Sankcije su oružje za masovno uništenje genocidne politike Washingtona

Washington Capitol

Kaže se da je najuspješnije ubojstvo ono koje se ne prepozna kao takvo i koje se može prikazati kao samoubojstvo ili nesreća. Time se izbjegava problem rješavanja tijela, opasne i problematične stvari na kojoj je naporno radio saudijski tim obavještajaca koji je ubio novinara i disidenta Jamala Khashoggija. Što je još važnije, ako nema ubojstva, onda se ne traži ni ubojica. Sankcije koje se koriste u tajnom ratu imaju karakteristike takvih ubojstava.

Naravno, to nije jedini oblik neobjavljenog rata, ali su vrlo popularne u Washingtonu, samo što se njima ubijaju cijeli narodi. One često ne predstavljaju opasnost za počinitelje. “Sankcije” se ovdje koriste kao kratica za niz alata, uglavnom ekonomskih, koji se mogu upotrijebiti za uništavanje neprijatelja, poticanje njihove kapitulacije ili za pripremu vojne agresije. Neke tajne akcije uglavnom su propaganda, bez stvarne vojne svrhe, ali se neke “false flag” operacije provode s ciljem da se pokrene rat ili da se opravdaju akcije moćnih aktera, kao što su bili kemijski  incidenti u Siriji, osmišljeni kako bi se postigla stvarna svrha. U stvari, takozvane “false flag” operacije po svojoj prirodi imaju tendenciju da počinitelju nanesu više štete, pretvarajući agresora u žrtvu, možda veću nego meta koja se smatra krivom.  Naprimjer, napadi kemijskim i biološkim oružjem u Siriji su očigledno nanijeli više štete počiniteljima, nego vladi u Damasku. Ali ovdje govorimo o “korisnim idiotima” u redovima takozvanih “pobunjenika”, ne o nalogodavcima za njihovu provedbu.

Sankcije, međutim, imaju specifičnu vojnu svrhu, koja može i ne mora biti ostvarena, kao i lažna priča koja prikriva autora ili cilj. U ovom slučaju su sankcije dodatak i opravdanje kako bi vojna akcija bila politički prihvatljiva nacionalnom ili međunarodnom javnom mnijenju.

Vrste sankcija

Lišiti neprijatelja hrane, vode ili resursa, te izgladnjivanje neprijatelja da ga se pokori je taktika stara koliko i sam rat, još od vremena opsada utvrda ili dvoraca do rezanja linija snabdijevanja. Te su stvari vrlo popularne u vojnoj povijesti.

Moderne varijante uključuju blokiranje fizičkih, financijskih, informacijskih i osobnih resursa, te pojačanu propagandu. Danas se pribjegava fizičkom blokiranju izvoza ili uvoza fizičkim sredstvima, obično zabranom međunarodne plovidbe, a financijska kontrola izvoza blokira pristup međunarodnoj bankarskoj mreži i plijeni imovinu neprijatelja u inozemstvu.

Propaganda i demonizacija

Propaganda - ista djevojčica u tri spašavanja

FOTO: propaganda – ista djevojčica u tri spašavanja

To je tajna akcija par excellence, jer nikada nema izravne prave veze s agresijom. Demonizacija neprijatelja služi mnogim svrhama, a sankcije su mali dio ove smrtonosne mješavine. Uobičajena tehnika je tvrditi da zemlja podržava ili prihvaća “robovski rad”, nepravedno zatvara svoje ljude i krši njihova temeljna ljudska prava. Alternativna tema je da prihode od izvoza koristi za proizvodnju oružja koje “ugrožava svijet”. Posebno je zanimljiv slučaj Noko traperica, kada je grupa mladih Šveđana neuspješno pokušavala prodati traperice proizvedene u Sjevernoj Koreji. Robne kuće u kojoj su Šveđani namjeravali prodati svoje Noko traperice iz Sjeverne Koreje su odbile surađivati s njima, tvrdeći kako ne žele biti uključene u politiku. U Švedskoj je pokrenuta javna rasprava o pitanju je li etički prodavati traperice proizvedene u “diktaturi” koja svoje ljude “drži u radnim logorima” i “prijeti svijetu nuklearnim oružjem”.

Imamo i trenutne primjere ograničenja kretanja, kao što je Trumpova zabrana, zabrana ulaska u zemlju muslimana iz nekoliko zemalja, uglavnom iz propalih država koje su bile žrtva američke agresije ili destabilizacije. Različita ograničenja postoje i za sjevernokorejske, iranske i ruske građane. Možda je najznačajniji slučaj zabrana izdavanja viza sucima Međunarodnog suda pravde koji istražuju američke ratne zločine u Afganistanu.

Međutim, ekonomski su najrazorniji bili pokušaji da se građanima Sjeverne Koreje zabrani izlazak iz zemlje. Novac kojeg šalju radnici iz inozemstva je često važan segment za mnoga gospodarstva. Na primjer, 42%  bugarske radne snage radi u inozemstvu. U tom kontekstu je udio građana Sjeverne Koreje koji rade u inozemstvu beznačajan, oko 50 000 ljudi, možda 0,3% radne snage, koji ukupno zarade oko 500 milijuna dolara godišnje. Međutim, to Sjedinjene Države smatraju neprihvatljivim i vrše pritisak na zemlje preko Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda s ciljem zabrane zapošljavanja radnika iz Sjeverne Koreje bilo gdje u svijetu.

Izgovor za ove želje američke diplomacije da se ove ljude iskorištava kao “roblje”. Međutim, ovu je optužbu opovrgnuo znanstvenik iz Južne Koreje, Andrei Lankov, žestoki kritičar Sjeverne Koreje.

“Nekoliko godina napornog rada u inozemstvu je ostvarenje snova za bilo kojeg sjevernokorejskog radnika i natjecanje za mogućnost dobivanja takvog posla je oštro”, kaže Lankov.

