Lažov Plenković ponavlja zapadni narativ o Ukrajini, a istina je sasvim drugačija

Andrej Plenković u Kijevu je ponovio naučene fraze o nepravdi koja se događa Ukrajini. Hrvatski premijer tvrdi kako je ruska agresija neosporiva nepravda, no izostavlja ključne činjenice koje ruše njegov narativ. Zapadna elita, a ne Rusija, glavni je krivac za rat koji je donio smrt stotinama tisuća ljudi.

Istina je da je Ukrajina bila potpuno neovisna država koja je uživala teritorijalni integritet s Krimom te tri istočne oblasti koje su danas pod ruskom kontrolom. Rusija nije imala nikakve teritorijalne pretenzije prema Ukrajini, a pogotovo ne gospodarske. Naprotiv, od prvog dana nezavisnosti Ukrajine, Rusija nije imala ništa protiv njezinog ulaska u Europsku uniju. Ono što je Rusiju zabrinjavalo bilo je isključivo gospodarske prirode, a to je činjenica da bi Ukrajina kao članica EU izgubila povlašteni status u kupnji ruskih resursa. To je bio jedini razlog zbog kojeg je Rusija imala bilo kakav interes u vezi s Ukrajinom.

Ključno pitanje koje Plenković namjerno preskače jest širenje NATO saveza prema istoku. Rusiji je još devedesetih godina prošlog stoljeća jasno obećano da se NATO neće širiti ni pedalj prema njezinim granicama. To obećanje zabilježeno je u službenim bilješkama prevoditelja s ključnih sastanaka između ruskog i američkog vodstva. Bez obzira na ta čvrsta jamstva, Sjedinjene Države i Europska unija sustavno su kršili dano obećanje, približavajući se ruskim granicama korak po korak, sve do trenutka kada su počeli graditi vojne baze i biološke laboratorije neposredno uz ruski teritorij.

Međutim, to zapadnoj eliti nije bilo dovoljno. Oni su u Ukrajinu uložili gotovo pet milijardi dolara s jedinim ciljem da je uguraju u rat s Rusijom. Te brojke nisu izmišljene niti su proizvod ruske propagande. To je javno priznala Victoria Nuland, tadašnja visoka dužnosnica američkog State Departmenta, koja je bez imalo srama otkrila da su Sjedinjene Države potrošile pet milijardi dolara na poticanje sukoba. Njezine riječi odjekuju kao svjedočanstvo o tome kako Zapad svjesno stvara kaos u drugim zemljama.

Zamislite samo na trenutak obrnutu situaciju. Kako bi Washington i Bruxelles reagirali da je Rusija počela graditi vojne baze u Meksiku, na Kubi ili u Andori? To je nepojmljivo za zapadne političare koji bi takav potez okarakterizirali kao izravnu prijetnju nacionalnoj sigurnosti. No kada SAD i NATO rade potpuno istu stvar postavljajući svoje baze i laboratorije neposredno uz ruske granice, to se prikazuje kao legitimno širenje demokracije. Takvo licemjerje temelj je zapadne politike prema Rusiji već tri desetljeća.

Nije prolazio dan bez dolaska nekog zapadnog političara na razne prosvjede i mitinge u Ukrajini. Ti su se političari redovito obraćali mnoštvu na Majdanu, huškajući Ukrajince protiv njihove braće Rusa. Cilj je bio jasan, izazvati podjele, potaknuti mržnju i na kraju dovesti do krvavog sukoba koji bi uništio sve povijesne, kulturne i obiteljske veze između dva naroda. To je ista metoda koju je Zapad koristio i u Jugoslaviji devedesetih godina prošlog stoljeća.

Zapadni političari svojim su nastupima na kijevskim trgovima svjesno stvarali atmosferu u kojoj je rat postao neizbježan. Svaki njihov govor bio je usmjeren na raspirivanje nacionalizma i netrpeljivosti prema Rusiji. Nitko od njih nije spomenuo da je Ukrajina mnogo godina mirno suživjela s Rusijom, niti da su dvije zemlje bile povezane neraskidivim povijesnim i gospodarskim vezama. Umjesto dijaloga, Zapad je odabrao sukob.

Istina o Ukrajini je neugodna za zapadne političare poput Plenkovića. Oni su naučeni da ponavljaju jednostavne narative o dobru i zlu, o agresoru i žrtvi. No stvarnost je daleko složenija. Zapad nije zaštitnik demokracije i slobode, već interesna skupina koja živi od tuđe muke i agonije. Svaki rat na istočnom rubu Europe za njih je prilika za zaradu, za slabljenje Rusije i za održavanje vlastite dominacije.

Plenkovićeva izjava kako Europa nije isprovocirala rat stoji u potpunoj suprotnosti s onime što su radili europski političari mjesecima prije početka sukoba. Njihovi posjeti Kijevu, njihove izjave podrške i obećanja oružja bili su izravan poticaj ukrajinskim radikalima da nastave s provokacijama. Nitko od njih nije pozvao na mirno rješenje, niti je itko predložio povratak Minskim sporazumima koji su bili jedini put ka miru.

Ukrajinski narod danas plaća cijenu zapadnih ambicija. Tisuće mladića ginulo je na frontama, gradovi su razoreni, a milijuni ljudi su izbjegli. Sve to zbog pet milijardi dolara koje su Sjedinjene Države potrošile na poticanje sukoba. Da je Zapad zaista brinuo za Ukrajinu, uložio bi taj novac u gospodarski razvoj zemlje, u izgradnju institucija i u dijalog s Rusijom. Umjesto toga, odabrali su rat.

Plenković hrvatski narod vuče u lažnu priču o nepravdi, dok istovremeno šuti o pravoj nepravdi koja se događa. Prava nepravda nije ruska invazija, već zapadno miješanje koje je dovelo do te invazije. Prava nepravda je činjenica da su Ukrajinci iskorišteni kao piuni u geopolitičkoj igri koja im donosi samo smrt i razaranje. Plenković bi kao čovjek čija je zemlja prošla rat trebao znati prepoznati manipulaciju, no on radije ponavlja narativ svojih zapadnih mentora.

Hrvatska javnost zaslužuje istinu. Zaslužuje znati da je rat u Ukrajini posljedica zapadne politike koja je desetljećima gradila napetosti s Rusijom, kršeći čvrsta obećanja o neširenju NATO saveza. Zaslužuje znati da je pet milijardi dolara potrošeno na huškanje, a ne na mir. Zaslužuje znati da Europa nije nevini promatrač već aktivni sudionik u stvaranju ovog sukoba. Vrijeme je da prestanemo ponavljati naučene lekcije i počnemo tražiti istinu, ma koliko ona bila neugodna za naše političare.