fbpx

Trumpova “ruska politika” neće utjecati na savez Rusije s Kinom i Iranom

Hassan Rohani - Vladimir Putin - Xi Jinping

Jedno od pitanja na koje su mnogi izbjegavaju dati odgovor je kakvi će biti odnosi između Rusije i Kine, ali i Rusije i Irana, ako dođe do najavljenog zatopljenja odnosa Moskve i Washingtona? Novoizabrani američki predsjednik Donald Trump je najavio novo razdoblje u odnosima s Rusijom, ali na drugoj strani izjavljuje da će pokrenuti trgovinski rat protiv Kine i da neće poštovati nuklearni sporazum s Iranom?

U svom godišnjem obraćanju novinarima krajem prosinca je ruski predsjednik Vladimir Putin rekao kako odnosi između Rusije i Kine prelaze razinu strateškog partnerstva.

“Poznato je da je razina odnosa između Rusije i Kine je vrlo visoka. Mi smo navikli na izraz “strateško partnerstvo”, ali su oni više od strateškog partnerstva”, rekao je ruski predsjednik Vladimir Putin tijekom tradicionalne velike konferencije za novinare.

“Obujam trgovine je porastao u industriji visoke tehnologije, proizvodnji i velikim projektima u području zrakoplovstva, svemirske tehnologije, energije, a imamo i dobre inicijative, za koje se nadam da će se provesti, u infrastrukturnim projektima”, rekao je Putin i dodao “kako zemlje imaju zajedničke stavove o mnogim pitanjima u međunarodnoj areni, što je ozbiljan element za stabiliziranje u međunarodnim poslovima”.

Hoće li se ova suradnja nastaviti? Vjerojatno hoće, čak i intenzivirati. Malo je vjerojatno da će na temelju nekoliko Trumpovih izjava Rusija odustati od dugogodišnjeg partnerstva koje je počelo povijesnim susretom Vladimira Putina i Jiang Zemina u srpnju 2000. u Pekingu i godinu dana poslije kada je potpisan Sporazum o dobrosusjedskim i prijateljskim odnosima između Ruske Federacije i Narodne Republike Kine.

Već u srpnju 2000. godine, nedugo nakon Putinovog ulaska u Kremlj, predsjednici Rusije i Kine su poslali zajedničku poruku Sjedinjenim Državama da će se zajedno suprotstaviti prijetnji s one strane Tihog oceana.

Jiang Zemin i Vladimir Putin su u priopćenju upozorili Washington da ako ustraje sa svojim planovima proturaketne obrane, da bi mogao pokrenuti novu utrku u nuklearnom naoružanju.

“Plan Pentagona za razvoj sustava proturaketne obrane donosi jednostrane vojne i sigurnosne prednosti. On će imati veoma nepovoljne posljedice ne samo za nacionalnu sigurnost Rusije, Kine i drugih zemalja, nego i za sigurnost i međunarodnu stratešku stabilnost samih Sjedinjenih Država”, tijekom susreta u ljeto 2000. su izjavili Jiang Zemin i Vladimir Putin, iako ih u Washingtonu nisu shvatili ozbiljno.

U priopćenju se također navodi “kako je uključenje Tajvana u bilo koji dio proturaketnog sustava neprihvatljivo za obje zemlje”.

Od tada, pa sve do danas, suradnja Rusije i Kine je išla uzlaznom putanjom. Jedna od važnijih odluka Pekinga je bila ona od rujna prošle godine, kada je Kina podržala inicijativu koja će pomoći jačanju odnosa dvije zemlje i Rusiji pomoći da zaobiđe zapadne sankcije.

Rusija i Kina su se u rujnu dogovorile da će rusko Ministarstvo financija nastaviti s izdavanjem u ruskih obveznica denominiranih u kineskom juanu, čime se za Rusiju otvaraju nove mogućnosti financiranja, a kineskim investitorima olakšava pristup ruskom tržištu vrijednosnih papira.

Ovime se otvaraju novi izvori financiranja za rusko gospodarstvo, kojem su zapadne sankcije blokirale pristup deviznim tržištima obveznica, a Kina će igrati glavnu ulogu, citirajući Financial Times piše portal Forex News.