Ovdje imamo i okrutnu povijesnu ironiju. Tijekom kolonijalnog razdoblja su Japanci regrutirali 2 milijuna Korejaca i odveli ih na prisilni rad u Japan i teritorije carstva, što se i danas pamti u Koreji. Između 1965. i 1973. je južnokorejski diktator Park Chung-hee poslao oko 300 000 vojnika da pomognu Amerikancima u Vijetnamu, što mu je bio glavni izvor deviza nekoliko godina. Vojnici Park Chunga su bili zloglasni zbog brutalnosti i strahota koje i danas prate odnose između Južne Koreje i Vijetnama.

Izravne i neizravne sankcije

Izravne sankcije mogu biti bilateralne i recipročne, kao kada je Velika Britanija je blokirala brodove Njemačke, a Njemačka je blokirala Veliku Britaniju s podmornicama. Mogu biti i jednostrane zbog ekonomskih ili strateških neravnoteža dva aktera. Neizravne sankcije su tajne, one djeluju preko trećih zemalja ili određenih skupina kako bi nanijele štetu suparniku. Budući da su Sjedinjene Države bile u sukobu s toliko zemalja dugo godina, izravne sankcije Washingtona često imaju ograničen učinak.

Na primjer, postoji vrlo mala razmjena između Sjedinjenih Država i Sjeverne Koreje, Kube ili Irana da bi se mogla sankcionirati bilateralna trgovina.

za sankcioniranje. Uspon Kine i pozicioniranje azijskog diva kao glavnog trgovinskog partnera brojnih zemalja zahtijeva od Washingtona da se u svom ekonomskom ratu protiv Pekinga sve više okreće trećim zemljama. To neizravne sankcije čini sve važnijim alatom Sjedinjenih Država. Zbog desetljeća neravnoteže u odnosima s važnim svjetskim ekonomijama i vojnih snaga koje Pentagon ima u njima, često se nameću neizravne sankcije, iako se ne provode uvijek u potpunosti. Ovdje su tipičan primjer zemlje NATO pakta i Europske unije, od kojih se mnoge ne usude suprotstaviti američkom diktatu.

Što će biti s ovakvim sankcijama, ovisi o snazi zemlje pod pritiskom i šteti od ispunjenja zahtjeva Sjedinjenih Država.

5G tehnologija Huaweija je svjetski lider i predstavlja ozbiljnu prijetnju američkoj hegemoniji u informacijskim i komunikacijskim tehnologijama i međunarodnom nadzoru. Novi Zeland je bez javne rasprave ispunio američki zahtjev da blokira Huawei, ali se Njemačka se pokazala otpornijom.

Sjedinjene Države ne samo da pokušavaju prisiliti treće zemlje da smanje odnose s Kinom, već i same vrše pritisak na Kinu. Na primjer, SAD prijeti da će isključiti iz bankarske mreže koju kontroliraju SAD sve koji krše sankcije protiv Irana i Sjeverne Koreje, uključujući kineske kompanije.

Jedan od najdirljivijih primjera ovog nasilja je Namibija. Sjeverna Koreja je, za razliku od Sjedinjenih Država, dala značajnu potporu Namibiji u borbi za dekolonizaciju i kasniji gospodarski razvoj. Unatoč svemu, namibijska vlada je 2017. godine bila prisiljena prekinuti ugovore sa Sjevernom Korejom, iako teške volje, a čak je poslala zamjenika premijera u Pjongjang da se ispriča prijateljskoj zemlji. Kolikoj e Namibija djelovala pod prisilom vidi se u činjenici da su tek u ožujku 2019. godine sjevernokorejski radnici poslani kući. Namibija je bila prisiljena ispuniti zahtjeve Sjedinjenih Država ne samo zbog izravnog pritiska iz Washingtona, nego i zbog sankcija UN-a koje zabranjuju zemljama da zapošljavaju radnike iz Sjeverne Koreje.

Činjenica da Sjedinjene Države UN mogu koristiti kao tajni instrument rata svjedoči o njihovoj moći i trenutnom neuspjehu međunarodnih institucija da štite međunarodno pravo, kako je propisano u Povelji Ujedinjenih naroda.

Stupanj, često iz čiste zlobe, upotrebe UN-a od strane američke vlade u tajnom ratu protiv zemalja kao što je Sjeverna Koreja doista je nevjerojatan. Primjerice, novozelandska banka je nedavno jednostrano zatvorila račun stanovnika Južne Koreje jer je posjetio Sjevernu Demokratsku Koreju i time je prekršio “odredbe sankcija”.

Oružje izbora Sjedinjenih Država

zastava sad

Nisu Sjedinjene Države izmislile moderne sankcije, ali ih najviše koriste i sve ih više koriste kao omiljeno oružje. Nedavni seminar State Departmenta o Iranu, na primjer, nazvan je “Sankcije kao ključni alat vanjske politike”.

S nezasitnim carskim apetitom koji ima globalni doseg, Sjedinjene Države imaju oko 1000 baza u svijetu i nalaze se u nekoj vrsti neizravnog sukoba, na primjer u Afganistanu, a uključene su u brojne druge ratove svih oblika.

Nekinetički sukob poseže za carinama u trgovinskim sporovima, kao u sukobu s EU ili Kanadom, za carinama i blokadom kineskih projekata u inozemstvu, ograničenim sankcijama protiv Rusije, sve do teških sankcija poput onih protiv Irana ili Sjeverne Koreje. U okviru ovog rata se događaju ekstrateritorijalne “otmice” Meng Wanzhou, direktorice globalnih financija Huaweija, te drugi oblici pritiska.

Velika Britanija je sa svojom pomorskom snagom bila je vodeći hegemon od kasnog osamnaestog stoljeća do Prvog svjetskog rata, ali su Sjedinjene Države dosegle i kasnije uvelike premašile svog mentora. Za Garya Hufbauera, američkog dekana i stručnjaka za sankcije, one su počele s američkom blokadom Japana 1917. godine. Neprijatelji dolaze i odlaze, ali neprekinuta žrtva američkih sankcija ostaje Sjeverna Koreja, kojoj su prvi put sankcije izrečene 1950. godine.

Prema Hufbaueru, one ugrožavaju vojni potencijal i destabiliziraju komunističke vlade. “Destabilizacija” je najčešći cilj američkih sankcija, jer prethodni kolapsu, nakon čega dolazi do smjene režima i proširenja moći Sjedinjenih Država.

