Novo lice američkog imperijalizma je nužnost Trumpove uprave, jer Amerikanci ne žele ratove

Vijetnam

Nakon Vijetnamskog rata, američke imperijalističke intervencije prolaze kroz nekoliko faza. Odmah po sramotnom porazu američkih trupa od strane vijetnamskih oslobodilačkih snaga i pod pritiskom američke javnosti, koja je bila umorna i zgrožena tim ratom, imperijalističke vojne intervencije, špijunaža protivnika i uobičajena praksa svrgavanja vlada bilježi pad.

No, tijekom predsjedničkog mandata Geralda Forda i posebice Jimmya Cartera imperijalistički apetiti polako doživljavaju preporod, ali ne izravnim intervencijama, već kroz podršku vojnim surogatima u Angoli, Mozambiku, Guinei Bissao i neoliberalnim profašističkim vojnim huntama u Latinskoj Americi. Prva velika vojna intervencija je provedena tijekom Carterovog drugog predsjedničkog mandata. Tada SAD pružaju snažnu potporu pobuni mudžahedina protiv sekularne vlade u Afganistanu, a iste islamističke frakcije podržavaju Saudijska Arabija i dijelom Pakistan.

Tom ratu slijedi izravna američka invazija Grenade 1983. godine, a za predsjedništva Ronalda Reagana se 1989. napada Panama. Irak na red dolazi 1991. godine, za predsjedništva Busha starije, a pod Clintonom se provodi bombardiranje tadašnje SRJ 1999.

U početku nanovo oživljen imperijalizam Ameriku ne košta previše ni financijski, a i nema ni toliko ljudskih žrtava u svojim redovima, pa otpor domaće javnosti izostaje. Kako nema protivljenja niti u parlamentu niti u američkoj javnosti, ’90-ih imperijalistički apetiti im rastu, a sve kulminira 11. rujna 2001.

2000. godine je čvrsto ustrojen kompletan ideološki i vojni aparat za izravne vojne intervencije i slijedi duga serija ratova na različitim geografskim područjima. U ove pothvate su uračunate velike dugoročne obveze u smislu gospodarskih resursa i vojnog osoblja,  sve potpuno neometano od strane Kongresa i bez protivljenja javnosti. Barem u početku.

Ciljevi ove serije ratova su jasni i definirani od političkih i vojnih arhitekata. To su uništavanje vlada i država, snaga sigurnosti i državne birokracije svih onih koji se protive aneksiji Palestine od strane Izraela.

Drugi na listi prioriteta su ciljevi svrgavanje vlada i država koje promiču politiku nacionalne neovisnosti i u sukobu su sa zaljevskim monarhističkim režimima.

Zaslijepljeni svojom imperijalističkom ohološću ili naprosto rasizmom, ni cionisti ni civilni militaristi u američkoj administraciji nisu očekivali da će otpor u napadnutim zemljama potrajati. Nisu očekivali pregrupiranje vojnih snaga ni širenje terorističkih napada na europske i ostale agresorske zemlje. Kada su u potpunosti uništili državnu strukturu Afganistana i Iraka, devastirali ekonomiju, te vojne i policijske kapacitete tih zemalja, morali su se suočiti s beskonačnim otporom naoružanih civila i etnoreligijski plemenski orijentiranog stanovništva.

Rastući broj žrtava u američkim trupama, kao i sve veći financijski troškovi u domaćem proračunu, dovodi ih u bezizlaznu situaciju. Imperijalne snage ne uspijevaju uspostaviti stabilnu i lojalnu vladu s jedinstvenim državnim aparatom za održavanje mira. To je bilo nemoguće, jer su se namjerno, još tijekom rane faze okupacije, uništili sve državne strukture, od policije i birokracije do civilnih službi.

Taj „politički vakuum“ nikada nije zabrinjavao cionistički lobi koji se duboko integrirao u američku administraciju. Njihov je cilj ionako bio samo destabilizirati neprijateljsko okruženje. Izraelske snage su bile vrlo ohrabrene američkom vojnom invazijom, jer same nisu izgubile niti jednog vojnika.

Cionisti unutar Busheve administracije su čak uspjeli okriviti Pentagon za sve veći oružani otpor i ostale probleme proizašle iz okupacije, prije svega u Iraku. No, za njih je misija bila završena. Cionisti napuštaju Bushevu vladu i pokreću unosne karijere u privatnom financijskom sektoru.