Većina promatrača ističe aktivnu suradnju između lidera Rusije i Kine na svjetskoj geopolitičkoj sceni. Doduše, postoje i oni koji tvrde da Rusija tiho podriva interese Kine, te da službeni Peking dugoročno planira pripojiti ruski Daleki istok, iako su takve tvrdnje uglavnom neutemeljene i plod mašte pojedinaca frustriranih nevjerojatnim promjenama u svijetu, koje su posljedica sve veće suradnje Rusije, Kine i brojnih drugih zemalja od Bliskog istoka do Pacifika i šire.

Bloomberg: Rusija i Kina stvaranju alternativni centar moći

Nakon summita skupine BRICS u listopadu ove godine u indijskom gradu Goa, Bloomberg piše kako se, zbog sukoba obje sile s Washingtonom, Moskva i Peking sve bolje razumiju.

“Posljednjih nekoliko mjeseci jača sigurnosna suradnja između dviju zemalja. Rusija i Kina su sve bliže i u vojnoj sferi. Održale su svoje prve zajedničke pomorske vježbe u Južnom kineskom moru i našle zajednički jezik u diplomatskom polju. Na primjer, sada govore jednim glasom protiv plana raspoređivanja američkog proturaketnog obrambenog sustava u Južnoj Koreji. Činjenica da obje zemlje razgovaraju o zajedničkim akcijama na vojnoj razini znači da vrlo ozbiljna prijetnja od američkog proturaketnog štita gura Kinu i Rusiju na daljnje jačanje njihovih odnosa”, tvrdnje Bloomberga je ovim riječima komentirao Vasilij Kašin, viši istraživač na Institutu za Daleki istok Ruske akademije znanosti.

Ove aktivnosti pokazuju kako se približavanje dva lidera, Vladimira Putina i Xi Jinpinga, razvija u području sigurnosti, piše tada Bloomberg, te podsjeća “kako je susret tijekom summita skupine BRICS bio četvrti od 2015. i dvanaesti od dolaska kineskog predsjednika u ured”.

Prema ruskom predsjedniku, Rusija i Kina su razvili “jedinstven odnos povjerenja i međusobne podrške”. U Pekingu, pak, ističu “kako dvije zemlje dijele identične stavove o ključnim regionalnim pitanjima, uključujući Siriju i Afganistan”.

Tragovi produbljivanja suradnje se ne vide samo u diplomaciji. U kolovozu je Rusija bila najveći dobavljač nafte za Kinu. Kineske carinske službe bilježe rast opsega bilateralne trgovine za 3,6% u usporedbi s istim razdobljem 2015. godine, kada je obujam trgovine smanjen za 29%, odnosno na 68 milijardi dolara.

“Uvjeren sam da je aktivna suradnja je vrlo važna, ali u fokusu interesa Pekinga i Moskve su njihovi interesi”, rekla je Sarah Lane, istraživačica koja radi za londonski Royal United Services Institute.

Za uspostavu vojnih odnosa s Rusijom Xi Jinping mora prevladati tradicionalni otpor Kine za sudjelovanjem zemlje u međunarodnim operacijama. S druge strane, Peking je ipak podržao Moskvu u sukobima gdje interesi Kine i nisu tako veliki, na primjer u Siriji i Ukrajini. Doduše, podrška je bila politička, uglavnom u izjavama kineskog vrha i Vijeću sigurnosti Ujedinjenih naroda, ali zbog toga nije manje važna.

U ovom trenutku, Rusija i Kina zajedno su globalne ekonomske i geopolitičke sile, koje se mogu baviti svim gorućim pitanjima u svijetu. Naravno, postoje područja u kojima zemlje imaju vlastite interese, ali ona uglavnom nisu na štetu jedne ili druge strane. Smatrati da će drugi put u pola stoljeća američka administracija uspješno igrati na kartu podijele Kine i Rusije je prilično naivno. Ono što su ’70-ih uspijeli Kissinger i Nixon, danas je gotovo nemoguće.