Sankcije su u Washingtonu popularne iz više razloga. Nema američkih žrtava i mrtvih tijela koja su prisilila Sjedinjene Države da se povuku iz Vijetnama, što je dovelo do “Vijetnamskog sindroma”. S obzirom na to da su Sjedinjene Države vodeća svjetska ekonomija, sankcije se obično mogu primijeniti bez vidljivog utjecaja na ekonomiju pojedinca.

Iračka djeca mogu umrijeti, djeca iz Sjeverne Koreje mogu biti pothranjena, ali to američku javnost i ekonomiju ne zanima.

Sve ovisi o relativnoj veličini ciljane ekonomije, zbog čega je Kina postala vrlo opasan protivnik za sučeljavanje. To će biti veliki problem u sljedećem desetljeću. No, osim Kine, za sada se sankcije mogu nekažnjeno koristiti čak i protiv značajnih ekonomija i vojnih sila kao što je Rusija.

Loša vanjska politika može biti dobra za  profit

Donald Trump Kim Jong Un

FOTO: Donald Trump i Kim Jong Un

Koliko god sankcije bile privlačne, među stručnjacima postoji određeni konsenzus da su u pravilu neučinkovite. U osnovi, ako vlada ciljane zemlje procijeni da su posljedice pokoravanja američkim željama gore od štete koju treba podnijeti, onda neće biti predaje. Moglo je biti pregovora, poput summita u Hanoju u veljači 2019. između Donalda Trumpa i Kim Jong-una, ali ne i kapitulacije.

Očito je da sankcije nerazmjerno utječu na ranjivu populaciju, siromašne, djecu, starije osobe, itd., ali ne i na vodstvo.

Međutim, problem je dublji. Neki vole tvrditi da se Winston Churchill odbio predati Adolfu Hitleru ranih ’40-ih samo zato što je imao dovoljno zaliha rakije i cigara. Sankcije također mogu biti kontraproduktivne. Primjerice, one koje su SAD nametnule Rusiji su uzrokovale porast Putinove popularnosti.

Sankcije po svom paradoksalnom učinku nisu jedini slučaj. Uporaba dronova za atentate na plemenske vođe na Bliskom istoku bila je jednako kontraproduktivna, uzrokujući više napada na američke snage nego prije. Međutim, sve dok su alati slobodni od troškova i rizika, rezultati nisu važni, jer su Sjedinjene Države mnogo veće i moćnije od ciljanih zemalja. Naizgled neučinkovita vanjska politika je zapravo potaknuta uglavnom unutarnjim pitanjima, od političara koji mašu zastavom patriotizma do proždrljivog vojno-industrijskog kompleksa i sveprisutnih zahtjeva za trajnom ratnom ekonomijom.

Pogreške i neuspjesi imaju marginalni učinak i često se mogu objasniti ili argumentirati da bi se u suprotnom slučaju postigao isti rezultat. U tom kontekstu, sankcije, atentati i druge zlokobne taktike se mogu promatrati kao sredstva s kojima se osvajaju ratovi, nego ih produljuju.

Ova geopolitička bezbrižnost je karakteristična za “izuzetne nacije”. Napoleon je napao Rusiju, Hitler je napao Sovjetski Savez, a Hirohito je napao Sjedinjene Države. Svi su završili katastrofalno. Međutim, za sada se, zbog njihovih avantura u inozemstvu, ništa slično nije dogodilo Sjedinjenim Državama. Čak je i poraz u Vijetnamu bio zaboravljen kada je Reagan napao Grenadu s vojskom od 600 ljudi. Kasnije je proglasio zloglasnu pobjedu i dodijelio više medalja vojnicima nego nakon bilo koje američke vojne operacije u povijesti. Dakle, to govori da SAD nisu  sklone nekoga izravno vojno napasti, što samo djelomično može biti umirujuće.

Patnja nenaoružanih

evakuacija civila

Dok sankcije mogu biti neučinkovite, pa čak i kontraproduktivne kao političko sredstvo, one su svakako okrutne, jer nanose ogromnu štetu ciljanoj zemlji i njenom stanovništvu, osobito siromašnima i bespomoćnima. 2016. godine je UN izvijestio da je američki embargo Kubu koštao 116 milijardi dolara. Sjeverna Koreja je 2014. godine procijenila troškove rata i sankcija na 114 000 milijardi  dolara. Alfred de Zayas, posebni izvjestitelj Vijeće za ljudska prava Ujedinjenih naroda je kritizirao učinak američkih sankcija na građane Venezuele.

“Učinci ekonomskih sankcija nametnutih od 2015. godine su bili veliko pogoršanje nedostatka hrane i lijekova, uzrokovali su ozbiljna kašnjenja u distribuciji i izazvali fenomen masovne emigracije u susjedne zemlje. Ekonomske sankcije očito uzrokuju smrt, porast ekonomske krize, prekid proizvodnje i distribucije hrane i lijekova, što je faktor koji generira emigraciju i dovodi do kršenja ljudskih prava”, rekao je Alfred de Zayas.

Učinci sankcija koje su izrekli predsjednici Obama i Trump, te jednostrane mjere Kanade i Europske unije su izravno i neizravno pogoršali nedostatak lijekova kao što su inzulin i retrovirusni lijekovi. Ekonomske sankcije su uzrokovale kašnjenja u distribuciji i time doprinijeli brojnim smrtnim slučajevima, čime zemlje koje ih nameću krše obveze o poštivanju ljudskih prava.

Osim toga, sankcije prema članku 7. Rimskog statuta Međunarodnog kaznenog suda mogu predstavljati zločine protiv čovječnosti. Istraga ovog suda bila bi prikladna, ali geopolitičke opstrukcije vrlo lako mogu spriječiti sud da odradi svoj posao.

Moderne ekonomske sankcije i blokade su usporedivi sa srednjovjekovnim opsadama gradova s namjerom da ih se prisili na predaju. Međutim, sankcije XXI više ne pokušavaju slomiti gradove, već suverene zemlje. Razlika je, možda, u tome što sankcije XXI stoljeća prate manipulacije javnog mnijenja putem “lažnih vijesti”, agresivnih odnosa s javnošću i retorike o pseudoljudskim pravima samo kako bi se stvorio dojam da navodna “kršenja” ljudskih prava u i ciljanim zemljama opravdavaju ova zločinačka sredstva.