Iako su ga i prije ulasku u Bijelu kuću svi zvali „čovjekom mira“, po dolasku Obame na mjesto predsjednika je već bila spremna nova postava čiji je zadatak bio pripremiti SAD za novi rat u ime Izraela. Onaj protiv Irana.

Ipak, do kraja prve dekade XXI stoljeća, kada je Barack Obama imenovan predsjednikom Sjedinjenih Država, politička, gospodarska i vojna situacija su se promijenile. Okolnosti su se drastično promijenjene od vremena rane administracije Busha mlađeg. Period od 20 godina, od 1980. do 2000., odnosno pokretanja agende „serijskih ratova“ koji kratko traju i malo koštaju, je završio. Izrael tada napada Libanon, okupira Zapadnu obalu i napada Siriju.

Najveći američki rat kratkog trajanja i  s malim brojem žrtava je Prvi zaljevski rat u Iraku. Tim ratom uspješno se oslabila vladavina Sadama Husseina, zemlja se fragmentirala, uvode se „zone zabranjenog leta“ i na sjeveru zemlje se gradi kurdska klijentelistička država, dok se policijske ovlasti prepuštaju ostacima iračke države, a sve to bez potrebe da se okupira zemlju. U međuvremenu je američka ekonomija još relativno stabilna, a trgovinski deficiti se još daju popraviti. Prava ekonomska kriza uslijedit će tek kasnije.

Vojni rashodi su još uvijek pod kontrolom. Američka javnost, isprva protivna Zaljevskom ratu, biva umirena njegovim kratkim trajanjem i povlačenjem američkih trupa. Irak ostaje pod nadzorom, a čim iračka je vlada pokušala povratiti kontrolu nad sjeverom zemlje, bila je bombardirana i redovito zasipana projektilima.

Tijekom tog perioda je Izrael bio prisiljen voditi svoj rat i održavati vrlo skupu okupaciju južnog Libanona, pritom trpeći gubitke u svojim redovima. Tako se do druge dekade XXI stoljeća sve promijenilo.

SAD su zapele na mrtvoj točki u beskonačnom ratu i okupaciji Afganistana, uz nikakve šanse za uspostavu stabilne marionetske vlade u Kabulu. Sedmogodišnji godišnji rat protiv Iraka, ili Drugi zaljevski rat, uz opću okupaciju zemlje, pobune naoružanih skupina i nanovo oživljavanje etnoreligijskih sukoba, znatno opterećuju američki vojni proračun. Proračunski i trgovinski deficiti eksponencijalno rastu, dok američki udio na svjetskom tržištu bilježi pad.

Kina uspješno istiskuje SAD iz tržišta Latinske Amerike, Azije i Afrike, gdje mnogim zemljama postaje glavni trgovinski partner.

SAD pokreću novi niz „niskobudžetnih“ ratova u Somaliji, Jemenu i Pakistanu, koji ne dozvoljavaju da se trend pražnjenja vojnog i saveznog proračuna, zaustavi. Američko stanovništvo zbog toga trpi znatan pad životnog standarda i konačno obraća pozornost na troškove prekomorskih ratova. Amerikanci počinju shvaćati uzročno-posljedičnu vezu između vojnih pohoda i pada vlastitog životnog standarda.

Tijekom 2008. i 2009. su u banke na Wall Streetu injektirane tisuće milijardi dolara, samo kako bi se spasile one koje su bile „prevelike da propadnu“. To je dodatno potkopalo potporu javnosti u financijsku elitu, ali i onu militarističku, koja ih je ispraznim frazama o američkoj izuzetnosti i kako se SAD brane u udaljenim zemljama neumoljivo gurala u nove imperijalističke pohode.

Uglavnom od financijskog sloma 2008. godine, SAD više ne mogu pokriti troškove ratovanja, a jaz između vladajuće „elite“ i stanovništva se produbljuje.

Uzroci pobjede Donalda Trumpa na izborima 2016. su bili poznati godinama ranije

Tada se pozornost javnosti okreće gospodarskim pitanjima i problemima kod kuće. Prijetnja terorističkih napada konačno pada u drugi plan, a ratovi na Bliskom istoku postaju financijski bezdan.

