Povijesna zločinačka akcija protiv Hercegovaca

Hercegovačka banka d.d. Mostar bila je komercijalna banka u BiH čije je nasilno zatvaranje u travnju 2001. godine izazvalo dalekosežne pravne, ekonomske, političke i društvene posljedice. Zatvaranje je izvršila međunarodna zajednica – pod nadzorom Ureda visokog predstavnika (OHR) i uz asistenciju NATO-ovih snaga (SFOR) i lokalne policije – uz obrazloženje borbe protiv korupcije i ilegalnih paralelnih struktura. S druge strane, predstavnici bosanskohercegovačkih Hrvata osuđivali su ovu akciju kao politički motiviranu represiju nad hrvatskom zajednicom, tvrdeći da je banka uništena bez dokaza o nezakonitim radnjama.

U nastavku slijedi objektivna analiza ovog slučaja kroz ključne aspekte – pravne, ekonomske, političke i društvene – uz kronološki pregled događaja i uloge svih relevantnih aktera (domaćih vlasti, međunarodnih institucija OHR/SFOR/EU, dioničara i pravnih zastupnika banke).

Kronologija: ključni događaji Hercegovačke banke (1997–2025)

Napomena: Tijekom cijelog procesa, domaće vlasti Federacije BiH (u razdoblju nakon 2001. predvođene Alijansom) uglavnom su podržavale akcije OHR-a, dok su lokalne vlasti u većinski hrvatskim županijama i općinama (Zapadna Hercegovina, Herceg-Bosna) izražavale protivljenje i pružale otpor OHR-u.

Pravni aspekti slučaja

Pravni temelj zatvaranja i optužbe protiv banke

OHR-ove ovlasti: Visoki predstavnik pozvao se na tzv. Bonske ovlasti koje mu omogućuju nametanje odluka radi očuvanja mira i provođenja Daytonskog sporazuma. U ovom slučaju, Wolfgang Petritsch je 5. 4. 2001. izdao odluku o uvođenju privremene uprave u Hercegovačkoj banci, navodeći ozbiljne sumnje u nezakonite transakcije i podrivanje ustavnog poretka BiH. Formalno uporište za intervenciju pronašao je u zakonima Federacije BiH: OHR je djelovao u suradnji s Agencijom za bankarstvo FBiH (nadležnom za superviziju banaka), koja je mogla zatražiti prinudnu upravu u slučaju nezakonitosti ili nesolventnosti banke. Kritičari, međutim, tvrde da je zakonska procedura izigrana – umjesto da domaće institucije provedu istragu i eventualno pokrenu stečaj, OHR je praktično preuzeo ulogu i tužitelja i suca, što postavlja pitanje pravne utemeljenosti takve akcije u vladavini prava.

Sumnje i optužbe: Međunarodna zajednica je javnosti predočila malo konkretnih dokaza u trenutku upada. U službenim izjavama govorilo se općenito o “nastavku korupcije” i “financiranju ilegalnih paralelnih institucija” preko banke. Tek kasnija istraga Toby Robinson rasvijetlila je detalje navodnih malverzacija: nezakonito preusmjeravanje sredstava koja je Vlada RH slala za HVO i socijalne potrebe Hrvata u BiH, kršenje bankarskih propisa (fiktivni krediti povezanim tvrtkama, prikrivanje vlasničkih udjela, nepoštivanje rezervi, itd.), te korištenje novca banke za financiranje političkog projekta Hrvatske samouprave. Robinson je eksplicitno navela da su pojedini dioničari svojim djelovanjem pokušali nelegalno promijeniti ustavni poredak BiH financirajući stvaranje trećeg entiteta.

Suprotno tome, predstavnici banke i hrvatskih institucija tvrdili su da su optužbe neutemeljene. Pozivali su se na činjenicu da je Hercegovačka banka u veljači 2001. prošla redovitu reviziju Federalne agencije za bankarstvo koja nije pronašla nepravilnosti, kao i na vanjski audit renomirane međunarodne kuće (spominje se Deloitte & Touche) koji također nije uočio nezakonitosti prije travnja 2001. Dioničari naglašavaju da nijedna od navodnih zlouporaba nije dokazana dokumentima – čak ni računi HVO-a, zbog kojih je sve počelo, nisu pokazali nezakonite transfere prema njima dostupnim dokazima. OHR je, prema njihovim riječima, djelovao preventivno i politički motivirano, bez strpljenja da domaći organi utvrde činjenice.

Legalnost postupka zatvaranja

Pitanje legalnosti zatvaranja banke ima više dimenzija:

• Imunitet i nadležnost: OHR i SFOR u BiH djeluju pod međunarodnim mandatom – Aneks 10 Daytonskog sporazuma i rezolucije Vijeća sigurnosti UN-a daju Visokom predstavniku krajnja diskrecijska ovlaštenja, a SFOR-u izvršnu vlast u održanju mira. Dayton predviđa da su te institucije i osoblje imuni od lokalne jurisdikcije. To znači da su akcije OHR/SFOR de facto iznad domaćeg zakona. Dioničari su to osjetili kada je njihova kaznena prijava protiv OHR-a 2001. odbačena zbog procesnog imuniteta međunarodnih aktera. Kritičari smatraju da je to dovelo do pravnog vakuuma – strani dužnosnici mogli su zatvoriti privatnu tvrtku bez mogućnosti sudskog preispitivanja te odluke unutar BiH.
• Prinudna uprava vs. stečaj: Prema domaćem Zakonu o bankama FBiH, prinudnu upravu nad bankom proglašava Agencija za bankarstvo uz postojanje razloga (nesolventnost, ugrožavanje interesa štediša itd.). U slučaju Hercegovačke banke, OHR je istovremeno i nametnuo upravitelja i onemogućio normalno poslovanje banke (zamrzavanjem računa, oduzimanjem dokumentacije). To je de facto bilo gašenje banke bez prethodnog stečajnog postupka. Tek 2006. OHR je formalno preporučio oduzimanje dozvole, a Agencija za bankarstvo FBiH 2012. oduzela licencu, čime je ispoštovana zakonska forma. Ipak, između 2001. i 2012. banka je bila u neobičnom pravnom statusu: “živa” tvrtka pod privremenom upravom koja ne radi uobičajeno. Stručnjaci su raspravljali je li Visoki predstavnik prekoračio ovlasti jer je sankcionirao subjekta (banku) bez sudske odluke. Međutim, Bonske ovlasti su u praksi nadjačale takve primjedbe – svaki pokušaj domaćih sudova da odlučuju o mjerama OHR-a završavao je neuspješno, budući da su odluke Visokog predstavnika obvezujuće i izuzete iz nadležnosti (Ustavni sud BiH se u više navrata oglasio nenadležnim za kontrolu odluka OHR-a).
• Pravo vlasništva: Dioničari i štediše banke žalili su se da im je povrijeđeno pravo vlasništva – dionice su postale bezvrijedne, a depoziti nedostupni bez odgovarajuće kompenzacije. Europska konvencija (čiji je BiH potpisnik) štiti imovinu, pa se postavlja pitanje odgovornosti. Kako su OHR i SFOR izvan dosega, dioničari su tužili državu BiH i entitet Federaciju, tvrdeći da su domaće vlasti sudjelovale ili preuzele obvezu zaštititi njihovu imovinu nakon 2001. Ovaj građanski spor još traje (vidi niže: odštetni zahtjevi). Potencijalno, BiH bi mogla snositi odgovornost pred Europskim sudom za ljudska prava ako se utvrdi da nije osigurala pravičnu naknadu vlasnicima za intervenciju u njihovoj imovini.

Sudski epilog i kaznene posljedice

Pravni procesi proizašli iz slučaja mogu se podijeliti na kaznene postupke i građanske/ustavne postupke:

• Kazneni postupci protiv odgovornih: Kao što je prikazano u kronologiji, vođeni su procesi pred Sudom BiH protiv visokih dužnosnika i bankarskih službenika. Dobili su obilježje političko-korupcijske afere. Pravomoćno su osuđeni Miroslav Prce (5 god. zatvora) i Miroslav Rupčić (5,5 god) nakon što su priznali krivnju. Ante Jelavić izbjegao je pravdu – nakon što je u odsutnosti osuđen na 10 godina za zlouporabu položaja, pobjegao je u Hrvatsku. Hrvatska ga nije izručila (imao je i hrvatsko državljanstvo), a naknadno je presuda poništena radi prava na obranu. Time je de facto izbjegnuta kazna. Ivan Karlović (direktor banke) također nije sankcioniran; postupak protiv njega je obustavljen. Fra Ivan Ševo, kao predstavnik Crkve u Nadzornom odboru, optužen je inicijalno da je znao za nezakonite tokove novca, ali protiv njega optužnica nije dovedena do kraja – vjerojatno zbog nedostatka dokaza ili političke osjetljivosti da se sudi franjevcu.Važno je napomenuti da je kazneni proces istaknuo sustavnu zlouporabu javnih sredstava: u optužnici je stajalo da su Jelavić (kao politički vođa Hrvata) i ostali preko tzv. “Hercegovačke samouprave” preusmjerili novac hrvatske pomoći u vlastite projekte i džepove. Neke tvrtke-osnivači banke (poput Monitor M, Mondo i drugih navedenih u istrazi) služile su, prema nalazima Financijske policije, za izvlačenje novca iz javnih poduzeća i proračuna – čime je financiran paralelni sustav HDZ-a u Hercegovini. Time je potvrđen dio OHR-ovih optužbi da je banka bila stjecište klijentelističko-korupcijske mreže. Ipak, činjenica da većina glavnih aktera nije suđena do kraja (ili su izbjegli kaznu) ostavila je dojam “polovične pravde”, pa jedna strana to tumači kao nedostatak dokaza, a druga kao posljedicu političkih opstrukcija.
• Građanski i ustavni postupci dioničara/štediša: Dioničari banke već 2001. najavljuju tužbe za naknadu štete. Njihov kolektivni tužbeni zahtjev (13 dioničara) iznosi 16 milijuna KM glavnice (uložen kapital) plus zatezne kamate i izgubljena dobit od 2001. do danas. Oni smatraju da im je nasilnim gašenjem banke oteta imovina bez osnove. U toj parnici tuže se država i entiteti, s obzirom da OHR/SFOR imaju imunitet. Postupak teče sporo: tek 2023. sud u Mostaru je “odblokirao” predmet i počeo ulaziti u meritum, nakon više od 15 godina zastoja (uslijed sporova oko nadležnosti između županijskog i državnog suda, izmjena tužbi i sl.). Dioničari su odlučni ići do kraja, čak i do ESLJP-a, jer je BiH potpisnica Europske konvencije.Posebno je zanimljivo da su dioničari putem odvjetnika Raguža isticali kako je Hercegovačka banka u trenutku preuzimanja bila 3. najjača banka u BiH prema bilanci i pokazateljima. Ako je to točno (36% financijskih tokova u državi, kako navode neki izvori), postavlja se pitanje je li bila stvarno pred kolapsom (kako tvrdi OHR) ili je likvidacijom nanesena šteta ne samo vlasnicima nego i ekonomiji (o čemu više u ekonomskom dijelu). Pravna borba dioničara fokusira se na tvrdnju da nikakve nezakonitosti formalno nisu dokazane (jer, osim Prce/Rupčića koji su osuđeni za relativno manji obim korupcije, nitko drugi nije osuđen za pronevjere kroz banku) – te da stoga nema krivnje banke nego je odgovornost na pojedincima.Također, određeni broj štediša (posebno oni veći deponenti) osjećao se oštećenim. Manjim štedišama (depoziti do 5.000 KM) obećana je puna odšteta – Toby Robinson je 2002. objavila da takvi štediše mogu podnijeti zahtjev i da će im biti isplaćeno 100% depozita. Ti isplatni zahtjevi realizirani su tijekom likvidacije (prioritetno su isplaćivani mali depoziti). No, štediše iznad garantiranog iznosa ostali su u redu vjerovnika. Neki od njih su se udruživali i najavljivali tužbe protiv Federacije BiH i Agencije za bankarstvo (jer je Agencija likvidator). U medijima se spominjao i slučaj tužbe štediša 2010-ih, no čini se da su oni uglavnom čekali ishod likvidacije i stečaja. Sada, kad je stečaj otvoren, svaki vjerovnik formalno prijavljuje svoja potraživanja i sudski će se utvrditi koliki dio mogu dobiti.