Ne postoji samo horizontalni pravni poredak koji je uređen Poveljom Ujedinjenih naroda i načelima suverene jednakosti, nego i vertikalni svjetski poredak koji odražava hijerarhiju geopolitičkog sustava koji dominantne države s ostatkom svijeta povezuje prema pravilima vojne i ekonomske moći. Takav vertikalni geopolitički sustav, do sada u potpunoj nekažnjivosti, generira geopolitičke zločine.

“Ekonomske sankcije ubijaju”, rekao je u izvješću u ovom načinu ratovanja odvjetnik Ujedinjenih naroda Alfred de Zayas, ali je HRC ignorirao taj dokument i učinio ga nedostupnim javnosti. Obično se takva izvješća objavljuju na službenim Ujedinjenih naroda, ali je Alfred de Zayas dio objavio na njegovoj osobnoj internetskoj stranici.

Sankcije su oružje za masovno uništenje

Sankcije SAD-a

Unatoč tvrdnjama o “pametnim sankcijama”, ekonomske sankcije su u biti oružje za masovno uništenje, a kao i sva druga oružja za masovno uništenje  neselektivne su i posebno pogađaju najranjivije. Gospodarstva su u osnovi povezana. Ako sankcije spriječe izvoz nafte ili ugljena, onda je pod pritiskom uvoz hrane i lijekova. Financijske sankcije navode banke da ne žele olakšati uvoz, čak ni lijekove.

Ako se grad bombardira, generali i političari su u sigurnim bunkerima, a ako sankcije i embargo povećaju cijenu uvezenih lijekova, siromašni su ti koji ih se moraju odreći. Sankcije, ako se u potpunosti provedu, a na sreću to je teško, čak i za Sjedinjene Države, potencijalno mogu uzrokovati glad, a neprijatelj se pokušava izgladnjeti kako bi ga se  podjarmilo.

Bivši glavni tajnik Ujedinjenih naroda,  Ban Ki-moon, tvrdio je da je upotreba gladi kao ratnog oružja zapravo “ratni zločin”. Ban Ki-moon, koji se nikada nije suprotstavio Washingtonu, kritizirao je sirijsku vladu i nije spomenuo glad među svojim sunarodnjacima u Sjevernoj Koreji.

Međutim, rizik je stalno prisutan i neki bi mogli povezati sankcije koje su nametnule Sjedinjene Države sa stanjem žrtava. Bivša američka državna tajnica Madeleine Albright je u televizijskom intervjuu 1996. godine, kada je od nje zatraženo da komentira izvješća da su sankcije ubile pola milijuna iračke djece, rekla: “Mislim da je to bio vrlo težak izbor, ali cijena, mislimo da je bila vrijedna toga”.

VIDEO – Madeleine Albright pravda umorstvo 500 000 iračke djece sankcijama

Jasno je da je ovaj masakr nevinih rizik za propagandu Sjedinjenih Država i bilo koje druge vlade koja koristi sankcije. Rješenje se traži u tehnikama tajnih ratova i kako bi se prikrila istina i propagirale laži.

Sankcije i konstrukcija laži

Važan aspekt tajnog rata, uključujući i korištenje sankcija kao oružja, je konstruiranje mitskih priča koje skrivaju ulogu i motive počinitelja i skreću odgovornost za posljedice na samu žrtvu ili na drugi način. Usredotočujući se na Sjedinjene Države, uz poseban osvrt na sankcije protiv Sjeverne Koreje, Venezuele i Irana, treba spomenuti najmanje pet mitova.

1. Mit o samoubojstvu – Optuživanje žrtve

Kim Jong-un je u propagandi “budala kojoj ne smeta da izgladnjuje i ubija svoj narod”. To je često ponavljana izjava novinara i drugih, a isto se kaže i za njegovog oca i djeda i za bilo koga tko je meta gnjeva Sjedinjenih Država. Izgleda da sirijski predsjednik Assad i Maduro u Venezueli imaju isti “tretman”. Čak i naizgled nepristran Ured visokog povjerenika za ljudska prava Ujedinjenih naroda optužio je sjevernokorejsku vladu za “neljudski čin svjesnog uzrokovanja dugotrajne gladi”.

Budući da spomenute vlade namjerno izgladnjuju svoj narod, što im trebaju tvornice, farme i vojske? To je prilično teško objasniti, pa je uobičajeno alternativno objašnjenje loše društveno, političko ili gospodarsko upravljanje.

Tako je Andrew Natsios, koji je služio pod Georgeom W. Bushom, govorio o je problemima sustavne disfunkcije, baš kao što se danas voli govoriti za Venezuelu.

Anna Fifield u Washington Postu govori o desetljećima “lošeg gospodarskog upravljanja”, a Nicholas Eberstadt iz Američkog instituta za poduzetništvo ukazuje na neuspjehe država i njezinih institucija.

Mogli bi se zapitati zašto bi Sjedinjene Države uvele sankcije protiv Sjeverne Koreje ili drugih ciljanih zemalja, ako su već njihove vlade toliko predane samouništenju.

Jedna od optužbi koje Eberstadt ističe, primjerice, jest da Sjeverna Koreja “dramatično malo čini da u ovo profitabilno tržište prodru najnaprednije ekonomije svijeta”. Pa zašto onda nametnuti trgovinske sankcije ako Sjeverna Koreja ne želi trgovati? Sankcije protiv Sjeverne Koreje, kao i drugdje, na primjer u Siriji, stvaraju ekonomske poteškoće i potiču ekonomsku migraciju. Kada takve izbjeglice nisu dobrodošle, onda se nazivaju ilegalnim imigrantima koje dovode trgovci ljudima, nakon čega postaju objektima javne osude. Ljude iz Sjeverne Koreje koji bježe od gladi naziva se “dezerterima”, iako je u većini slučajeva motivacija njihova bijega nije politička. Oni koji dođu u Južnu Koreju su privučeni obećanjima o subvencijama i uslugama, a obično budu razočarani. Za mnoge nisu dobrodošli i žele da se vrate kući ili da se presele u treće zemlje.

