novo Mesto (Slovenija) imala je liniju kozmetike uz lijekove. Neva Zagreb (u sastavu Plive) proizvodila je kreme, parfeme i paste za zube – popularna krema za brijanje Brion i kolonjska voda Brion bile su proizvodi Neve, kao i pasta za zube Vademecum pod licencom. Bosnalijek u Sarajevu i Alkaloid Skopje osim lijekova pravili su i kozmetiku (kreme, šampone). U Sloveniji je Ilirija Ljubljana imala poznate brendove za njegu kose (brend Subrina šamponi i boje za kosu).
• Higijenski proizvodi: Tvornice celuloze i papira (npr. Drenik Beograd, Paloma Sladki Vrh u Sloveniji) proizvodile su toaletni papir i higijenske uloške (Vir i Paloma brand). Mura i Dalmatinka su proizvodile i najlonske čarape i donje rublje.

Neki poznati brendovi kozmetike bili su npr. “Romanov” parfem (proizvod Neve Zagreb iz 1980-ih), dječji šampon “Bambi” (Merkur Skopje), krema “Pomorin” (Pliva), dok je signalna pasta za zube Plidenta (Veleta Rijeka) bila domaća alternativa stranim pastama.

Farmaceutski proizvodi

Iako farmaceutika nije klasična “potrošačka roba” koja se svakodnevno kupuje poput hrane, važno je spomenuti da je SFRJ imala razvijenu farmaceutsku industriju i neke lijekove-brendove poznate širem stanovništvu. Pliva Zagreb otkrila je i proizvodila antibiotik Sumamed (azitromicin) 1980-ih, koji je kasnije postao svjetski poznat. Krka Novo Mesto proizvodila je Apaurin (diazepam) – vrlo raširen lijek za smirenje dostupan na recept. Galenika Beograd plasirala je popularne lijekove poput Brufena (ibuprofen) i drugih generika, a njeni proizvodi su koristili milioni ljudi u SFRJ. Bosnalijek Sarajevo i Alkaloid Skopje također su bili značajni proizvođači lijekova (npr. Alkaloidov Caffetin protiv bolova). Ovi lijekovi, premda ne “robe široke potrošnje” u komercijalnom smislu, svakako su bili dio svakodnevice mnogih građana i pokazatelj razvijenosti i samodostatnosti i u ovom sektoru.

Da ne zaboravimo i naše Brčko u kojem je industrija bila strašno razvijena

BIMAL – Tvornica jestivog ulja, osnovana 1953. godine, BIMAL je bila jedna od vodećih tvornica za preradu jestivog ulja u bivšoj Jugoslaviji. Proizvodila je različite vrste ulja, uključujući suncokretovo i sojino, te je imala značajan utjecaj na prehrambenu industriju regije. Interplet – Tekstilni kombinat, osnovan 1937. godine, Interplet je bio poznat po proizvodnji visokokvalitetnih tekstilnih proizvoda. Tvornica je zapošljavala veliki broj radnika i bila je važan dio tekstilne industrije u Brčkom. Bimeks – Industrija mesa, je bio značajan proizvođač mesnih prerađevina, uključujući kobasice, suhomesnate proizvode i konzervirano meso. Tvornica je igrala ključnu ulogu u prehrambenoj industriji regije. Bosnaplod – Prerada voća, osnovan 1948. godine, Bosnaplod je bio lider u preradi voća, proizvodeći džemove, sokove i suho voće. Tvornica je bila poznata po kvaliteti svojih proizvoda i imala je široku distribucijsku mrežu. Tvornica namještaja Bosna, bila je poznata po proizvodnji kvalitetnog drvenog namještaja. Proizvodi su se plasirali na domaće i inozemno tržište, a tvornica je bila važan poslodavac u regiji. Obuća Izbor, bila je poznata po proizvodnji raznih vrsta obuće, uključujući cipele i čizme. Tvornica je bila važan dio obućarske industrije u regiji. Pirometal – Metaloprerađivačka industrija je bio industrijski kompleks koji je obuhvaćao više preduzeća, uključujući i fabrike za preradu metala. Kompleks je igrao ključnu ulogu u metaloprerađivačkoj industriji Brčkog.