Sažetak pravnog stanja: S pravnog aspekta, slučaj Hercegovačke banke otvorio je pitanja suvereniteta pravnog poretka BiH (jer je međunarodni protektorat preuzeo mjere koje inače pripadaju sudovima i agencijama) te pitanja odgovornosti za potencijalnu štetu prouzročenu zatvaranjem. Međunarodna zajednica branila je legalnost akcije nuždom (“rule of law se morao uspostaviti u bezakonju poslijeratne BiH”) i navodila da bi banka ionako propala te štediše ostali bez ičega da nije intervenirano. Dioničari i mnogi bosanski Hrvati to osporavaju i nastoje pravdu potražiti na sudu, no za sada bez uspjeha – više od dva desetljeća poslije, niti su obeštećeni vlasnici, niti su svi odgovorni sankcionirani. Pravna bitka time prelazi i na međunarodno polje (ECHR), što će biti konačni test je li zatvaranje banke predstavljalo kršenje temeljnih prava ili opravdanu mjeru u javnom interesu države.

Ekonomski aspekti

Uloga banke u gospodarstvu i značaj za Hrvate BiH

Osnovana svega par godina nakon rata, Hercegovačka banka je brzo izrasla u financijsku žilu kucavicu za područja s većinski hrvatskim stanovništvom u BiH. Prema nekim pokazateljima, do 2001. banka je posredovala preko jedne trećine svih financijskih tokova u zemlji. Imala je poslovnice u ključnim središtima na prostoru tzv. Herceg-Bosne (Mostar, Široki Brijeg, Livno, Orašje itd.), ali i u Sarajevu i drugim gradovima. Posebno je servisirala mala i srednja poduzeća, općine, vjerske institucije i udruge bosanskih Hrvata. Kroz nju su tekle i značajne doznake iz Hrvatske i dijaspore – primjerice, donacije iseljeničkih udruga i vjernika za svetište Međugorje ili pomoć ratnim stradalnicima slijevale su se na račune kojima je upravljala ova banka. Hrvatske vlasti 90-ih također su koristile banku za transfer sredstava namijenjenih Hrvatima u BiH (što je kasnije identificirano kao izvor pronevjere dijela novca).

Zbog svega navedenog, banka je smatrana simbolom ekonomske moći i autonomije bosanskohercegovačkih Hrvata unutar Federacije BiH. HDZ BiH i povezane strukture su je podržavali, a veliki broj građana hrvatske nacionalnosti joj je povjerio štednju. Također, Hercegovačka banka je kreditirala mnoge lokalne projekte – od gradnje infrastrukture, preko poduzetništva, do vjerskih objekata. Sve to je značilo da je njezin nagli kolaps u proljeće 2001. odjeknuo poput ekonomskog šoka za Hercegovinu i dijelove Srednje Bosne.

Neposredno nakon zatvaranja, deseci tisuća štediša ostali su bez pristupa svojoj ušteđevini. Spominje se broj od oko 90.000 fizičkih osoba sa štednim ulozima u banci – što je ogromna brojka u odnosu na populaciju Hrvata u BiH. Privremena uprava je zamrznula sve isplate dok se ne provede pregled računa, što je potrajalo mjesecima, čak godinama za veće iznose. Poslovni subjekti (njih oko 4.500) također su trpjeli – sredstva na njihovim računima bila su blokirana, krediti zaustavljeni. Mnoge lokalne tvrtke bile su dovedene do likvidnosne krize jer nisu mogle raspolagati svojim novcem. Neke su propale ili bile prisiljene otpuštati radnike.

Osim toga, sama banka je zapošljavala značajan broj ljudi (procjene idu od 270 do 300 zaposlenih u cijeloj mreži). Svi oni su de facto ostali bez posla ili su svedeni na minimalan broj potreban za administraciju likvidacije. Time je regija Hercegovine pretrpjela dodatni gubitak radnih mjesta.

Ekonomski učinci zatvaranja na lokalno gospodarstvo

Kratkoročni učinci (2001–2002): U prvim mjesecima nakon intervencije, došlo je do financijske panike među štedišama. Ljudi su organizirali potpisivanje peticija protiv zatvaranja banke i tražili povrat novca (mediji su izvještavali o desecima tisuća potpisa u Mostaru i Širokom). Potrošnja u lokalnim zajednicama opala je jer su građani strahovali za svoju štednju. Neke isplate plaća i mirovina u Zapadnohercegovačkoj županiji kasnile su budući da su proračunska sredstva također bila “zarobljena” u Hercegovačkoj banci (županija i općine tamo su držale depozite). Tek intervencijom Federalnog ministarstva financija napravljene su provizorne isplate da bi se stabiliziralo stanje.

Mnoge tvrtke su prešle na poslovanje preko drugih banaka (što je koristilo konkurentskim bankama, često u vlasništvu stranog kapitala – npr. Raiffeisen Bank, koja je kasnije znatno proširila djelovanje u BiH). No, prelazak nije bio jednostavan: za dizanje kredita ili garancija kod novih banaka, kompanije su trebale vraćati ili restrukturirati postojeće obveze koje su imale kod Hercegovačke banke. Likvidacijski upravitelji nastojali su naplatiti kredite dužnika banke kako bi skupili sredstva za vjerovnike. Tu su nastali sporovi – neke lokalne tvrtke tvrdile su da su im poništeni krediti koje su već bile dogovorile, ili da moraju platiti prijevremeno. Sve je to stvorilo klimu nesigurnosti u poslovanju.