Sjedinjene Države, unatoč tome što su bile glavni pokretač sankcija, ugostile su samo jednog izbjeglicu iz Sjeverne Koreje u 2017. godini.

Oni su “najbolje oružje za Seul”, jer ih se koristi kako bi potvrdili demonizaciju Sjeverne Koreje i da se okrivi njena vlada za stvaranje ekonomskih uvjeta koji su ih naveli da pobjegnu. Stoga je rješenje svrgnuti vladu koja svoje građane tjera u “pritvor u Seulu”. Stoga se tvrdi da je najbolji način još više pojačati sankcije i imamo začarani krug prema kojem sankcije rađaju još više sankcija i više bijede.

2. Mit o slučajnoj smrti

Civilne žrtve rata u Iraku i Siriji

Tamo gdje žrtva nije optužena za negativne učinke sankcija, onda je nešto drugo. Dobar “kandidat” za krivca u nekim scenarijima je vrijeme. U Sjevernoj Koreji, a vjerojatno i drugdje, imamo neobično i nezapaženo koordinirano djelovanje počinitelja i žrtve. Sjeverna Koreja za poljoprivredne  probleme često okrivljuje klimu. Jasno je da se i to može dogoditi u određenoj mjeri, ali su čak i najbogatije zemlje podložne prirodnim katastrofama. Međutim, postoji važna povezanost između infrastrukture i ranjivosti na loše vremenske prilike, osobito poplave ili suše. Sjeverna Koreja je posebno ranjiva zbog nedostatka obradive zemlje i kratke vegetacijske sezone.

Prije raspada Sovjetskog Saveza je sjevernokorejska poljoprivreda bila visoko industrijalizirana i zahtijevala je velike količine industrijskog uvoza, nafte za gorivo i gnojiva, a navodnjavanje i mehanizacija su omogućavali brzo sijanje i žetvu, potrebno zbog kratke sezone. Poljoprivredna proizvodnja je tada bila povećana, a čak je bio moguć izvoz nekih proizvoda. S raspadom Sovjetskog Saveza je obustavljen uvoz nafte, gnojiva, zajedno s rezervnim dijelovima za poljoprivredne strojeve. Rezultat je bila poznata glad ’90-ih u Sjevernoj Koreji.

Mehanizmi toga su bili složeni. Na primjer, nedostatak ugljena i električne energije doveo je do krčenja šuma zato što su poljoprivrednici sjekli drva za gorivo. Nedostatak hrane je natjerao poljoprivrednike da usjeve zasade na previše strmim brdima. To je zemlju pri obilnim kišama učinilo podložnom eroziji, što je samo pogoršalo situaciju. Od tada je bilo prilagodbi i povrata proizvodnje, unatoč stalnim američkim sankcijama, a situacija se znatno poboljšala.

Međutim, kako su se sankcije posljednjih godina pojačale, posebno uvođenjem sankcija Ujedinjenih naroda, sigurnost hrane se ozbiljno smanjila i sada je u zemlji prisutna pothranjenost.

Profesor Hazel Smith je napomenuo da su “sankcije Ujedinjenih naroda u posljednje dvije godine ojačane zabranom izvoza naftnih i drugih proizvoda važnih za funkcioniranje poljoprivredne proizvodnje u Sjevernoj Koreji, čak i ako je zemlja imala na raspolaganju izvore devizna za njihovu kupnju.

Rezultat nemogućnosti uvoza naftnih i drugih proizvoda za poljoprivrednu proizvodnju je bilo smanjenje područja usjeva. Sjevernokorejska vlada vjerojatno okrivljuje klimu kako bi izbjegla priznanje da su sankcije Sjedinjenih Država ipak bile štetne. To se može smatrati mješavinom ponosa i prirodnog rata u kojem neprijatelj ne smije znati koliko su njegovi napadi učinkoviti. Čak se i Iran, koji također ima ozbiljne probleme, hrabro suočava s učinkom sankcija naglašavajući svoju “ekonomiju otpora”.

3. Mit o humanitarnoj pomoći

Medicinska pomoć iz Kine u zračnoj luci u Caracasu

Drugi način da se skrene pozornost sa sankcija je usredotočiti se na “humanitarnu pomoć”. Nekoliko članaka o pomoći Sjevernoj Koreji spominje sankcije, ali najmanje odgovornost za humanitarne poteškoće. Prije svega se vole usredotočiti na velikodušnost i navodno dobre namjere donatora, uključujući Sjedinjene Države.

Kada su se prošle godine spominjale sankcije, pozornost je posvećena nepristojnoj blokadi Trumpovih administrativnih službenika na službenu američku pomoć i napore američkih nevladinih udruga za pružanje te pomoći. To su legitimne zabrinutosti, ali se time pažnja odvlači od temeljnog problema samih sankcija i dopušta američkoj administraciji da lako provede dobar propagandni marketing. Istovremeno se nastavlja voditi politika “maksimalnog pritiska”, kombinacija vojnih prijetnji i sankcija. Osim možda kratkoročno, Sjeverna Koreja, Venezuela, a posebno Iran uopće ne trebaju humanitarnu pomoć, već mir i ukidanje sankcija i drugih oblika rata kojeg vodi Washington.

4. Mit međunarodne zajednice i podređenost Ujedinjenih naroda

Jedan od najvećih uspjeha američkog imperijalizma je pokoravanje Ujedinjenih naroda njihovoj vanjskoj politici. Rooseveltova administracija je stvorila UN tijekom posljednjih faza rata kao instituciju koja će legitimirati buduće “američko stoljeće” globalne hegemonije. Ujedinjeni narodi su stvoreni na konferenciji u San Franciscu, a zatim premješteni na sadašnje mjesto u New Yorku. Prvi veliki pad ove institucije, iz kojeg se nikada nije oporavila, bilo je korištenje Ujedinjenih naroda u Korejskom ratu (1950. – 1953.).