Istovremeno Azija postaje središte svjetske trgovine, rastu investicije, ali u Washingtonu vlada uvjerenje da su  azijski divovi u usponu jedan od glavnih izvora američkog profita. Dok Washington i dalje uporno ignorira mišljenje svojih građana, pritužbe i pritisci javnosti se akumuliraju i počinju imati sve veći utjecaj na politiku.

To je uspješno prepoznao Donald Trump, koji je u javnom mnijenju prepoznao što Amerikanci žele. Obećao im je prekid vojnih avantura i obuzdavanje Kine. Iako nije pokrenuo novi rat, uvijek pod pretpostavkom da govorimo isključivo o izravnoj vojnoj intervenciji, Pentagon i dalje uvećava vojni proračun, a Afganistan i Bliski istok u cijelosti, isključivo zbog Izraela, iscrpljuje američki proračun.

Trump istovremeno pokreće trgovinski rat protiv Kine, koji za sada ne donosi ništa dobro američkoj ekonomiji, posebno ne Trumpovoj biračkoj bazi, ruralnoj Americi. No, predizborna kampanja Donalda Trumpa je općenito, bila obećavajuća. Ako izuzmemo odanost Izraelu, naravno. Ali to nije bilo teško postići. Naime, izvješće Pew Researcha Centra, objavljeno krajem 2013. godine, potvrđuje velike razlike u mišljenju između „elite“ i javnog mnijenja. Podsjetimo, Pew Research je tijelo koje provodi ankete tako da izbjegne značajnija politička pitanja. Ipak, rezultati prikazani u izvješću su značajni. Velikom većinom od 52% prema 38% se javnost slaže kako se SAD moraju okrenuti svojim gospodarskim interesima i unutarnjim pitanjima. 2002. se samo 30% građana protivilo američkim vojnim intervencijama, pa skok na 52% predstavlja značajan pomak.

Pratitelji anketa i savjetnici američkog Vijeća za vanjske poslove ističu jaz koji se između američke javnosti i vladajućih sve više produbljuje. Pew Research Centar opisuje „elitu“ kao izrazito imperijalističku i intervenističku.

Američka javnost također jasno vidi razliku između „trgovine“ i globalističkog imperijalizma. 81% građana se izjasnilo za „trgovinske odnose“ kao izvor za nova radna mjesta i poslove. 73% građana se izjasnilo protiv globalizacije, koju su već 2013. vidjeli kao prijetnju, jer kompanije izmještaju proizvodnju u druge zemlje, zbog čega Amerikanci gube radna mjesta.

Američka javnost odbija imperijalističku ekonomsku ekspanziju, te ratove koji štete domaćoj ekonomiji i negativno utječu na srednju klasu, umanjuju primanja radnika i općenito pogoršavaju socijalnu sigurnost građana.

Članovi američkog Vijeća za vanjske poslove (CFR), za razliku od građana, i dalje insistiraju na „globalizaciji“. Samo 29% članova CFR-a zapošljavanje građana vlastite zemlje smatra prioritetom. Oligarhija je svjesna razlike u interesima, vrijednostima i prioritetima između javnosti i imperijalne države i znaju zašto je do tog sraza došlo.

Ali SAD tada još uvijek podupiru francusku vojnu intervenciju u Maliju i Centralnoafričkoj Republici. Tu je još barem 11 većih ili manjih konflikata u kojima SAD imaju svoje prste. Trenutni interesi Washingtona uključuju Ukrajinu, trokut Kina-Japan-Južna Koreja, Iran i zaljevske monarhije, Izrael, Siriju, Venezuelu, palestinsko pitanje, Libiju, Afganistan i jačanje utjecaja u Egiptu.

Od najvećeg strateškog interesa za SAD je sukob na granicama Kine, možda puno manje od onoga u Ukrajini. Spor oko Senkaku otoka, na prvi pogled nebitan, traje već godinama, a  odnosi se na teritorijalni spor oko skupine nenastanjenih otoka u Istočnom kineskom moru. Kao i u Južnom kineskom moru, SAD tvrde kako tamo žele osigurati slobodu međunarodne plovidbe, iako je jasno da SAD žele vojno okružiti Kinu, zbog čega potiču Japance i Južnu Koreju, svoje saveznike, na konfrontaciju s Kinom. Okupacijski ugovori Washingtona s Japanom se koriste kao adut da se Japan u toj igri iskoristi kao saveznik.