Makroekonomski gledano, zatvaranje jedne od tri najveće banke u Federaciji imalo je utjecaj i na financijski sektor BiH. Povjerenje javnosti u domaće banke (koje su tada još postojale, prije konsolidacije stranog bankarskog sektora) bilo je poljuljano. U godinama poslije 2001., došlo je do ubrzane privatizacije i prodaje lokalnih banaka stranim investitorima. Neki analitičari ističu da je epilog krize oko Hercegovačke banke pogodovao stranim bankama koje su osvojile tržište – npr. Unicredit/Hypo Group i Raiffeisen preuzele su primat, dok su većina preostalih malih hercegovačkih banaka ugašene ili integrirane u veće sustave.

Dugoročni učinci: Hrvatska zajednica u BiH dugoročno je ekonomski oslabila nakon gašenja Hercegovačke banke, tvrde lokalni ekonomski stručnjaci. Argument je da je banka bila instrument financiranja razvojnih projekata tog kraja – njezinim nestankom, mnoge inicijative su propale ili su prešle u ruke kapitala iz Sarajeva ili inozemstva. Usto, likvidacija je trajala toliko dugo (preko 20 godina) da je veliki dio imovine “pojeo” vremenski faktor. Primjerice, neke nekretnine banke su godinama stajale neiskorištene pa su izgubljene mogućnosti zarade od njih; na kraju su rasprodane po nižim cijenama. Naftni terminal Dretelj kod Čapljine – vrijedan resurs koji je banka dobila (vjerojatno nakon što ga je preuzela za dug) – tek je 2020-ih došao u fokus kao preostala imovina. Dioničari su posebnim pravnim putem pokušali spriječiti da se i taj terminal izgubi, navodeći da bi se njegovo vrednovanje moglo iskoristiti za obeštećenje vlasnika.

S pozitivnije strane, međunarodni dužnosnici su tvrdili da je uklanjanje banke koja je bila u srcu “sive ekonomije” i političke kontrole otvorilo put zdravijem financijskom sustavu. Nakon 2001., provedene su reforme poput uvođenja Agencije za osiguranje depozita i strožih regulatornih pravila za banke – dijelom motivirane upravo ovim slučajem. Federalna agencija za bankarstvo konsolidirala je nadzor. Kasnije nijedna banka u BiH nije smjela biti pod takvim izravnim političkim utjecajem jedne stranke kao što je to, čini se, bio slučaj s HB. Zagovornici ovog stava kažu da su štediše na koncu prošli bolje nego što bi da je banka bankrotirala bez intervencije: manji depoziti su spašeni, a veći djelomično vraćeni tijekom likvidacije (do sada nešto preko 50% potraživanja isplaćeno).

Međutim, protivnici uzvraćaju da je banka namjerno gurnuta u stečaj i da je mogla biti spašena pod novim upravljanjem. Ističu da je neposredno prije gašenja banka bila solventna i likvidna, čak profitabilna – na što ukazuje i podatak da je imala 36% tokova i velik ugled među klijentima. Tek nakon upada i povlačenja depozita (mnogi klijenti su, čim su kasnije dobili dio novca, prebacili sve u druge banke) došlo je do nepopravljive likvidacijske spirale. Drugim riječima, akcija zatvaranja sama je uzrokovala ekonomsku štetu koju tobože sprječava.

Konačno, ekonomski učinak vidljiv je i u regionalnim razvojnim pokazateljima: zapadna Hercegovina je 1990-ih imala visok indeks razvoja zahvaljujući injekcijama iz Hrvatske i vlastitim bankama, dok je nakon 2001. došlo do stagnacije. Financijski centar BiH sve više se koncentrirao u Sarajevu i Banjaluci (gdje su sjedišta stranih banaka), dok je Mostar izgubio priliku da bude financijsko središte Federacije za hrvatski dio.

Naravno, treba priznati da su i širi trendovi (privatizacija, globalizacija bankarstva) tome pridonijeli. Ali slučaj Hercegovačke banke se u hrvatskoj javnosti često simbolički predstavlja kao “ekonomsko oslabljenje Hrvata u BiH od strane međunarodne zajednice”.

Politički aspekti

Odnos hrvatskih predstavnika i međunarodnih institucija

Slučaj Hercegovačke banke odigrao se usred najteže krize odnosa između bosanskohercegovačkih Hrvata (predstavljenih primarno kroz HDZ BiH i Hrvatski narodni sabor) i međunarodne uprave u poslijeratnoj BiH. Kontekst je bio sljedeći: nakon Daytona 1995., Hrvati (najmalobrojniji konstitutivni narod) često su izražavali nezadovoljstvo svojom pozicijom u Federaciji BiH, dijeleći vlast s brojnijim Bošnjacima. Do 2000. imali su disproporcionalan utjecaj zahvaljujući HDZ-ovom kadru i podršci službenog Zagreba (Tuđmanove administracije). No, 2001. je došla promjena paradigme: u Hrvatskoj je na vlast stupila prozapadna Vlada (Ivica Račan i Stjepan Mesić) koja se distancirala od Herceg-Bosne, a u BiH su međunarodni krugovi odlučili suzbiti nacionalističke parainstitucije svih strana.

Kada je HDZ BiH proglasio Hrvatsku samoupravu u proljeće 2001., Visoki predstavnik Petritsch reagirao je vrlo oštro – smjenama političara, prijetnjama sankcijama, a kulminiralo je upadom u Hercegovačku banku. Taj potez bio je jasna poruka da međunarodna zajednica neće tolerirati secesionističke tendencije: “povukli smo crtu u pijesku”, izjavljivali su diplomati tada. U političkom smislu, zatvaranje banke značilo je odsijecanje financijske kičme projekta hrvatske autonomije. Time je praktično onemogućeno daljnje financiranje struktura samouprave (koje su planirale preuzeti hrvatske pukovnije Vojske FBiH, financirati odvojene institucije itd.).