“Zapovjedništvo Ujedinjenih naroda” je još uvijek smokvin list američke vojne prisutnosti na Korejskom poluotoku. Dominacija Sjedinjenih Država je na neki je bila potkopana ulaskom NR Kine u Vijeće sigurnost 1971. godine, a vetom Sovjetskog Saveza je dosegnuta granica sovjetskog raspada. Rusko i kinesko korištenje veta su bili posljednja mogućnost spasa.

No, Sjedinjene Države su unatoč tome  mogle manipulirati Vijećem sigurnosti pri nametanju sankcija, uz očita kršenja Povelje UN-a. Sjeverna Koreja je, primjerice, kažnjena zbog lansiranja satelita “koristeći se tehnologijom balističkih raketa”, iako su mnoge zemlje tako lansirale svoje satelite, od sovjetskog Sputnika 1957. do Novog Zelanda. Sve zemlje koriste balističke rakete, ovisno o konfiguraciji, za lansiranje bojeve glave na cilj ili za postavljanje satelita u orbitu. Slično tome, Vijeće sigurnosti je osudilo Sjevernu Koreju zbog nuklearnog odvraćanja, iako su sve stalne članice nuklearne sile i provode nuklearna ispitivanja. Do sada su Sjedinjene Države provele više od 1000 testova bez ikakve kazne.

Dakle, manipulacija međunarodnim institucijama ima pravno pokriće i kao “međunarodna zajednica” u suštini nemilosrdno pomaže nametanju političke moći Sjedinjenih Država, što se čini iznimno impresivno.

5. Mit o diplomaciji

Vijeće sigurnosti savjet bezbjednosti UN

Korištenje Ujedinjenih naroda, Vijeća sigurnosti i drugih agencija Ujedinjenih naroda od strane Sjedinjenih Država kao instrumenta okultne moći je vitalno, ali relativno neistraženo pitanje. Ono je također vrlo aktualno, jer su aktivnosti Washingtona u pokretanju “Novog hladnog rata” sve bezobzirnije, a otpor Kine i Rusije je u porastu. Sankcije Ujedinjenih naroda protiv Irana i Sjeverne Koreje je jednog od područja bitke i tijeku. Mnogi dobronamjerni ljudi su prevareni tvrdnjom da umjesto rata vide “diplomaciju”, koja je za sve daleko poželjnija. Tako imamo naslove kao što su: “Diplomacija sa Sjevernom Korejom koja je prije radila može ponovno raditi” ili “Diplomacija sa Sjevernom Korejom  traži mir”.

Nažalost, to je besmislica. U leksikonu američke vlade je “diplomacija” obično prečica za “prisilnu diplomaciju”. To se ponekad naziva “kompetentnost” i uključuje mješavinu vojnih prijetnji i sankcija kako bi slabijeg protivnika primorali da popusti.

Normalna diplomacija uključuje kompromis, odnosno “davanje i uzimanje”, kao što je ovih dana podsjetio ajatolah Sayed Ali Hamnei.

Što više diplomacija postaje “prisilna”, manje je davanja, a više uzimanja. Stoga, u trenutnim pregovorima između Sjedinjenih Država i Sjeverne Koreje, Washington poziva na jednostrano nuklearno razoružanje Pjongjanga, bez ikakvih prijedloga za slične akcije s njegove strane. Prirodno je da Pjongjang zahtijeva određenu uzajamnost, ali kako su dvije zemlje kao sile toliko nejednake, ne postoji pitanje pravednosti. Isti slučaj je s Iranom, kojem je za ukidanje sankcija poslano 13 točaka neprihvatljivog ultimatuma, čije bi prihvaćanje značilo kapitulaciju Islamske Republike i prestanak njezina postojanja kao suverene države.

Vojna prijetnja uvijek se može povećati ili smanjiti. Jedan od “ustupaka Sjedinjenih” Država u tekućim pregovorima sa Sjevernom Korejom, koji su vjerojatno okončani, bilo je odgađanje ili smanjenje vojnih vježbi kako bi se promicala “diplomacija”. To je priznanje američke propagande da se prijetnja agresijom može protumačiti kao simbol namjere mirnog rješavanja spora.

S obzirom na ogromnu neravnotežu moći između Sjeverne Koreje i Sjedinjenih Država i saveznika, čiji su zbojeni vojni proračuni stotine puta veći, takve vježbe očito nisu obrambene kao što se tvrdi, već su pripremne za mogući napad ili invaziju. Što god se dogodilo u vojnim vježbama, sankcije ostaju i to je bio jedan od glavnih razloga za neuspjeh sastanka na vrhu u Hanoju 28. veljače 2019. godine.

Budući da su sankcije jednostavno rat vođen pod drugim imenom, prekid vojnih vježbi ne znači ništa. Pothranjenost djece i prerana smrt starijih osoba, bolesnika bez lijekova i uništenje milijuna ljudi, razaranje infrastrukture i utjecaj sankcija na gospodarstvo su samo dio načina kako sankcije ostvaruju iste ciljeve i za iste svrhe kao da su bombe i projektili.

Mnogi naivno daju veliku važnost potpisivanju službenog dokumenta o  miru, misleći da to stvarno znači mir. Ta izjava, koliko god bila korisna kao gesta u procesu pregovora, ipak je samo mrtvo slovo na papiru. Sankcije su stvarne i dokle god su na snazi, pravi i neobjavljeni rat će se nastaviti.

Sjeverna Koreja i mit o pregovorima

Kim Jong

FOTO: Kim Jong Un

Trenutno imamo situaciju s Iranom, koji je pregovarao o svom nuklearnom programu, postigao sporazum i više ne želi pregovarati, smatrajući da se odrekao najvažnije stvari za međunarodnu zajednicu, a to je stvaranje nuklearne bombe. Kim Jong-un je pristao na pregovore i u Singapuru potpisao dokument o “uzajamnoj denuklearizaciji Korejskog poluotoka”. Samo nekoliko dana poslije su Mike Pompeo i John Bolton u Washingtonu počeli govoriti o denuklearizaciji Sjeverne Koreje, što ne piše u dokumentu kojeg su potpisali Kim Jong-un i Donald Trump. Kasnije održan sastanak u Hanoju u Vijetnamu, na kojem se vođe sjeverne Koreje uvjerio da i Trump tako misli. Ali su mediji te sastanke zvali “diplomacijom”.