SAD daje podršku ekspanzionističkim pretenzijama Japana, što je bio znak strateškog pomaka u američkoj politici od vojnih angažmana na Bliskom istoku ka vojnim i gospodarskim paktovima u Aziji, koji bi trebali oslabiti Kinu.

Obamin režim je najavio „zaokret prema Aziji“, što je učinjeno u gotovo očajničkom pokušaju da se nosi s Kinom, svojim najvećim ekonomskim suparnikom. Njegov nasljednik je vojnom angažmanu dodao ništa manje opasan trgovinski rat, za kojeg se, barem za sada, ne vide pomaci u približavanju stavova Pekinga i Washingtona.

Kina je kao druga najveća ekonomija na svijetu,već istisnula SAD u Latinskoj Americi i Aziji. Također ubrzano ulazi na afričko tržište i ulaže u razvoj afričkih prirodnih resursa. SAD odgovara tako da otvoreno šalje svoje zrakoplove u kineski zračni prostor i prkosi Kini i njenim strateškim interesima u Istočnom i Južnom kineskom moru. Nadalje, Južna Koreja se potiče na proširivanje svog obrambenog zračnog prostora, koji bi se u tom slučaju preklapao s kineskim.

Ali sve ove akcije, uključujući politiku prema Rusiji, Iranu, Venezueli i drugim zemljama, nisu ono što je Donald Trump obećao obiračima. Proračun Pentagona je dosegnuo basnoslovnih 700 milijardi dolara, a Kongres će morati ponovno odobriti probijanje stropa duga.

Povijest nas uči da nepopustljiva želja za dominacijom etabliranih imperijalnih sila protiv rastućih dinamičnih gospodarstava dovode do sukoba, pa čak i katastrofalnih ratova. SAD vjeruju kako će dokazivanjem svoje vojne i ekonomske nadmoći pokoriti Kinu, a sebi osigurati stratešku prednost u eventualnom vojnom sukobu.

Takozvana „Obamina doktrina“ okretanja prema Aziji je dizajnirana tako da okruži i oslabi kineske kapacitete za potiskivanje Amerike sa svjetskih ekonomskih tržišta. No, militaristi Washingtona kao da ne uzimaju u obzir kineske strateške poluge, osobito preko 1000 milijardi dolara američkog duga kojeg drži Kina, a koji bi, ako ga Kina plasira na tržište, čak i samo djelomično, doveo do pada vrijednosti američke valute, panike na Wall Streetu i možda najdublje gospodarske krize koju su SAD ikada vidjele.

Imperijalističke ambicije i ogorčenje zbog gubitka tržišta, statusa i nadmoći gura Washington u ponor u kojem sve stavlja na kocku u konfrontaciji s Kinom. U Washingtonu uvijek postoje dvije struje s potpuno različitim gledištima. Jedni su ekonomski realisti, svjesni da su SAD i previše ovisne o kreditima i financijskim prihodima iz inozemstva. Oni znaju da se ne mogu uključiti u nove vojne intervencije u Aziji, naročito nakon katastrofalnih posljedica ratova na Bliskom istoku. U ovim okolnostima čak ni ratovi protiv Irana i dobro naoružane Venezuele ne dolaze u obzir.

Trenutna američka politika je nejasna, iako bi stalne promjene u Trumpovoj upravi mogle biti odraz unutarnjih neslaganja između neokonzervativaca i imperijalista i branitelja isključivo gospodarskih interesa. Zagovaratelji tržišne politike tvrde kako se besmisleno suprotstavljati Kini, kada je dokazano da je gospodarska međuovisnost dviju sila daleko veća od svih prijepora. Te sukobljene perspektive se daju iščitati i iz izmjenično ratoborne i pomirljive retorike čelnika Bijele kuće, ne samo o „kineskom pitanju“, već općenito o odnosima sa svim „rivalima“ u svijetu.

Drugo područje od velikog značaja za SAD je Perzijski zaljev, isključivo zbog Izraela i Saudijske Arabije. Tamo je za američkog „neprijatelja“ proglašen Iran i njemu odane naoružane skupine na Bliskom istoku.

Nakon što je prošao kroz skupe i katastrofalne ratove u Iraku i Afganistanu, te potpuno svjestan da su američke obavještajne agencije podbacile kada nisu pronašle dokaze o iranskom nuklearnom programu, Obamina administracija je na kraju postigla sporazum s Iranom.

