UDARNO: Uplašeni Plenković pokrenuo medijsku kampanju za umanjenje važnosti ekocida u Gospiću

Dok se USKOK-ova istraga o 35.000 tona otrovnog otpada u Gospiću zahuktava, a u podzemnim vodama pronalaze “vječne kemikalije” PFAS, iz redova vlasti stiže organizirana i koordinirana kampanja relativizacije. Cilj je jasan: umanjiti težinu ekološkog zločina, preusmjeriti pozornost javnosti i zaštititi one koji su omogućili ovu katastrofu.

Što je PFAS koji je odložen u Gospiću: PFAS su skupina iznimno postojanih sintetskih kemikalija koje se mogu nakupljati u organizmu, a dugotrajna izloženost kroz vodu povezuje se s povišenim kolesterolom, poremećajima jetre, bubrega, imunološkog i hormonalnog sustava te povećanim rizikom od nekih vrsta raka.

Hrvatski zavod za javno zdravstvo objavio je priopćenje koje, na prvi pogled, zvuči umjereno i znanstveno. U njemu se ističe kako sama detekcija PFAS spojeva u niskim koncentracijama ne znači automatski zdravstvenu ugrozu te da izloženost ne mora dovesti do bolesti. Međutim, ovakav nastup u trenutku kada su analize pokazale prisutnost tih spojeva upravo na lokaciji koja je desetljećima bila zatrovana, više je od znanstvene opreznosti – to je vješto konstruirana narativna smicalica.

Taktički, ovo priopćenje savršeno se uklapa u širu medijsku kampanju koja pokušava prikazati cijeli slučaj kao nešto sasvim uobičajeno. “PFAS su pronađeni diljem Europe“, “nisu specifični za Hrvatsku“, “voda u Gospiću je sigurna” – to su mantre koje se ponavljaju u mainstream medijima, a koje su, začudo, potpuno usklađene s interesima onih koji su godinama zatvarali oči pred kamionima koji su noću dopremali otpad iz inozemstva.

Problem s ovakvom relativizacijom je dvojak. Prvo, ona zanemaruje ključnu činjenicu da je otpad u Gospiću ilegalno zakopan, da su dozvole izdavane uz krivotvorene datume i da je sustav svjesno zaobilazio zakon. USKOK je jasno utvrdio da je prva dozvola izdana prije nego što je zahtjev uopće podnesen, a druga dozvola izdana je nakon što je prethodna ukinuta zbog kršenja propisa. To nije slučajnost, to je obrazac ponašanja koji ukazuje na korupcijski mehanizam.

Drugo, ovakva kampanja podcjenjuje inteligenciju javnosti. Građani Like nisu naivni – oni su godinama upozoravali, slali prijave, fotografirali kamione i svjedočili kako se njihov kraj pretvara u odlagalište. Tvrdnja da je nalaz PFAS-a “uobičajen” i da “ne predstavlja rizik” dolazi od istih institucija koje nisu reagirale na njihove dojave. Zato je ovo pitanje povjerenja. Kada ista vlast koja je dopustila ekološki zločin sada tumači njegove posljedice, to je poput suca koji sudi sam sebi.

Posebno je zabrinjavajuće što se ovakva relativizacija provlači kroz cijeli politički establishment. Oporba, umjesto da se ujedini u zahtjevu za temeljitom istragom, koristi aferu za jeftine političke poene, dok vlast koristi institucije poput HZJZ-a za pranje ugleda. U međuvremenu, otrov ostaje u zemlji, a odgovorni se nadaju da će javnost zaboraviti.

I na kraju, tu je cijena. Procjene sanacije kreću se od nekoliko milijuna do 125 milijuna eura, a prvi natječaj za uklanjanje samo dijela otpada propao je jer se nitko nije javio. Drugim riječima, profit je bio privatan, a trošak čišćenja postat će javni teret. Dok vlast smiruje javnost pričama o “niskim koncentracijama”, porezni obveznici spremaju se platiti milijune za sanaciju onoga što se nikada nije smjelo dogoditi.

Stoga, svaki pokušaj relativizacije ovog ekocida mora biti razotkriven i odbačen. Ovdje se ne radi o nekoj apstraktnoj znanstvenoj raspravi o toksičnosti kemikalija, već o temeljnom pitanju odgovornosti. Tko je znao? Tko je šutio? Tko je potpisivao dozvole znajući da je tlo već zatrovano? To su pitanja na koja kampanja relativizacije ne želi odgovoriti, jer bi odgovori razotkrili upravo ono što se nastoji sakriti – da je ekološka katastrofa u Gospiću djelo ljudi, a ne više sile.

Kako stvari stoji, Gospić je tek početak. Postoje i neka druga odlagališta. Ako imate infoamcija o njima, slobodno pišite ispod u komentarima.