Riječ “diplomacija”, točnije prisilna diplomacija sa sankcijama i prijetnjama, služi za obmanu javnosti koja ne razumije da se pravi rat, s mrtvima i uništenom infrastrukturom, vodi tajno.  Sankcije su odigrale dodatnu ulogu, što je posebno vidljivo u pregovorima Trumpove administracije s Pjongjangom.

Cilj je bio obmanuti ne toliko javnost koliko samog predsjednika. Obično se pretpostavlja, što je sigurno točno, da Trump ipak želi neku vrstu dogovora sa sjevernokorejskim vođom. Možda trump to čini zbog urođene narcisoidnosti i kako bi dobio Nobelovu nagradu za mir, koja se tako često daje ratnim huškačima, ali to nije važno. Kako Trump ne poznaje vanjske poslove i koherentnu strategiju, a nepredvidiv je i nestabilan, lako je s njim manipulirati.

Prvi osumnjičenik je bez sumnje John Bolton, iako se mora uzeti u obzir i Pompea. Bolton, za koga se smatra da je inteligentan čovjek, vrlo dobro zna da sankcije neće prisiliti Pjongjang da se preda, ali to ne znači da ih neće podržati. Zna se da je Bolton općenito protivnik bilo kakvih pregovora i da će vjerojatno koristiti sankcije kao sredstvo za miniranje bilo kakvog dijaloga. On to čini sa svim ciljanim zemljama, ne samo u odnosima sa Sjevernom Korejom.

Iako se Boltona često prikazuje kao “crnu zvijer”, mora se priznati da je on važan dio američke vanjske politike.  Možda jeste ekstravagantna i brkana karikatura, ali ne i anomalija u politici Washingtona, za što ga se optužuje.

Članak u časopisu  The Atlantic ga je nazvao “predsjednikom iz sjene duboke države”, koji sprečava Donalda Trumpa “da skrene s puta”.

Napetosti na Korejskom poluotoku su bitan dio tog “puta”, osobito američke strategije prema Kini i zadržavanja što veće vojne prisutnosti u istočnoj Aziji.

Unatoč nevjerojatnoj propagandi, Sjeverna Koreja ne predstavlja nikakvu vojnu prijetnju Sjedinjenim Državama. Međutim, samo postojanje ove zemlje izaziva američku globalnu hegemoniju. Sadašnja situacija je korisna za Washington i za svaki pomak prema mirnom odnosu sa Sjevernom Korejom i približavanje dviju Koreja do mogućeg ujedinjenja bi američku vojnu prisutnost učinilo neodrživom i protivilo bi joj  se.

“Neuspjeh” sastanka na vrhu u Hanoju je svakako bio dočekan s olakšanjem u privatnim krugovima američkog vrha.

Ken Gause iz američkog Pomorskog analitičkog centra sažima: “Postoji razlog zašto je Sjeverna Koreja najduži vanjskopolitički izazov u Sjedinjenim Državama, koji datira još od kraja Drugog svjetskog rata. Geografija, politika, ideologija, dinamika velikih sila, regionalni stavovi i ravnoteža snaga, ništa od svega toga ne pogoduje rješenju problema.”.

Iz tog razloga ne postoji mogućnost dogovora. Nema pobjednika, a nema ni gubitnika. To je “tamo” tako sve dok se ne sruši sjevernokorejski “režim”. Status quo i izbjegavanje rata u kojeg bi bila uvučena i Kina ili mir koji će potkopati američku hegemoniju su opcije za Washington. Nije teško prepoznati kojim putem će ići.

U međuvremenu postoje sankcije koje ostaju mantra Washingtona, primjerice Johna Boltona, koji kaže “da bi Sjedinjene Države mogle uzeti u obzir mogućnost jačanja sankcija ako Sjeverna Koreja ne preda svoju nuklearnu energiju, program i projektile”. Sankcije nametnute vjerojatno u uzaludnoj nadi da će ekonomske teškoće prouzročiti kolaps sjevernokorejske države ili nametnute kao proračunati rizik da će minirati pregovore i produžiti napetosti u sjeveroistočnoj Aziji. Ili možda zato što u Washingtonu ne mogu smisliti bilo što drugo što bi značilo rizik i za same SAD. Naravno, sankcije su najbolja opcija jer malo tko razumije skrivene, ali kriminalne posljedice sankcija, koje su usporedive s najgorim ratnim zločinom ili  genocidom. Pola milijuna mrtve iračke djece su najjači dokaz koji tezu o sankcijama kao oružju za masovno uništenje.

najnoviji najstariji najviše ocjenjeniji
Obavijest
Perun
Gost
Perun

Sviđa mi se …..Babic je to dobro formulirao …Prelazni period sa jedne na drugu vrstu ekonomije zahtijeva vrijeme ….Taj predah u vidu ratova, ne na svom tlu ,USA koristi da bi unaprijedila tehnologiju i napravila tzv .iskorak u tehnoloskom smislu postojanja drustva ..Sve sto uniste u ratovima poslije ratova pokusavaju to prodati porazenoj strani…..Ali ne ide to tako lako …npr Vijetnam …Somalija …Sadasnji rat u Mexiku….Bomardovanje Jugoslavije …Pa apsurdni embargo na uvoz oruzja u Hrvatsku..Sirija i rat u Siriji…Hezbolah u Libanonu…Pa ratne carke u Gazi i Ramali…Proljeca u Ukrajini, Alziru, Libiji i Georgiji…O Jemenu ce neko drugi ….Irak i rat u iraku ,,,A sada Iran kao meta sumanutog Boltona ….Rat ce se preliti u USA a sta ce tada napraviti…..Razvoj tehnologije doseze maximum u ovom stoljecu na drugoj strani planete (citaj Kina Korea Singapore Malezija Indonezija Japan) …Jedan dobar potres u Kaliforniji i Slikonske doline vise nema a sta onda….Vec sada imate odliv mozgova iz USA radi rezima (citaj vojne diktature zakukuljene u demokraciju)….Osobno kad vidim amera na ulici okrenem se i pljunem tri puta radi uroka

mladen3x
Gost
mladen3x

Najgore su “sankcije” kada svijesno uništavaš domaču proizvodnju a narod te i dalje drži na vlasti i kuka kako nije dobro i da su za sve krivi ovi gore! O Bože,da se spustiš s nebesa i kandidiraš se za neku funkciju narod bi izabrao kontra i prizivao tvoje ime.Toliko o našim ljudima i navikama….

farree
Gost
farree

Obično se sankcijama počne pripovjedati o korupcije u zemljama koje su pod sankcijama čime se zapravo odgovornost za sve loše stvari u društvu skreću sa sileđije na žrtve.