No, već tada su američki stratezi bili u potrazi kako bi sklapanjem ugovora oslabili iranske obrambene sposobnosti, prije svega u balističkom programu, te potkopali iransku podršku šiitskim skupinama na Bliskom istoku. Pokušalo se izolirati i predsjednika Bashara Al-Assada u Siriji i olakšati dugogodišnju američku prisutnost u Afganistanu.

Tada se računalo da bi sporazum SAD-a i Irana i ukidanje teških ekonomskih sankcija omogućio američkim naftnim tvrtkama povratak na iranska naftna polja.

Međutim, sklopljeni sporazum je bio kratkog vijeka i Trump ga je raskinuo, što je obećao da će učiniti u predizbornoj kampanji. Ukratko, Izrael je preuzeo izravnu ulogu u postavljanju uvjeta koje će SAD potraživati od Irana.

Saudijska Arabija je odmah rekla da se osjeća ugroženom sporazumom SAD-a i Irana i nastojala je utjecati na američku politiku unosnim ugovorima za ugovorima kupnju oružja. Osim toga, Rijad je dopustio gradnju američkih vojnih baza na svom teritoriju i održava bliske veze s investicijskim kućama na Wall Streetu. Stoga je u raskidu nuklearnog sporazuma svoju ulogu odigrala i vehabijska monarhija, koja je obećala Trumpu da će razmotriti kupnju 110 milijardi vrijednog američkog oružja. Ovo još nije finaliziran ugovor, već takozvani „memorandum o razumijevanju“ s kojim Rijad ima utjecaj na donošenje odluka u Washingtonu.

Imamo i sukob na relaciji EU-Rusija oko pitanju Ukrajine, iako je to interes Sjedinjenih Država, a ne Europe. Ako Ukrajina ikada i uđe u EU, postat će samo još jedna u nizu država pod diktatom bankara i birokrata u Bruxellesu. SAD su prvenstveno htjele Ukrajinu u NATO paktu, kao dio svoje politike okruživanja Rusije, ali su ujedinjenje Krima s Ruskom Federacijom i ustanak u Donbasu razbili iluzije o Ukrajini u Sjevernoatlantskom savezu.

Libija, Mali, Centralnoafrička Republika i ostale zemlje su od sekundarnog interesa za SAD. Washington ih ostavlja Europskoj uniji, osobito Francuskoj i Velikoj Britaniji i saveznicima, da tamo vode svoje vojne operacije, sami ili preko opunomoćenika. SAD su „umorne od intervencija“ i trpe žestoki pritisak domaće javnosti, ali Trump ima vrlo malo manevarskog prostora da se izvuče iz postojećih ratova. U tu se situaciju doveo isključivo zbog podaničkog odnosa prema cionističkom lobiju i političarima u Izraelu.

Iako je bilo kakva intervencija u Siriji doživjela još veće protivljenje javnosti od prethodnih, Trump je ipak bombardirao arapsku zemlju, što je pravdao navodnim „kemijskim napadom Assadovog režima na male bebe u Khan Shaykunu“. Protiv tog napada su bili gotovo svi, od javnosti do Kongresa, osim, naravno, izraelskog i saudijskog lobija.

Čak i tamo gdje ima značajne imperijalne interese, Washington se sve više oslanja na lokalne moćnike koji djeluju u njegovo ime. Tako se može pohvaliti da ne sudjeluje u ratovima i sukobima, iako bez američke podrške ne bi bilo ni rata u Jemenu, umirili bi se Venezuela, Pakistan, Afganistan i sve zemlje u kojima se podržavaju podanički režimi i naoružani opunomoćenici.

Amerika ih pomaže slanjem specijalnih postrojbi u tajnim operacijama ili slanjem dronova u ubojite misije diljem svijeta. U Afganistanu se kombiniraju akcije specijalnih postrojbi, NATO pakta i domaćih snaga. U Latinskoj Americi se provode institucionalni državni udari,  namještaju izbori ili se odaberu oporbeni akteri za neustavno preuzimanje vlasti, kao što je slučaj u Venezueli.

U ovom trenutku se sa sigurnošću može reći da su graditelji američkog imperijalnog carstva za vladavine Obame ušli u čak više vojnih intervencija nego njegov prethodnik George W. Bush, koji je, kako se čini, pažljivije birao prioritete za intervencije.