Na kraju možemo reći

Od teških industrijskih postrojenja do svakodnevnih proizvoda na policama trgovina, SFR Jugoslavija razvila je široku paletu proizvodnje. Ključne tvornice i brendovi spomenuti iznad tek su dio onoga što se proizvodilo – praktično sve što je prosječnom domaćinstvu trebalo, imalo je svoju domaću marku. Mnogi od tih proizvoda bili su omiljeni u domaćinstvima (neki su i emotivno upamćeni, npr. Fićo, Vegeta, Cockta, Plazma keks) i često su se mogli nositi u kvaliteti i na inozemnim tržištima. Jugoslavija je time ostvarila zavidan nivo industrijalizacije, a pojedine grane (brodogradnja, vojna industrija, farmacija, prehrambeni proizvodi) donosile su i značajan izvoz. Nasljeđe tih industrija nastavile su države sljednice, pri čemu neki brendovi i danas žive, dok su se neki ugasili u turbulentnim tranzicijskim godinama nakon 1991. godine.

Brendovi iz bivše Jugoslavije – Sve na jednom mjestu:

Zastava Yugo, Crvena Zastava, Zastava 750, Fićo, TAS, IMV Novo Mesto, REVOZ, Cimos Koper, IDA-Opel, FAP, TAM, Ikarus, Neobus, 11. Oktomvri – Sanos, IMT, Tomo Vinković, Rakovica/IMR, Torpedo, Tomos, Rog, Đuro Đaković, TŽV Gredelj, Goša, 3. maj Rijeka, Uljanik Pula, Brodosplit, Brodogradilište Kraljevica, Viktor Lenac, Brodogradilište Trogir, Željezara Zenica, Željezara Split, Acroni Jesenice, Ravne na Koroškem, Železara Smederevo, Sartid, US Steel Serbia, Talum Kidričevo, Kombinat aluminijuma Podgorica, KAP, Trepča, Zorka Šabac, Mostogradnja, Energoinvest, Rade Končar, Končar, INA, Naftagas, NIS, Energopetrol, OKTA Skopje, Istrabenz, Petrol, Rafinerija ulja Modriča, Kolubara, Kostolac, Kreka, Kakanj, Banovići, Trbovlje, Belaćevac, Sibovc, Energoprojekt, Hidroelektra, Mihajlo Pupin, 14. oktobar Kruševac, Prvomajska, Jelšingrad, Una-Uniš, UNIS, Zmaj, Riko, Litostroj, Gorenje, Obod, Bira, Metalac, Sloboda Čačak, RIZ, EI Niš, Iskra, Iskra Delta, Digitron, Ivo Lola Ribar, Mihajlo Pupin, Tesla, Novska, Čajevac, Rudi Čajavec, Telekomunikacija Zagreb, TŽ, Zastava Oružje, Prvi Partizan, Igman, Pobjeda, Krušik, Trayal, SOKO, UTVA, Prva petoljetka, Gavrilović, PIK, Agrokomerc, 29. novembar Subotica, Kraš, Štark, Zvečevo, Bambi, Koestlin, Kandit, Šumi, Kolinska, Evropa Skopje, 7. juli Subotica, Keksara Domaćica, Lasta Čapljina, Podravka, Fructal, Vitaminka, PKB, Vindija, Subotički mlekokombinat, Bitolska mlekara, Dijamant, Zvijezda, Franck, Centroproizvod, Cedevita, Union, Laško, Zagrebačka pivovara, Karlovačka pivovara, Osječka pivovara, Apatinska pivovaru, BIP, Pivara Niš, Sarajevska pivara, Tuzlanska pivara, Skopska pivara, Pivara Trebjesa, Cockta, Ora, Nara, Jupi, Knjaz Miloš, Radenska, Jamnica, Bijeljinski kiseljak, Badel, Rubin, Vinoprodaja, Tikveš, Plantaže, Maraska, Hepok, Varteks, Uljara, Borac, Teteks, Prvi Maj, Yumco, Beko, Novitet, Mura, Raška, Međimurska trikotaža, Borovo, Planika, Astra, Bosna, Kožara, Obuća, Elan, Partizan, Unisport, Fotokemika, Saponia, Dita, Merima, Albus, Labud, Nevena, Sava, Krka, Neva, Bosnalijek, Alkaloid, Ilirija, Drenik, Paloma, Mura, Dalmatinka, Pliva, Galenika, Interplet, Bimex, Bosnaplod, Pirometal, Izbor.

Ako još postoji brenodova i firmi, slobodno napišite u komentaru.