Odnos između hrvatskih dužnosnika i OHR-a nakon toga je bio krajnje napet. HDZ BiH je optuživao Visokog predstavnika za pristranost i kršenje suvereniteta FBiH. Njihov stav je bio da se korupcija i kriminal trebaju rješavati u institucijama BiH (sudovima), a ne “na ulici tenkovima”. Posebno su naglašavali da je Hercegovačka banka bila privatna – dakle, nije se diralo javni novac nego imovinu građana, što su nazivali presedanom.

S druge strane, OHR i predstavnici međunar. zajednice (SAD, EU, Visoki predstavnik) tvrdili su da su upravo hrvatski političari ti koji su pogazili Dayton jednostranim potezima, te da su se time sami isključili iz legalnih okvira. Petritsch je uz podršku Vijeća za provedbu mira (PIC) dobio zeleno svjetlo da “zavede red” pa makar i silom. Jedan NATO glasnogovornik je tada rekao: “Udarcem na ovu banku dirnuli smo u osinje gnijezdo, ali moralo se stati na kraj ilegalnim paralelnim institucijama”.

Važan aspekt odnosa bilo je i držanje službenog Zagreba. Hrvatska, potpisnica Daytona, ovaj put nije stala uz Hrvate u BiH. Naprotiv, predsjednik Mesić podržao je međunarodne poteze i osudio hrvatsku samoupravu. Vlada RH zamrznula je dotacije koje su išle preko HDZ-ovih kanala. Time su bosanski Hrvati ostali bez ključnog saveznika kakvog su imali 90-ih. To je stvorilo osjećaj izdaje i izolacije među Hrvatima u BiH. Politički lideri poput Ante Jelavića, koji su računali na pomoć Hrvatske, našli su se metom i međunarodnih i domaćih (hrvatskih) vlasti – Jelavića je Hrvatska kasnije i pravno gonila (oduzela mu diplomatsku putovnicu, otvorila istrage).

U godinama koje su slijedile, taj poremećen odnos doveo je do svojevrsne političke pasivizacije Hrvata: HDZ BiH je jedno vrijeme bojkotirao federalne institucije, ali bez rezultata. OHR je nastavio nametati odluke (npr. izborni zakon 2002. kojim je onemogućena kontrola Doma naroda Federacije od HDZ-a). Sve to bilo je dio širih napora da se BiH integrira i centralizira, ali Hrvati su to doživjeli kao gubitak ravnopravnosti. Slučaj banke posebno je ostavio gorak okus – čak i proeuropski orijentirani političari među Hrvatima kasnije su isticali da je međunarodna zajednica 2001. pretjerala i nepotrebno ponizila hrvatski korpus.

Geopolitički kontekst i implikacije

S geopolitičkog stanovišta, događanja 2001. uklapaju se u tadašnje prioritete međunarodne zajednice na Balkanu. Nakon svrgavanja Miloševića (2000.) i okončanja rata na Kosovu, fokus se pomaknuo na konsolidaciju mira u BiH i sprječavanje bilo kakve secesije koja bi mogla destabilizirati regiju. SAD i EU bili su jedinstveni u podršci Visokom predstavniku da “utjera u red” nacionalističke prkosnike. U tom smislu, gušenje hrvatske samouprave (a time i zatvaranje HB kao njenog financijskog stupa) bilo je i demonstracija moći međunarodne uprave – pokazalo se da ni najmanji narod (Hrvati) neće dobiti vlastitu pokrajinu mimo onoga što piše u Daytonu.

Geopolitički, bitno je i to da je Hrvatska u to vrijeme težila ulasku u EU i NATO, te si nije mogla priuštiti podržavati “tvrdu liniju” bosanskih Hrvata kao prije. Mesićeva administracija čak je pomagala međunarodnim istragama – npr. dostavila je podatke o novčanim tokovima prema BiH koje su korištene u optužbama. Otežavajuća okolnost za HB bila je i što su neke transakcije vodile prema osobama s međunarodnih tjeralica (spominjalo se da su preko njenih računa neke tvrtke povezane s antidaytonskim aktivnostima pa čak i s osumnjičenicima za ratne zločine, premda to nije potvrđeno javno). U poslijeratnoj atmosferi, takve indicije bile su dovoljne da se stekne podrška za drastične mjere.

Treba napomenuti da su paralelno s ovim događajima međunarodne financijske institucije (MMF, Svjetska banka) vršile pritisak na BiH da reformira bankarski sektor. BiH je imala previše malih banaka, od kojih su neke bile pod etničkim ili lokalnim utjecajem. Svjetska banka je 2002. u izvješću spomenula i intervenciju u Hercegovačkoj banci kao primjer odlučnosti vlasti da uvedu transparentnost u financije. Prema toj logici, čišćenje jedne problematične banke bio je nužan korak da bi strane investicije i pomoć nastavile pritjecati u BiH.

Geopolitička posljedica slučaja je da je OHR učvrstio svoj autoritet. Nakon uspjeha u Mostaru, Visoki predstavnici (Ashdown i nasljednici) nastavili su niz nametanja reformi – od obrane (ujedinjenje vojski) do policije i pravosuđa. U nekim od tih poteza, bosanski Hrvati su opet vidjeli prijetnju po svoj utjecaj. Moglo bi se reći da je epizoda Hercegovačke banke postavila presedan: međunarodna zajednica pokazala je spremnost da silom intervenira u ekonomiju kako bi ostvarila političke ciljeve stabilizacije.

Na unutarnjem planu, odnosi između Hrvata i Bošnjaka također su bili pogođeni. Bošnjački političari uglavnom su podržali akciju (smatrajući da se time suzbija separatizam). Ali Hrvati su to doživjeli da sarajevska politika likuje nad njihovom financijskom propašću. To je produbilo nepovjerenje – Hrvati su se osjećali kao da im se osporava pravo na vlastite institucije i ekonomsku osnovu, što je kasnije utjecalo na pojačane zahtjeve za federalizacijom (treći entitet ili barem izborna reforma da osiguraju predstavnike).