Rusija, Kina i Iran mijenjaju svijet i potiskuju strategiju Zapada

Osim toga, pojavili su se i drugi regionalni igrači, poput Irana, s kojim Rusija i Kina zajedno mijenjaju svijet, suzbijajući tako strategiju Zapada koji igra na kartu strateškog sukoba na Bliskom istoku i azijsko-pacifičkoj regiji, za Zakladu Strateške Kulture piše talijanski analitičar Federico Pieraccini.

“Nakon pada Berlinskog zida su Sjedinjene Države vidjele jedinstvenu priliku da postanu jedini globalni hegemon i da prošire svoj kulturni i ekonomski model diljem planeta, gdje je bilo potrebno i vojnim sredstvima. Tijekom proteklih 25 godina je Washington u više navrata vojno razarao zemlje koje su se odbijale pokoriti Zapadu. Drugi instrument njihovog pokoravanja je bio grabežljivi kapitalizam i financijske spekulacije, čime su se doslovno uništavale suverene države i bogatila američka i europska financijska elita”, tvrdi Federico Pieraccini.

Tijekom posljednja dva desetljeća se odnos između tri velike sile u “srcu zemlje“, ili poznatom geopolitičkom području zvanom “heartland”, radikalno promijenio. Iran, Rusija i Kina su u potpunosti svjesni da su zajedništvo i suradnja jedino sredstvo za jačanje sve tri zemlje.

Potreba da se zajedno pozabave problemima je izazvana rastućim američkim utjecajem i nasilnim uplitanjem Washingtona u unutarnje poslove Teherana, Pekinga i Moskve, koji su odlučili prevladati razlike i razviti zajedničku strategiju u općem interesu i za zaštitu vlastitog suvereniteta.

Događaji poput rata u Siriji, bombardiranje Libije, rušenje demokratskog sustava u Ukrajini, sankcije protiv Irana i izravan pritisak na Peking u Južnom kineskom moru su ubrzali integraciju zemalja koje su početkom ’90-ih imale malo toga zajedničkog.

Rusija i Kina su odlučile podržati Iran kada je bio “zarobljen” američkim sankcijama. Tada je postalo jasno zbog čega SAD inzistira na širenju svog utjecaja na međunarodne i nadnacionalne organizacije poput Svjetske trgovinske organizacije, Međunarodnog monetarnog fonda i Svjetske banke. Ove tri organizacije su stupovi američke uloge u svjetskoj ekonomiji i monetarne politike dolara kao svjetske rezervne valute koju provodi FED.

Uvođenje juana kao međunarodne valute u MMF-u, globalni sporazum Azijske infrastrukturne investicijske banke i prosvjedi Pekinga protiv akcija Svjetske trgovinske organizacije (WTO) su prilično uznemirili američke stratege, koji u svemu vide podrivanje američke valute.

Ruska središnja banka je odlučila da neće akumulirati rezerve u dolarima, dajući prednost stranim valutama kao što su indijska rupija i kineski juan. Moskva je procijenila kako glavni instrument zapadne financijske oligarhije gubi vjerodostojnost, da postaje sredstvo za manipulacije na tržištu u korist određenih američkih interesa. Kineske i ruske nezavisne rejting agencije su dodatna potvrda strategije Pekinga i Moskve u smanjenju američke uloge u svjetskom gospodarstvu.

Dedolarizacija je također zajednički plan dvije sile, koja je nakon najave u listopadu 2013. dobila brz zamah, posebno u područjima od zajedničkog interesa. Iran i Indija naftom trguju u rupijama, a Kina i Rusija u juanima.

Dok SAD pokušavaju osujetiti ove nezavisne ekonomske inicijative, zemlje poput Irana, Rusije i Kine jačaju suradnju. Tijekom razdoblja sankcija protiv Irana je Ruska Federacija uvijek trgovala s Islamskom Republikom. Kina je podržala Iran u izvozu nafte kupljene juanima, a Moskva je, kako bi se zaobišao SWIFT, ponudila stvaranje alternativnog bankarskog sustava.

Američka politika gospodarskih ograničenja nije uspjela, ali je Istok natjerala da potraži nova rješenja. Privatne banke, središnje banke, rejting agencije i međunarodne organizacije u velikoj mjeri ovise o dolaru i FED-u. Primarni cilj Irana, Rusije i Kine je, naravno, da dolar ima što manji utjecaj.

