fbpx

Pismo pacijentice

Pacijentica

Portalu Logično svakodnevno stižu poruke potpore, prijedlozi i vrlo rijetke utemeljene i neutemeljene kritike. Danas nam je stiglo anonimno pismo pacijentice. Takvih je danas jako puno, u Hrvatskoj i u svijetu. Prenosite ga, širite društvenim mrežama, dajte svom doktoru ili ostavite u čekaonici, pošaljite Hrvatskoj udruzi obiteljskih liječnika (KoHOM), Hrvatskoj liječničkoj komori, Hrvatskom liječničkom zboru, Ministarstvu zdravstva. Neka ga pročitaju, neka se zamisle i nek reagiraju. Krajnje je vrijeme.


Draga moja doktorice,

odluka da Vam napišem pismo nije bila laka. Imam veliko poštovanje prema Vama. Kroz godine i desetljeća postale smo i bliske poznanice, gotovo prijateljice. Bili ste svjedok najtužnijih i najsretnijih trenutaka u mom životu. Dolazila sam u ambulantu zbog upornih upala sinusa, uganutih gležnjeva, želučanih smetnji, operacije žuči. I zbog one opake bolesti koju sam, čini se, uspješno prebrodila. Dijelili ste moje brige i žalosti oko bolesti supruga, smrti roditelja, obiteljskih kriza, mobinga na poslu. Viđali ste me sretnu nakon ozdravljenja moje djece, zadovoljnu zbog uspjeha na poslu, ushićenu pri spomenu svojih unuka. I ja sam dosta toga saznala o Vama i svjedočila Vašim osobnim srećama i tugama.

Istina, nije baš uvijek sve bilo savršeno. Načekala sam se u čekaonici dok su pacijenti i farmaceutski predstavnici ulazili preko reda. Nekad sam imala osjećaj da propisujete previše lijekova i šaljete na nepotrebne pretrage. Pitala sam se možete li kao obiteljski liječnici učiniti nešto da se smanje liste čekanja na pretrage i zahvate. Ali tko sam ja da propitujem Vaše znanje i dužnosti? Pa niste li se toliko godina školovali i obučavali da biste nas na najbolji mogući način liječili i pomagali nam da budemo zdravi? Moje je povjerenje i zahvalnost bila beskrajna. Puno veća od ciglice kave i Bajadere koje sam odvajala od svoje skromne mirovine.

I onda je došla pandemija. Strašno sam se uplašila crnih brojki zaraženih i umrlih. Ne toliko za sebe, koliko za svoju obitelj i znance; nisam htjela nikoga ugroziti. Zato sam se strogo držala preporučenih mjera. Ograničila sam kontakte s djecom i unucima, prestala posjećivati susjede i prijatelje. To mi je jako teško palo. Prestala sam izlaziti; silno su mi nedostajale šetnje i boravak na suncu. Osjećala sam se osamljeno i jadno. Poželjela sam Vas vidjeti i porazgovarati o tome što se događa i kako se najbolje zaštititi. Nakon puno pokušaja dobila sam Vas na telefon. Rekli ste da ne dolazim jer primate samo hitne slučajeve, akutno bolesne pacijente. Pomirila sam se s tim. Ali nisam se uspjela osloboditi straha. Slabo sam spavala i svako se jutro budila s tjeskobom.

Na jesen su brojke opet počele rasti. S njima je rastao i moj strah i panika. Počela sam osjećati pritisak u prsima. Danima sam nazivala ambulantu i kad sam Vas konačno dobila, „pregledali“ ste me preko telefona i uputili što da dalje radim. Izrazila sam želju da Vas ipak vidim, da me pregledate. Na ulazu u Dom zdravlja bilo je zastrašujuće – ljudi u zaštitnim odijelima kao iz Černobila, s toplomjerom-pištoljem uperenim u moje čelo. U ambulanti me dočekala maskirana osoba iza koje sam Vas jedva prepoznala. Upozorili ste me da nepropisno nosim masku. Ispričala sam se – maska me guši i nosim je s velikom teškoćom. S onima koji je nose teško se sporazumijevam jer slabije čujem. Niste je skinuli. Hladno ste mi odgovorili da je takav propis i da je to obveza. Prisjetila sam se kako sam Vam prije nekoliko godina došla zbog osjećaja gušenja. Tada ste me riješili te tegobe. Jer liječnici jesu tu da pacijentima olakšaju tegobe.

Pregled zbog kojeg sam došla niste napravili. Napisali ste tek uputnice za kardiološku obradu. Sve ste se vrijeme odmicali od mene. Kako me povrijedila i zaboljela ta distanca, fizička i simbolička! Sjetila sam se nečega što sam jednom čula: Da nema doktora, mnoge ljude ne bi imao tko skinuti i dodirnuti. Na kardiološku obradu nisam se uspjela naručiti jer se na telefon u bolnicama nitko nije javljao. Nekako sam, preko veze, dogovorila pregled i pretrage; nalazi su ispali uredni. Što bi se dogodilo da nemam vezu? I da je bol u prsima bila znak ozbiljne srčane bolesti?