Tvrdnje o političkoj motiviranosti akcije

Sa hrvatske strane često se ističe teza da u pozadini zatvaranja banke nije bilo (samo) pravo, nego politika. Nekoliko je argumenata za tu tvrdnju:

• Selektivnost intervencije: Hercegovačka banka nije bila jedina sumnjiva banka u BiH, ali je jedino u nju upao SFOR. U isto vrijeme, postojale su afere i u drugim bankama (npr. banka “Privredna” u RS, ili “Invest” banka u Sarajevu) koje su rješavane kroz redovite procedure, a ne vojnim akcijama. Zašto je baš ova banka tretirana kao sigurnosna prijetnja? Odgovor kritičara glasi: zato što je bila sjedište financijske moći HDZ-a, pa je međunarodna zajednica htjela slomiti tu moć. OHR je i sam u izvješću 2002. naveo da su “pojedini dioničari koristili banku da financiraju pokušaj promjene Ustava” – dakle priznali su da je motiv intervencije bio politički subverzivan cilj tih aktera. Time se može zaključiti da je i reakcija bila politička.
• Nepostojanje pravomoćne presude za kriminal u banci u trenutku gašenja: Banka je ugašena prije nego što je ijedna istraga završena ili sud utvrdio krivnju. Tek naknadno su skupljani dokazi. I sam Petritsch je tada izjavio da je djelovao na temelju “indikacija, ne čekajući da novac nestane”. To se može razumjeti, ali iz kuta vladavine prava, znači da je kazna (gašenje) provedena prije suđenja. Dioničari to uspoređuju s pretpostavkom nevinosti: “kažnjeni smo kao kriminalci bez dokaza”. BH Helsinški odbor i neke nevladine udruge svojevremeno su izražavale zabrinutost da OHR takvim potezima urušava pravnu državu i da se radi o političkoj kazni HDZ-u za njihov bojkot, više nego o brizi za štediše.
• Način provođenja – demonstracija sile: Maskirani vojnici, tenkovi, helikopteri – cijela ta mise-en-scène izgledala je kao obračun s neprijateljskom vojskom, a ne s civilnom bankom. Čak i da je bilo nezakonitosti, pitaju se kritičari, zar se nije moglo postupiti mirnije – recimo, uvesti prinudnu upravu uz asistenciju policije, ali bez razbijanja i šoka za građane? Opisani prizori (eksplozije, razvaljeni sefovi, uništen portret Pape u banci) djelovali su mnogima kao namjerno poniženje lokalne zajednice. Iz HDZ-a su to okarakterizirali “silom protiv golorukog naroda” – podsjećajući da su među demonstrantima bile žene, umirovljenici, pa i fratri. Organizacije poput British Helsinki Human Rights Group tada su izvještavale s terena i navodile da je reakcija naroda bila spontana obrana imovine, dok su OHR i SFOR pretjerano uporabili silu i naknadno “cinično optužili žrtve za nasilje“. BHHRG je izvijestio da nisu vidjeli dokaze OHR-ovih tvrdnji o “pohlepnoj rulji koja je opljačkala banku” – štoviše, opisali su da su štetu i pljačku počinili upravo oni koji su upali (navodeći grafite na engleskom unutar banke i minirana vrata sefa kao dokaz da je devastaciju uzrokovala akcija SFOR-a).
• Ishod procesa: Ni 24 godine poslije, prema hrvatskim izvorima, “ništa nije dokazano” što bi opravdalo tako radikalnu akciju. Dvojica osuđenih (Prce, Rupčić) kažnjeni su za relativno usko definirana djela (davanje povoljnih kredita i sl.), dok glavna optužba – da je banka financirala separatizam – nije pravno sankcionirana. Ante Jelavić, kojeg se smatralo politički najodgovornijim, pravno je slobodan čovjek u Hrvatskoj. Hercegovačka banka kao pravna osoba nije nikada optužena ni za kakvo kazneno djelo u BiH (kazneni zakon i ne poznaje odgovornost pravne osobe za tako nešto, fokus je bio na pojedincima). Dioničari ističu i da su neovisni revizori potvrdili zakonitost rada banke prije upada, pa impliciraju da je do problema došlo tek kad je međunarodna uprava preuzela – insinuirajući moguće financijske malverzacije i nekompetentnost i od te strane.

Na drugoj strani, međunarodni dužnosnici odbacuju tvrdnje o političkoj motivaciji kao pokušaj osumnjičenih da se prikažu žrtvama. OHR je u priopćenjima 2001. naglašavao da “žrtve su štediše i građani, koje su izmanipulirali organizirani kriminalci pod krinkom nacionalnih interesa”. Visoki predstavnik Petritsch i kasnije Ashdown tvrdili su da su “očistili jednu veliku kriminalnu hobotnicu”, te da nema govora da je bilo usmjereno protiv Hrvata kao naroda, nego protiv “pojedinaca koji su ih držali taocima”. Ovakav narativ naglašava da su mnogi Hrvati BiH također bili ogorčeni na svoju političku elitu zbog pronevjere novca namijenjenog stradalnicima – te da su obični ljudi zapravo profitirali jer su maknuti korumpirani menadžeri banke i osigurana (djelomična) isplata štedišama.

Istina vjerojatno leži negdje između: da, postojao je stvaran financijski kriminal (priznanja krivnje to potvrđuju), ali je i međunarodna reakcija bila politički kalkulirana, brza i oštra s ciljem da ugasi politički projekt, što je ostavilo dojam kolektivnog kažnjavanja. Akcija je imala i simboličku razinu – međunarodna zajednica demonstrirala je autoritet pred svim etničkim politikama u BiH. Poslala je poruku i bosanskim Srbima (koji su budno pratili razvoj): ako možemo u Mostaru, možemo i u Banjoj Luci ako zatreba. U tom smislu, Hercegovačka banka postala je primjer “discipliniranja neposlušnih” u poslijeratnoj izgradnji države.