Ekonomska multipolarnosti je najbolji i najinteligentniji način u širenju slobode izbora za sve zemlje koje slijede svoje vlastite interese i žele očuvati svoj suverenitet.

Rusija, Kina i Iran su ključne zemlje euroazijskog prostora u pronalaženju alternativnog ekonomskog sustava koji će im jamčiti sigurnost. Usporavanje gospodarskog rasta u Kini, devalvacija rublje u Rusiji i ilegalne sankcije nametnute Iranu su imali važnu ulogu u približavanju Moskve, Teherana i Pekinga. Ignorirati probleme uzrokovanih ključnom ulogom dolara bi značilo dodatno povećati međunarodni utjecaj i ulogu Washingtona. Pronaći zajedničko rješenje i zaboraviti na razlike je bila jedina ispravna odluka.

To savršeno dokazuje pogubna priroda ekonomskog pristupa Obamine administracije, koja je revno radila na  Transpacifičkom partnerstvu (TPP) i Transatlantskom trgovinskom i investicijskom partnerstvu (TTIP), dva trgovinska ugovora koja su trebala konsolidirati trgovinsku i ekonomsku dominaciju SAD-a. Ulaskom Donalda  Trumpa u Bijelu kuću će ovi sporazumi vjerojatno ostati mrtvo slovo na papiru, ali nitko ne može tvrditi da novi američki predsjednik neće pribjeći drugim mehanizmima pritiska, prije svega na Kinu i Iran.

Na drugoj strani imamo sve veći broj gospodarskih alternativa koje zajedno predlažu Rusija, Kine i Iran, koji su manjim zemljama omogućili da odbiju loše i prihvate ponude povoljnije za njihov razvoj.

Nova kinesko-ruska inicijativa je i Azijsko-pacifičko područje slobodne trgovine.

“Kina i Rusija će ustrajavati na uspostavi slobodne trgovinske zone u azijsko-pacifičkoj regiji”, priopćilo je kinesko Ministarstvo vanjskih poslova u izjavi nakon što su se Putin i Xi u studenom sastali u Limi, glavnom gradu Perua.

“Predsjednik Xi Jinping i Vladimir Putin su se sastali tijekom summita APEC-a u Limi i pozvali na uspostavu zone slobodne trgovine u azijsko-pacifičkoj regiji, gotovo istovremeno s najavom protekcionističkih mjera Donalda Trumpa, koji prijeti da će SAD izaći iz Transpacifičkog sporazuma, koji isključuje drugo po veličini svjetsko gospodarstvo”, krajem studenog piše Bloomberg.

U govoru na summitu APEC-a je Xi Jinping obećao da će potaknuti globalnu trgovinu i suradnju daljnjim otvaranjem i davanjem većeg pristupa Kini stranim investitorima.

Na euroazijskom prostoru već postoji Euroazijska ekonomska unija (EEU) i Zajednica nezavisnih država (ZND) u kojima ključnu ulogu igra Moskva, iako je EEU izvorno projekt kazahstanskog predsjednika Nursultana Nazarbajeva.

Malo je poznato da je Euroazijsku ekonomsku uniju kao projekt u svom povijesnom govoru na Moskovskom državnom sveučilištu “Lomonosov” 29. ožujka 1994. predložio Nazarbajev. On je tada predložio stvaranje velikog regionalnog projekta sačinjenog od bivših sovjetskih država i naglasio bogato naslijeđe zemljopisnih, povijesnih, kulturnih odnosa euroazijskih naroda, kako je to opisao književnik Lev Gumilev, a tu ideju su ostali članovi euroazijske škole razradili u dvadesetom stoljeću. Tek potom je Aleksandar Dugin u svom članku objavljenom 2001. godine u ruskom geopolitičkom časopisu “Elementi” objasnio povijesnu važnost ovog projekta, koji se bi bio stvaranje neke vrste “Zajednice neovisnih država u rikverc”, u kojoj bi regionalna integracija prestala biti ekskluzivna ili neprijateljski raspoložena prema Ruskoj Federaciji, nego bi Rusiju uključila neizostavnim čimbenikom u povijesnom revolucionarnom geopolitičkom projektu za euroazijski prostor. Vladimir Putin je projekt najavio tek 2011. u svom poznatom članku kojeg je objavio ruski list Izvestia.