Washington se sve više oslanjao na svoje europske saveznike, naročito Francusku. Tu je i pomak u prioritetima prema Dalekom istoku, posebno u zemljama koje graniče s Kinom, što je dio američke strategije ograničavanja kineskog gospodarskog rasta, ali u tome neće imati puno uspjeha. Američki prodor na azijsko tržište je ponovo kombinacija trgovinskog rata i vojnog okruženja.

Kontrola Perzijskog zaljeva i potkopavanje Irana su i dalje visoko na listi američkih prioriteta. No, poučeni iskustvom Busha mlađeg i katastrofalnom okupacijom Iraka, Washington sve manje želi vojne sukobe s Teheranom i vjeruje da će Teheran popustiti pod pritiskom sankcija.

Strateška slabost američkog carstva trenutno leži u nedostatku potpore domaćeg stanovništva, koje zbog avantura sve više trpi pad životnog standarda.

Imperijalistička Amerika je na prekretnici. Po prvi put u povijesti su Sjedinjene Američke Države, svjetska velesila, usamljene i sve praznije državne blagajne. Hoće li Donald Trump ispuniti barem dio svojih predizbornih obećanja i „Ameriku opet učiniti sjajnom“, ali ne na štetu drugih nacija, teško je reći. Gotovo cijeli prvi mandat je utrošen na vođenje starih ratova i otvaranje novih, iako se vode drugim sredstvima. Reći da trgovinski rat protiv Kine nije rat ili da sankcije i embargo nametnuti Iranu i Venezueli također nisu rat, iako zbog manjka nekih lijekova odnose ljudske živote jednako kao i projektili, također je pogrešno. Američki predsjednik ima još vremena popraviti stvari, posebno sada kada se riješio Johna Boltona, ali budimo iskreni. SAD ovu politiku, bez obzira na uprave, republikanske ili demokratske, vode od kada su se etablirale kao svjetska supersila. Stoga, očekivati promjene u vanjskoj politici od ove administracije je iluzija. Dao Bog da je ovo pogrešna procjena, iako sumnjam.

Ako vam se članak svidio, podijelite ga ->

najnoviji najstariji najviše ocjenjeniji
Obavijest
Koča Popović
Gost
Koča Popović

Gospodin Babić nas još jednom dokumentirano podsjeća na američke zločine. Upravo je na amerofilnom Indexu osvanuo pamflet o Denisu Rodmanu zbog posjeta Sjevernoji Koreji. Samo u jednom kratkom ulomku prepričava kakav pritisak na njega su vrsili mediji i javnost nakon tih posjeta. Valjda je to promaklo cenzori ma. Toliko o najvećoj demokraciji.

Laki Topalović
Gost
Laki Topalović

Ne zaboravi da je mali Kim studirao u švicarskoj i voli on i popit i provest se, a Rodman mu je za zabavu kao kec na desetku. Jer oni oko Kima samo trepere da mu ugode, a to zna biti dosadno. No ovdje je pitanje, vodi li Amerika i dalje ratove iako drugim sredstvima, ili ne. Uvećanje vojnog proračuna navodi na zaključak da da. Ali da je bilo tko 2013. slušao Pew centar, pobijedio bi na izborima, Trump je bio pametan i samo je čitao ankete javnog mnijenja. Hoće li završiti mandat kao Obama, uz još gori rezultat po Amerikance, brzo će se znati, za manje od godinu dana , kada se zahukta kampanja.

Koča Popović
Gost
Koča Popović

Slažem se druže Laki. Moja kritika ide na račun tzv slobode u demokraciji. Medijsku harangu protiv Rodmana u SAD-u je predvodio CNN. Išlo je toliko daleko da je Rodman u jednom trenu završio na psihijatriji, a zlostavljanja mu je i obitelj. Postupci kakvih se ne bi posramio ni Treći Reich.

opet ja
Gost
opet ja

–tijekom Carterovog drugog predsjedničkog mandata– Ogromna greška. Karter je imao samo jedan mandat, a pobedio ga je Regan posle sumnjivo neuspešne intervencije oslobađanja talaca u Teheranu. Karter je dodatno smanjio vojni budžet i time otkazao mnoge vojne projekte, a inače je smenio Dž. Buša sa pozicije direktora CIA. Zato je i sabotirana akcija u Iranu, a taoci su oslobođeni čim je Regan preuzeo dužnost predsednika. Onda je Regan drastično povećao izdvajanja za odbranu. Zanimljivo zar ne…

puki
Gost
puki

Paul Craig Roberts, nekadašnji podministar u Reaganovoj vladi i danas, pored Engdahla najpoznatiji kritičar SAD-a i globalizacije, u svom intervjuu za neovisni portal “The Saker”, prije 5 godina rekao je na ovo pitanje ovo:

The Saker: Često se kaže, da Izrael kontrolira SAD. Chomsky i neki drugi kažu, da SAD kontrolira Izrael. Kako bi Vi okarakterizirali taj odnos između SAD-a i Izraela, maše li pas s repom, ili rep maše s psom?