Društveni aspekti i reakcije

Reakcije lokalne zajednice i institucija

Zatvaranje Hercegovačke banke izazvalo je burne društvene reakcije, posebno među bosanskim Hrvatima u Hercegovini i Srednjoj Bosni:

• Javni prosvjedi: Odmah nakon 6. travnja 2001., stotine (kasnije i tisuće) građana izašli su na ulice Mostara, Širokog Brijega, Orašja, Livna i drugih mjesta. Viđeni su transparenti i hrvatske zastave, uzvikivali su se slogani protiv OHR-a i “okupacije”. U Orašju je preko 500 ljudi mirno prosvjedovalo ispred podružnice banke, a slični skupovi desili su se i drugdje. Na prosvjedima su često govorili lokalni čelnici HDZ-a, ali i obični štediše – izražavajući strah za svoju ušteđevinu i ogorčenje da im stranci “otimaju banku”. Jedan čest sentiment bio je: “Štedio sam 30 godina, sad dođu i samo uzmu – gdje je tu pravda?”. Također, ljudi su pravili žive zidove ispred pojedinih podružnica – u Međugorju su, npr., mještani i hodočasnici blokirali ulaz pa su SFOR-ovci ušli na stražnja vrata. Ti prosvjedi su se većinom razišli nakon par dana, kad je postalo jasno da je vojska zauzela objekte trajno.
• Osude vjerskih institucija: Hercegovačka franjevačka provincija, koja je bila dioničar banke, reagirala je s gnjevom. Ne samo da je jedan njihov ugledni član (fra Ivan Ševo) bio upleten i kasnije optužen, nego su i samostani ostali bez sredstava na računima. Franjevci u Mostaru i Širokom Brijegu su s propovjedaonica kritizirali “nepravdu prema hrvatskom narodu”. Posebno ih je pogodilo što je u podružnici u Međugorju došlo do incidenta: prema tvrdnjama crkvenih krugova, vojnici SFOR-a su grubo upali tik uz crkvu i “uplašili hodočasnike”. OHR je to negirao kao “čistu fantaziju”, tvrdeći da hodočasnici nisu bili u blizini i da je to bila “rulja ekstremista”. Ipak, biskupi Biskupske konferencije BiH osudili su nasilje, pozivajući na mir, ali i izrazili zabrinutost što obični vjernici ispaštaju zbog političkih poteza. Vrh Katoličke crkve u BiH (kardinal Vinko Puljić) nastojao je posredovati – neslužbeno se sastajao s predstavnicima međunarodne zajednice moleći da se zaštite interesi malih ljudi i crkvenih projekata koji su financirani preko banke.
• Kulturne i društvene organizacije Hrvata (Poput Matice hrvatske, HKD Napredak) također su reagirale priopćenjima – neki su stali uz HDZ i osuđivali “megafinancijski inženjering kojim se dokida hrvatska opstojnost”, dok su drugi bili suzdržaniji, pozivajući da se mirno razriješi spor i zaštite štediše. Hrvatski mediji u BiH i Hrvatskoj uglavnom su bili kritični prema međunarodnoj zajednici – čak i oni skloni Račan-Mesićevoj vlasti u Zagrebu pitali su se jesu li “tenkovi u Mostaru bila pretjerana mjera”. U hrvatskoj javnosti slučaj je neko vrijeme bio top-tema, doprinoseći stvaranju negativne slike o BiH kao nestabilnoj zemlji (što se odrazilo i na spremnost investitora iz Hrvatske da ulažu).
• Reakcije bošnjačke i srpske javnosti: Zanimljivo, politički predstavnici Bošnjaka uglavnom su podržali akciju (Alija Izetbegović, tadašnji bošnjački član Predsjedništva, dao je pomirljivu izjavu da “nitko ne dira hrvatski narod, nego one koji krše zakon”). Bošnjačka štampa (npr. Oslobođenje, Dani) isprva je likovala nad “padom hrvatske bastilje”, ističući da se razotkriva kriminal HDZ-a. Međutim, dio bošnjačkih intelektualaca izražavao je nelagodu zbog obima sile – jer su i sami imali iskustvo nametanja odluka od OHR-a pa su postavljali pitanje može li se sutra slično desiti i nekoj bošnjačkoj instituciji ako dođe u sukob s OHR-om. Srpska javnost i vlasti u RS promatrali su s distance; formalno nisu komentirali (jer se dešavalo u Federaciji), ali bilo je komentatora u RS koji su podrugljivo konstatirali da Hrvati “okusili lijek međunarodnih tutora koji su Srbi osjetili odavno”. To je zapravo sve tri strane na neki način ujedinilo u nezadovoljstvu prema protektoratu, iako iz različitih polazišta.

Dugoročni društveni učinci

Erozija povjerenja: Za bosanske Hrvate, slučaj Hercegovačka banka postao je traumatska referenca koja je poljuljala povjerenje u međunarodnu zajednicu i zajedničku državu BiH. Osjećaj da su kolektivno kažnjeni za političke poteze svoje elite doveo je do šire društvene apatije i razočaranja. Mnogi Hrvati tada su zaključili da u BiH nemaju sigurnost svoje imovine ni prava, što je pridonijelo porastu iseljavanja početkom 2000-ih. Neki podaci pokazuju da se nakon 2001. ubrzao odlazak mladih Hrvata u Hrvatsku i dalje, dijelom i jer su izgubili ekonomsku perspektivu doma (poslovi, projekti vezani za banku stali su).