U svakom slučaju, EEU i ZND su kao projekti zaživjeli i integrirali se jedan u drugi, a organizacije su znatno ojačale nakon prevrata u Ukrajini, kada se Rusija u potrazi za novim poslovnim partnerima morala okrenuti na istok.

Ozbiljna prijetnja američkoj globalnoj hegemoniji je kineski model razvoja i “Novi put svile“, kojem je cilj potpuna integracija između zemalja “Heartlanda”, odnosno srca Euroazije i periferije.

Proširenje NATO pakta Rusija vidi kao stvarnu prijetnju, dok Kina prijetnju jačanja američkog utjecaja vidi u vojnom prisustvu u azijsko-pacifičkoj regiji i kapitalističkoj ekspanziji.

Stoga treba naglasiti da važne ekonomske integracije prati i sve veće strateško partnerstvo, iako se ono rjeđe spominje. Događaji poput rata na Bliskom istoku, prevrata u Ukrajini i pritiska u Južnom kineskom moru su uvjerili Teheran, Moskvu i Peking da su im Sjedinjene Države stvarna prijetnja.

Državni udar u Ukrajini je doveo NATO na ruske granice. Na Bliskom istoku su uništeni Irak, Libija i Sirija, zbog čega je Teheran morao odgovoriti na uspostavu partnerskih odnosa između Saudijske Arabije i Sjedinjenih Država. Sve do pokušaja državnog udara je Washingtonu i Rijadu bila bliska i Ankara, ali se sada stvari mijenjaju i turske vlasti pokušavaju pronaći zajednički jezik s Islamskom Republikom i Rusijom. Za Kinu je, u slučaju komercijalne blokade, stalni pritisak u Južnom kineskom moru ozbiljan problem. U svim ovim žarištima je prijetnja nastala zbog američkog imperijalizma, ali se na nju odgovorilo tehnološkim razvojem i snažnim jačanjem suradnje, čak i na vojnom području.

Naravno, američke pomorske snage bez sumnje predstavljaju prijetnju za obrambene sposobnosti zemalja kao što su Rusija, Kina i Iran, koje u velikoj mjeri ovise o tranzitu kroz morske puteve. U svakom slučaju, odgovor na prijetnju je bio proporcionalan.

Iran je znatno razvio svoj pomorski potencijal u Perzijskom zaljevu. Kina angažira desetke, ako ne i stotine, čamaca i brodova Obalne straže kako bi se osigurala sigurnost i povećala pomorsku prisutnost u Južnom i Istočnom kineskom moru. Rusija je počela aktivnu proizvodnju i razvoj brodova čija je cijena manja, tako da neće imati nešto poput velikih američkih skupina s nosačima zrakoplova.

Međutim, postoji temeljna razlika u pristupu u tim zemljama i pristupa Sjedinjenih Država. Washington bi svoje pomorske snage trebao koristiti za ofanzivne svrhe, a Teheran, Moskva i Peking isključivo u obrambene. Stoga nijednoj od ove tri zemlje i ne trebaju velike pomorske skupine kakve ima američka mornarica.

Iran, Rusija i Kina već imaju učinkovite proturaketne, protuzračne i protubrodske sustave, uglavnom ruske S-300 i S-400, dok će S-500 biti pokrenut ove godine.

Trošak protubrodskih projektila koje proizvodi Kina je znatno niži od nekoliko desetaka milijardi dolara potrebnih za izgradnju američkog nosača zrakoplova, a učinkovitost vojne potrošnje Kine, Rusije i Irana su jedini pravi način za blokiranje američkih ekspanzionističkih ambicija.