U međuvremenu se približio termin za onkološku kontrolu. Opet sam se uputila u ambulantu po uputnicu. Ispred Doma zdravlja bio je dugi red ljudi koji su se smrzavali pod kišobranima. No vrijedilo je čekati jer povrh uputnice od Vas sam se nadala odgovoru na neka pitanja koja su me mučila. Pitanja o mojoj zloćudnoj bolesti. I pitanja o kovidu. Od svojih sam unuka doznala stvari koje su me zbunile – da su testovi nepouzdani, da bolest nije opasnija od gripe, da su maske i fizička distanca beskorisni. Nisam znala što da mislim. Je li moguće da su liječnici zatajili ljudima ove važne informacije? Da dopuštaju da im se bez razloga uskraćuje pravo na kretanje, druženje i rad? Na normalan život, što je preduvjet za zdravlje.

Moja će mi doktorica to sigurno objasniti i odagnat će strah i neizvjesnost. Pa koga da o tome pitam nego nju? Ona je prva nadležna za brigu o mome zdravlju i dobrobiti. I zna da su strah i tjeskoba veliki neprijatelji zdravlja. A da su slušanje, suosjećanje, tješenje i hrabrenje važne sastavnice liječenja.

Ne, niste me ni saslušali, ni utješili, ni ohrabrili. Niste me čak niti pustili u ambulantu. Tek mi je sestra pružila uputnice kroz usko odškrinuta vrata.

Dok sam se, mokra i promrzla vraćala kući, stezalo me u grlu i jedva sam susprezala suze. Bila sam razočarana. Osjećala sam se iznevjerena i ponižena. Nesigurna, ostavljena na vjetrometini. Bez podrške u pitanjima bolesti i zdravlja koja su nam svima najvažnija. U kojima smo neuki i posebno ranjivi, emotivni i iracionalni. U kojima nam treba oslonac od znanja i povjerenja. Naš liječnik obiteljske medicine, u kojeg se godinama uzdajemo, s kojim dijelimo najintimnije tjelesne i emocionalne tegobe, kojeg držimo našim zaštitnikom i čije zvanje smatramo simbolom čovječnosti, utjelovljenjem humanosti.

Je li moguće da su ta pomoć i podrška nestali, okopnili u samo nekoliko mjeseci? Jeste li nas se, dragi naši doktori, bezdušno odrekli i okrenuli nam leđa? Jeste li nas iznevjerili? Jesmo li vam doista postali nebitni? Je li vam postalo svejedno?

Odnos bliskosti, poštovanja i povjerenja gradi se i njeguje godinama i generacijama. Kvalitetna komunikacija temelj je uspješne medicine. Sada se to pred našim očima urušava. Hoće li se ikada moći vratiti? Ja ne znam. Znate li Vi, draga moja doktorice? Jeste li si postavili ova pitanja? Mislite li da je moguće biti doktor i nastaviti raditi liječnički posao, a da se na njih ne odgovori?

Srdačno Vas pozdravljam.

Vaša odana pacijentica.


VAŽNA PORUKA ZA LOGIČARE

Vrijeme uvjeravanja prolazi. One koji ne shvaćaju što se događa, treba ignorirati i ne gubiti vrijeme na njih. Poštene, empatične i logične osobe se trebaju okupiti, bez obzira na osobna uvjerenja i svjetonazore. Osim raskrinkavanja, dolazi vrijeme djelovanja brojnim i legalnim sredstvima u gospodarstvu, zdravlju, autonomiji… U protivnom, sve će nas porobiti.

Pitate se što učiniti nakon čitanja ovog teksta? Jednostavno, šaljite i dijelite tekst poštenim, empatičnim i logičnim osobama. Informirajte bližnje o postojanju portala Logično. Priključite nam se na našem Telegram kanalu tako što ćete kliknuti na Vijesti.  Od danas možete komunicirati i pisati nam u Telegram grupi Zajednica. Budimo složni, mudri i jaki.

Svidio vam se članak i
pitate se što možete napraviti?
PODIJELITE ga s PRIJATELJIMA

*Stavovi izneseni u kolumnama su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Logicno.com

Pretplati se
Obavijest
guest
Zaštitite svoje ime u komentarima... REGISTRACIJA
184 Komentara
najstariji
najnoviji najviše ocjenjeniji
Inline Feedbacks
View all comments

POVEZANE VIJESTI

Nije pronađen nijedan rezultat.

Izbornik