PCR: Nemam nikakvih saznanja o tome, da SAD kontrolira Izrael. Sva moja saznanja ukazuju na to da Izrael kontrolira SAD, posebno američku politiku na Bliskom istoku. Proteklih godima Izrael i izraelski lobi u SAD kontrolirarili su i sprečavali svako javno kritičko mišljenje o Izrealu i utjecali na to da neki sveučilišni profesor, koji je kritičan prema Izraelu, dobije otkaz. Izrael uspješno intervenira i kontrolira i na katoličkim i na državnim sveučilištima u SAD-u, i sprečava bilo kakvu kritiku na računa Izreala, na tim sveučilištima.Izrael može sprječiti i svaki mogući kritični stav na račun Izraela, od strane predsjednika. Izraelski lobi ima ogromnu količinu novca za političke kampanje i može utjecati na to, da se smjeni svakog člana kongresa i Senata, ako je kritičan prema Izraelu.Izraelski lobi, utjecao je na izbore za kongres i na to da crna zastupnica kongresa Cynthia McKinney, ne bude više izabrana za zastupnicu (zbog kritike prema Izraelu), Nekadašnji šef stožera američke mornarice, admiral Tom Moorer izjavio je: “Nijedan američki predsjednik ne smije se suprostavoti Izraelu”. Svatko tko kritizira politiku Izraela, dobije etiketu “antisemita”. Takva etiketa je u američkoj javnosti smrtna presuda. To je kao da vas pogodi raketa “helfire missile”.

samo tako
Gost
samo tako

Kako raste vojna potrošnja, tako i raste siromaštvo. Nacija u tome ne vidi još ništa lošeg i da elita poželi još ratova, imala bi podršku mase. Otrežnjene je moguče jedino svakodnevnim pristizanjem kovčega sa zastavom.

tedi
Gost
tedi

Povecanje vojng budeta SADe sluzi ili trazi Izrael za vodenje ratova u okruzenje,njihovi cionisti su duboko inkorporirani u kongresu i u demokratama i u konzervativnoj stranci,vec videno,gazde i tamo i vamo.I to baca na koljena prvu silu svijeta,zato nema nikakvog napreprdka ni vojnog ni ek.To debelo koriste sile sa istoka koje se na boje velikog vojnog budeta,jer znaju u koju rupu odlaze dolari.A Tramp to zna i muva tamo vamo,ali on je samo pas na lancu.
Hvala G. Babicu na iscrpnoj analizi i utrosenoj energiji.

Tvingo
Gost
Tvingo

Bravo gospodine Babiču,sve u tačku objektivno baš tako kako znate samo vi !

puki
Gost
puki

“To je uspješno prepoznao Donald Trump, koji je u javnom mnijenju prepoznao što Amerikanci žele. Obećao im je prekid vojnih avantura i obuzdavanje Kine. Iako nije pokrenuo novi rat, uvijek pod pretpostavkom da govorimo isključivo o izravnoj vojnoj intervenciji, Pentagon i dalje uvećava vojni proračun, a Afganistan i Bliski istok u cijelosti, isključivo zbog Izraela, iscrpljuje američki proračun.”
———–
nema veze za proračun. Jer cijela država SAD je u stvari korporacija u rukama šestokrake bankomafije, koja u svom vlasništvu drži FED i neograničeno štampa dolare i tako je dosada nabila oko 25.000 milijardi duga državi SAD, duga koji raste svake sekunde. Dolar nema nikakvo realno pokriće, niti u zlatu, niti u bilo čenu drugog, već se njegova dominacija održava baš na stalnim ratovima u interevencijama SAD-a po svijetu.

Lucija
Gost
Lucija

“… jer su se namjerno, još tijekom rane faze okupacije, uništili sve državne strukture, od policije i birokracije do civilnih službi.”