Kako se čini, najvažniji dio budućnosti svijeta je unaprijed određen. Zajedništvo Pekinga i Moskve, koje je “nešto više od strateškog partnerstva”, kao što je potvrdio Vladimir Putin, ali i Teherana, ovim zemljama će dati potrebnu sigurnost za otpor bilo kakvoj vanjskoj agresiji, bila ona ekonomska ili vojna. Dedolarizacija i planovi kao što je kineski “Novi put svile” otvaraju ogromne mogućnosti za zemlje u razvoju, ali ne samo. Pogodnosti uzajamno korisne bilateralne suradnje mogu osjetiti sve zemlje, od Portugala do Vladivostoka i Kine, jer ne treba zaboraviti važnost koju Europska unija kao trgovinski partner ima za Rusiju, Kinu i Iran. Ekonomska alternativa koju predlaže Peking pruža razumno i sigurno utočište pred ekonomskim prijetnjama Washingtona, a vojna moć tri sile Teheranu, Moskvi i Pekingu može osigurati potrebnu neovisnost i stratešku autonomiju.

Sve više zemalja odbija američki intervencionizam i radije se okreću dijalogu s Pekingom i Moskvom. Rodrigo Duterte na Filipinima je među posljednjim primjerima ovog trenda.

Tijekom Hladnog rata je Washingtonu bio cilj spriječiti nastanak bilo kakvog saveza na velikom euroazijskom prostoru, koji bi potom bio uključen u sferu utjecaja Sjedinjenih Država. Kissinger i Nixon su vrlo uspješno igrali na kartu ideoloških podjela dva “komunistička carstva” – Sovjetskog Saveza i Kine. Kada su u tome uspjeli, dogodila se najvažnija smjena vlasti u novijoj povijesti – Islamska revolucija u Iranu, koja je zacementirala američke težnje za zauzimanjem “srca svijeta”. Naime, jedna od najvažnijih zemalja takozvanog “Heartlanda”, Islamska Republika Iran, doslovno je protjerala bivše zapadne saveznike i stvorila bedem kojim je istovremeno očuvala Rusiju i Kinu. Bez obzira na ovaj veliki geostrateški gubitak, nakon pada “željezne zavjese” smo bili svjedoci nevjerojatne želje Sjedinjenih Država da pokore cijeli svijet. Nakon deset bijednih godina za Rusiju, 2000. u Kremlj dolazi Vladimir Putin, koji iduće godine s kineskim predsjednikom Jiang Zeminom potpisuje Sporazum o dobrosusjedskim i prijateljskim odnosima između Rusije i Kine. Zbog brojnih propusta, koje je činio zbog samouvjerenosti u vlastitu nadmoć, Washington se sveo na ulogu pukog promatrača, koji nemoćno bdije nad jačanjem saveza i stvaranjem novih integracija koji će u sljedećih nekoliko desetljeća promijeniti sliku euroazijske regije i cijelog svijeta.

U skladu s tim, za zaključiti je da se ulaskom Donalda Trumpa u Bijelu kuću ništa bitno neće promijeniti u odnosima između Rusije, Kine, Irana i drugih zemalja azijsko-pacifičke regije, a posebno je suludo očekivati da će više od 15 godina konstantne politike Rusija raskinuti strateška partnerstva i zbog nekoliko izjava pohrliti natrag u društvo zapadnih liberalnih demokracija. Ako se u današnjem svijetu netko treba mijenjati, to sigurno nisu zemlje koje žele očuvati teško stečeni ekonomski, financijski, teritorijalni i vojni suverenitet.

0 0
Ocijenite članak
Pretplati se
Obavijest
guest
9 Comments
najstariji
najnoviji najviše ocjenjeniji
shumadinac
Gost
shumadinac
3 godine prije

Poslednjih dana se puno piše o vrelikom geopolitičkom “tektonskom pomeranju”. Ono zaista postoji ali samo na Zapadu. Istok ima svoj put i prilično stabilno ga se drži.

Odnosi Rusije i Kine nikada nisu bili izrazito neprijateljski. Bilo je “značajnijeg neslaganja” ali su to davno ostavili iza sebe. Davno su obe države shvatile da su ugrožene i da jedino zajedno mogu da se odupru – davno je napravljen i plan ali nije bio momenat da se obznani kao što se danas radi. To je pametna politika, ne bode se prstom u oko kao što radi Amerika već se protivnik navodi da radi u tvoju korist kao što su Rusija i Kina mastralno izvele “navlačeći” Zapad da im razvije industriju.
Isto tako, ako bude taktički opravdano, možda vidimo period period “približavanja Rusije Americi a na štetu Kine”. Međutim, to bi bilo samo naizgled da bi se izdejstvovale neke privilegije od strane Amerike dok bi se prava saradnja i dalje odvijala ali “ispod radara” kao što se i do skora radilo.