Prica o korupciji je zapravo sljedeca: Sistem koji je dobar i funkcionira i ukoliko se potrudite i Vi mozete postat Svicarska, Sve je do vas samih. Na taj nacin se narod tjera da neprestano lovi lopove između sebe (a lopovi su uvijek oni na vlasti). Pravi “lopovi” su zapravo nevidljivi i pojavljuju se s vremena na vrijeme u likovima stranih ambasadora ili komisija MMF i Svjetske banke.

igi
Gost
igi

…ja sam pokušavao objasniti domoljubima da kupovinom u lidlu stranih proizvoda čine loše hrvatskoj…ne slušaju…vrte svoju priču…ne žele znati..za 20 lipa razlike između hrvatske i strane vode prodat će hrvatsku domovinu…mislim se ja u sebi…tko vas hebe…niste ni zaslužili bolje….

Brave new world
Gost
Brave new world

Igi, lidl ima i domaćih proizvoda pod markom “okusi zavičaja” koji predstavljaju niz malih poduzeca koji su preko lidla dobili sansu biti na policama sirom zemlje, a osim toga ima i proizvoda iz okolnih zemalja tipa makedonije i to su doista dobri proizvodi.
E sada ako cemo biti domoljubi i kupovat podravkine proizvode samo zato jer su nasi, a u kvaliteti su strasno opali i nemoze se mjeriti primjerice njihov ajvar i ovaj makedonski iz lidla, onda smo budale i treba se zapitati zasto neke nase velike firme za nase trziste rade škart proizvode, a za izvoz kvalitetnije.
Jel to nas onda pod parolom domoljublja vode zedne preko vode i prave budalama?

Lucija
Gost
Lucija

? se slaže s ?. Opet. Strah me potresa, npr.

Max
Gost
Max

Svaka čast dobro napisan veliki precizan tekst koji razotkriva mit o Ujedinjenim Narodima.

zapadnonjemacki njemac iz sjeverne istocne prusije
Gost
zapadnonjemacki njemac iz sjeverne istocne prusije

zivjela sjeverna koreja. jedan od boraca protiv imperijlistcko-kapitalistickog usa. dole usa, gore sjeverna koreja. cirkus colorado.

Mamajev Kurgan
Gost
Mamajev Kurgan

Ovaj opis sankcionih zlocina SAD je kap u moru….da se napise 100.000.000.000.000 triliona najdebljih knjiga nebi bilo dovoljno da se sva zla navedu.Zato je istina kad ja ili neko drugi tvrdim-o da su SAD samo od II s.r. naovano pocinili mnogostruko vece zlocine s samo sankcijama a da ne spominjemo direktne zlocine ubijanja nevinih ljudi ,zena,djece a i tu su brojke u desetinama miliona a sankcijama,ucjenama i stotine miliona zrtava.Dakle administracije SAD od IIsr naovamo su pocinili bezbroj vece zlocine od Hitlerovaca.
Zato SAD s pravom mozemo zvati imperija zla a najbolje mi se svidja kako ih Iran naziva kao ,Veliki Satana,.

Zato se ponosim sto je moj narod stao na crtu Velikom Satani i akoBOGda jednoga dana da dozigim da i ovo zlo od drzave bude baceno na smetliste istorije…a sve ide u tom da tako i bude.

Rusija,Kina,Iran,Vijetnam,Srbska,Srbija,..i ostali casni hrabri i slobodarski narodi i drzave ce ovo zlo sahraniti.
Ali da nema Rusije ovo zlo bi trajalo mozda vijekovima ….Rusija je ta centralna drzava koji su zlocincima klip u utrobu zlocinacku zabili….a Kina i ostali svako po onoliko koliko mogu su doprineli da se ovo zlo oslabi pa najkasnije i sahrani.
Danas je SAD s pravom omrazena sirom svijeta …a to je siguran znak da je tom zlu pocetak kraja sasvim siguran.Da nema te zlo sile mnogi narodi bi bili srecniji i nestalo bi 90% mnogihh problema.

Kajgot
Gost
Kajgot

Dobar članak, ali uzalud. Večina populacije bi zakuhala, 24 sata i slike s eurovizije su njihov vrhovni domet. S priglupim podanicima svaki je vladar siguran.

Miki maus
Gost
Miki maus

Najjaci su kad druge optuzuju za korupciju, po onoj ulicnoj-dr’ste lopova! US je jedna od najkorumpiranijih zemalja na svijetu, samo su svoju korupciju ozakonili.

Dopizdilomi
Gost
Dopizdilomi

UN mora izdati rezoluciju kojom se svim zemljama svijeta zabranjuje međusobna trgovina a naročito sa Kinom, Rusijom i Iranom. Nadalje sva trgovina i razmjena prema USrA mora u pola biti jeftinija a od USrA najmanje duplo preplaćena. Novci, zlato i ostale vrijednosti moraju biti u američkim bankama na njihovom tlu i ne smije se odnijeti u zemlje vlasnika, and now we shall have peace. (Palpatine).

ANTINWO.HR
Gost
ANTINWO.HR

američki govnari

Mateja
Gost
Mateja

Ko bodo ZDA ponovno rabile UN bo UN uničen. Zaradi koga? Zaradi ZDA. Potem bodo pa videli, da so sami sebi skopali grob. Kdaj bodo ZDA rabile UN? Takrat, ko jim bosta Indija in Kitajska razdelili ZDA na dva dela. Prvi del bo od Indije, drugi pa od Kitajske. To bo poštena kazen za Babilonsko vlačugo ZDA.

POVEZANE VIJESTI

Izbornik