Moramo se upitati da li ispravno tumačimo motive i ciljeve SADa i globalističkih bankara koji njime upravljaju. Manje ili više. Uvijek postoje i drugi.
Npr Afganistan: ciljevi tamo su postignuti što se tiče usa. Mak se uzgaja. MNC Nestle koristi Afganistansku vodu. Netreba njima tamo niš’ više.
Također, njima treba potpuno uništenje nekih prostora, odnosno ljudi na tim prostorima, a ne eksploatacija, kako neki naivno misle.
O tome na drugom današnjem tekstu…

joze čelični
Gost
joze čelični

donalde vodi nas u pohode,tebi nafta i minerali nama frižideri,traktori,rakija… i penzije

Siniša
Gost
Siniša

Ali kako ne shvataju…sve je to za dobro običnog Amerikanca.

Laki Topalović
Gost
Laki Topalović

Zapravo, američke elite nemaju drugog izlaza nego ovu stvar istjerat do kraja. Po cijenu rata, vrlo lako moguće.

tihobl
Gost
tihobl

Ameri zive od pljacke drugih naroda. Devedesetih su pljackali istocni blok pa su imali rast za vrijeme Klintona. Kasnije su presli na arape. Cim su usporili tempo izbila je kriza 2008. Sad su se zavaljali u dugove, nova kriza je pred vratima i jedini izlaz je novi rat i pljacka, ali koga. Kina i Rusija se ne daju opljackati, pa cak ni Venecuela, Ja tipujem da ce krenuti na EU cim Britanija izadje i da ce zakuvati rat unutar unije.

Zvrk
Gost
Zvrk

Znači, Ford je zadnji predsjednik koji nije započeo rat.

Max
Gost
Max

Brilijantan članak.

i goebels je malo dijete za logicno
Gost
i goebels je malo dijete za logicno

Odmah po sramotnom porazu američkih trupa od strane vijetnamskih oslobodilačkih snaga ………

ahahahahaaaaa bolje ne bi sastavio ni enver hodza u najboljim danima radio tirane.

ad astra
Gost
ad astra

Cijeli tekst je predstavljen kao analiza. Interesantno! Tražio sam elemente analize i nigdje ih nisam pronašao. Ovo mi prije liči na kokoš novinarstvo, grebanje po površini. Nabtrajaju se podatci bez imalo analitičkog pristupa. Svaki rat, sukob, konfrontacija, mogu se gledati iz , najmanje dva rakursa. Da bih to dočarao pitat ću jednog Hrvata i jednog Srbina što misle o ratu u Hrvatskoj 1991? To je samo jedan od primjera. Tako je i s ratovima koje je vodila Amerika.

Lucija
Gost
Lucija

Ad a
A vi…prepoznajete analizu ili laprdate kao i obično?
Dajte vi analizu bar jednog sukoba. To bi sve razveselilo: ” kako se išla uvoditi demokracija” 😊 ili “svrgavati tirani”?
Ovaj put imate izgleda i gore namjere…

ad astra
Gost
ad astra

Poštovana Lucija, da, ja prpoznajem analize! Vama, poštovana damo preporučam da izbacite ružne riječi iz svog rječnika. Nisu primjerene intelektualcima. Vaš stav respektiram, ali ne cijenim jer mi se čini prilično neizgrađen. Vaša želja da pročitate jednu analizu sukoba gledano iz mog rakursa, je vrlo interesantan zahtjev. Na žalost, mislim da to nije moguće zato što mi za tako nešto treba nekoliko kartica teksta, što je u ovoj prilici teško izvodljivo. Ali vam zato mogu kazati da se dosta kvalitetnih tekstova da pronaći on line, naravno ako se koristite engleskim jezikom. Drugi izvor su knjige, naravno opet na engleskom jeziku što ne bi trebalo prejudicirati zaključak da su zbog izbora jezika jednostrane. I na kraju, međunarodni odnosi su vrlo kompleksna tematika i treba dosta knjiga pročitati da bi se odškrinula vrata političkih znanosti. Površno komentiranje, ili kako sam ga imenovao, kokoš komentiranje, je ponekad interesantno ali vrlo brzo pređe u iritaciju. Poštovana Lucija, drago mi je da ste aktivni na portalu i veselim se svakom vašem komentaru.

POVEZANE VIJESTI

Izbornik