Američka administracija ima generalni plan ali pravi mesečne strategije za njegovo ostvarenje dok Rusija i Kina prave strategiju za naredne decenije – tu je i osnovna razlika u prilazu geopolitici i mislim osnovni razlog zbog podele zapadnih Moćnika, njihovo odustajanje od dosadašnje strategije i usvajanje nove čiji je frontmen Trump.

Michael Collins
Gost
Michael Collins
3 godine prije

Rusija se treba paziti i Kine i zio-nazija, a dugo je trebalo i Moskvi da shvati da im njihovi “zapadni partneri” rade o glavi. A i da malo batale taj alkohol – samo na jobitou imate bezbroj snimaka prometnih nesreća iz Rusije. U Irkutsku skoro 100 ljudi se otrovalo nazovi alkoholom. Sami sebe će uništiti prije nego će im to učiniti Soroš i NATO.
Dok je Iran bio pod sankcijama Putin im nije htio isporučiti već plaćeni sustav S-300, u Siriji Al Nusra Airways (izraHELLsko zrakoplovstvo) i dalje napada Hezbollah kadgod se sjeti, a Rusi se prave Toše, Kina osim diplomatske potpore u UN-u, koja ih btw ne košta ništa, nije prstom mrdnula za Siriju (čak im i Ujguri nesmetano dolaze u koljačke pohode)…
I Kinu treba malo obuzdati, jer ako se svijet riješi hegemonije jednog zla (zio-nazija), ne treba mu hegemonija nekog drugog.
Iran će biti puno više na udaru zbog još uvijek prejakog izraHELLskog lobija u JewSA-u. Vjerojatno će se probati ići na kartu kurdske pobune, mada neke pokušaje Iran je to srećom sasjekao u korijenu.
I da je Sirija malo organiziranija i uređenija država bila prije rata, ipak im ne bi više od pola države bilo okupirano – nepotizam i korupcija su harali zato su im je i vojska nesposobna, i tajne službe nisu u stanju bile detektirati ulazak i naoružavanje jihadista… No to je neka druga tema.

subaru
Gost
subaru
3 godine prije

Iran i Sirija su kamen temeljac opstanka i Rusije i Kine. Reče jedan pametan kinez: nećemo dati pad Irana ni ppo cijenu nuka rata. Rusija, Kina, Iran, Sirija, S. Koreja su strateški saveznici, pad bilo kojeg je pad cijele skupine.

Michael Collins
Gost
Michael Collins
3 godine prije

Da moraš birati, bili radije živio u SAD-u ili Sj.Koreji? Jer spominjanje staljinističkih luđaka u Pjongjangu u kontekstu Rusije ili Irana dolazi uglavnom od strane zio-nazija i neoconsa, kako bi dodatno ocrnili Ruse i Irance.
Što je to konkretno na terenu Kina napravila za Siriju? Glas u UN-u već imaju od Rusije. Samo čekaju kraj rata i da dojure na poslove obnove, ili u one nafno-plinske, kao muhe na govno.