Unutarnja polarizacija: Unutar hrvatskog korpusa, slučaj je pojačao polarizaciju između pristaša HDZ-a (koji su to vidjeli kao nepravdu) i manjeg broja liberalnijih Hrvata koji su smatrali da je HDZ sam kriv za nevolje jer je svojim politikama izazvao takvu reakciju. Ovi potonji su tvrdili da su “Hercegovački bossovi” ionako pljačkali vlastiti narod i da je bolje da su uklonjeni, pa makar i ovako. No, s vremenom je prevladao narativ viktimizacije jer su i ti inicijalno kritični krugovi vidjeli da su posljedice pogodile šire stanovništvo, ne samo “bossove”.

Međunacionalni odnosi: Društveno, povjerenje između Hrvata i Bošnjaka u Federaciji je nazadovalo. Hercegovačka banka se u percepciji mnogih Hrvata stopila sa širim osjećajem diskriminacije. Često se u neformalnim razgovorima može čuti: “Uzeli su nam banku, uzimaju nam tvornice, hoće i jezik i kanal…” – aludirajući na probleme s konstitutivnošću, RTV kanalom na hrvatskom i sl. Dakle, stvoren je narativ gubitništva koji u društvu proizvodi ogorčenje i zatvara vrata kompromisu. Bošnjaci su pak društveno to promatrali kroz prizmu korupcije: u bošnjačkom društvu slučaj se koristio kao primjer da “nitko nije svetac, vidite da su i HDZ-ovci krali” – što je neizravno možda smanjilo idealizaciju hrvatske politike kod nekih. Ali i tu je bilo kontra-efekta: simpatiziranje s običnim Hrvatima koji su ni krivi ni dužni stradali financijski moglo se čuti od nekih bošnjačkih građana koji su i sami prošli slične situacije u svojim slučajevima (npr. propasti njihovih banaka u Sarajevu i Tuzli 90-ih).

Odnos prema institucijama: Nakon ovog slučaja, opalo je povjerenje građana hrvatske nacionalnosti u bankarski sustav BiH i institucije poput Agencije za bankarstvo. Mnogi su preferirali držati novac u stranim bankama ili čak u Hrvatskoj. Tek s vremenom, kako su strane banke preuzele tržište i uvele zapadne standarde, povjerenje se vraćalo. No, starija generacija Hrvata ostala je sjećanju vjernija gotovini ili bankama u RH.

Medijsko-povijesna interpretacija: Društveno sjećanje na Hercegovačku banku evoluiralo je u dva pravca. U hrvatskoj historiografiji i publicistici u BiH, to je često opisan slučaj “Hercegovačka afera” – termin koji sugerira zavjeru i nepravdu (naslov knjige “Hercegovačka afera” svećenika dr. Marka Perića iz 2002. ukazuje na taj sentiment). U međunarodnim prikazima, slučaj se navodi kao primjer uspješne intervencije protiv kriminala, mada rjeđe u popularnim medijima, više u stručnim krugovima. Ta diskrepancija u tumačenju i danas stvara nesporazum: ono što jedan narativ slavi kao uspostavu reda, drugi oplakuje kao gaženje prava nedužnih.

Zaključno društveno gledište: Slučaj Hercegovačke banke duboko je utjecao na društvo bosanskih Hrvata – postao je simbol njihove ranjivosti u poslijeratnoj BiH i često se spominje u kontekstu zahtjeva za većom autonomijom ili barem zaštitom prava. Međunarodna zajednica je, istina, suzbila jedan vid otvorene pobune, ali je u očima jednog dijela društva zauzvrat izgubila legitimitet kao neutralni arbitar. Tek će se eventualnim pravednim rješavanjem preostalih posljedica (npr. obeštećenjem štediša/dioničara kroz sud ili nagodbu) moći umanjiti taj negativni društveni kapital slučaja.

Zaključak

Hercegovačka banka nije bila samo financijska institucija – ona je na prijelazu stoljeća postala presjek tadašnje BiH: spoj ekonomije, politike, nacionalnih interesa i međunarodnog intervencionizma. Njezino nasilno zatvaranje 2001. godine “riješilo” je navodno jedan kratkoročni politički problem (ugušen je pokušaj hrvatske autonomije), ali je istovremeno otvorilo niz dugoročnih pitanja. Pravna bitka za odgovornost i odštetu nastavlja se i danas, što pokazuje da posljedice nisu sanirane. Ekonomski gledano, taj događaj je promijenio bankarski krajolik BiH i utjecao na razvoj Hercegovine. Politički, postavio je temelje odnosa međunarodne uprave i lokalnih aktera u narednim reformama – demonstrirajući do kuda su spremni ići. Društveno, ostavio je dubok trag u kolektivnoj svijesti bosanskih Hrvata, ali i iskustvo upozorenja za sve građane BiH o cijeni koja se plaća kada politika i kriminal isprepletu financijske tokove.

Objektivna analiza ovog slučaja pokazuje da postoji više perspektiva: međunarodna (naglasak na vladavini prava i jedinstvu BiH), lokalno-hrvatska (naglasak na zaštiti nacionalnih interesa i imovine), te širi građanski pogled (koji u oba narativa vidi i istinu i manipulaciju). Svi relevantni akteri – od dioničara i službenika banke, preko domaćih vlasti do OHR-a, SFOR-a i pravosuđa – odigrali su svoje uloge u ovoj kompleksnoj drami.

Možda je najveća pouka Hercegovačke banke da poslijeratna obnova institucija mora ići ruku pod ruku s izgradnjom povjerenja. U protivnom, nametnuta rješenja mogu ugušiti jedan problem, ali posijati sjeme novih razdora. BiH danas, 30 godina nakon Daytona, i dalje se nosi s naslijeđem tih rana – a slučaj Hercegovačke banke ostaje primjer kako se sve dimenzije jednog problema moraju sagledati da bi se shvatila njegova suština i posljedice.

Bez obzira na naš mentalitet, sklon mitu i korupciji, Hercegovina, ali i sve druge regije, te zemlje, moraju imati svoju lokalnu banku koja će štiti domaće projekte i ideje. Strane banke su kukavčije jaje, jer one nikada neće iskreno financirati ideje i firme koje ugrožavaju njihove najveće kijente u matičnoj zemlji.