Ruslan
Gost
Ruslan
3 godine prije

Michael, ti neznas istoriju. Da li mozda znas da je vas takve zapdane sluge i sami zapad upravo Staljin spasao od toga da Hitler pravi sapun od vas. Staljin je takodje pobedio SAD u Severno-Korejskom ratu i spasao rashol tog naroda. Zbog toga zapad pise false history and facts o Staljinu da je on ubio 40 milion, Mao 50 miliona, a Hitler samo 30 miliona, dobar neki Hitler i sada ljubimac zapada. Takodje nesnas, da upravo po podacima americkog istoricara Yankee su pocevsi od eliminacije indijanaca pa do danas ubili oko 650 miliona, bas lepo pa ih i dalje voli. Oni kritikuju Severnu Koreju da razvija atomsko naoruzanje, a svi posteni ljudi znaju da je to zbog odbrane protiv nove i eventualne agresije. Korejanci nisu fanatici, ali jos uvek pamte da su upravo tvoji i zli prijatelji Yankee ubili u tom ratu skoro 3 milion Kineza i Korejanaca. Zapamti i svi koji misle kao ti, ukljcujuci i zle Yankee, da Severna Koreja nije postavila raketne baze u Meksiku ili na Kubi, vec da su Yankee postavili novo naoruzanje u Juznoj koreji. To naoruzanje nije postavljeno jedino protiv Severne Koreje, vec protiv Kine i Rusije. Razmisli malo, ko je kome dosao u “goste” i da li su ikada Korejanci napali SAD? Yankee trube da Severna Koreja ima atomsku bombu, ali samo zli Yankee su bacili dve bombe na Hirosimu i Nagasaki, iako je de facto rat bio okoncan. Zbog toga su Rusi napravili veci atomski arsenal od SAD. Da li su Rusi i takodje Kinezi na granici Yankee ili su prljavi Yanke svuda naokolo zeleci da osvoje nove teritorije i smene rezime koji im ne odgovaraju. SAD se blizi kraj, pa kao ranjena zver ujeda sve okolo i ugrozava spokojtsvo covecanstna.

mars
Gost
mars
3 godine prije

Putin, Xi Jinping i Rohani sigurno nisu poglavice indijanskih plemena koje stoje na čelu istih i koje će svakog posebno kupiti staklenim perlicama, ogledalcima, vatrenom vodom i sličnim “fantastičnim čudima” svoga svijeta, jer su ta čuda u vidu proklamovane demokratije, ljudskih prava, svakojakih sloboda i sličnih tekovina, za ovu trojicu i njihove narode već odavno prestala biti čuda i postala su buđava i gnjecava nedefinisana materija koju čak ni ulični pas koji lipsava od gladi ne bi ni onjušio. I svi eventualni pojedinačni darovi svakome od njih u vidu nekih političkih, trgovinskih i finansijskih međusobnih bilateralnih pogodnosti a na štetu onih drugih su takođe davno prožvakana i ipljunuta bljuvotina koju oni neće progutati. A pravo i jedino vrijedno čudo koje bi im mogli ponuditi i koji bi oni objeručke prihvatili bila bi ISKRENA, KORJENITA, TEMELJNA I DO SRŽI izmjenjena i sprovedena američka politika priznavanja njihovog postojanja kao sebi ravnih sila, samim tim priznavanje njihovih interesa, što bi za sobom povlačilo konačan i stalan prestanak djelovanja protiv istih. Ovo je praktično nemoguće pa će to i dalje ostati u domenu “čuda nezamislivog”, tako da praktično nema ničega zaista vrijednoga što bi im mogli ponuditi da se okrenu jedni protiv drugih i da to oni prihvate. Pokušati hoće, ali uspjeti neće, jer je za razliku od njih kojima je to pitanje svekolike dominacije, ovoj trojici i njhovim zemljama je to pitanje života i smrti tj. pukog postojanja, a u sukobu toga dvoga opstanak itekako ima prednost nad dominacijom.

Čardak
Gost
Čardak
3 godine prije

Naravno da neće utjecati. Pa nije Rusija sišla s uma da se upeca na par lijepih riječi čovjeka koji još niti nije predsjednik, a možda se na toj poziciji neće ni dugo zadržati. Trenutno u SADu traje unutarnji sukob establišmenta tako da je teško reći koji će konačan stav zauzeti. No, recimo da “Trumpova” struja odnese pobjedu i krene djelovati u proklamiranom smjeru.

Zar da se Rusija odrekne mogućih vrlo izdašnih taktičkih pa i dugoročnih benefita od određene normalizacije odnosa sa SADom? Naravno da se neće odreći, ali radit će to vrlo oprezno i rezervirano tako da se ne dovede u pitanje partnerstvo sa Kinom i Iranom. Da primijenim metaforu o “sjedenju na dvije stolice” – Rusija će i dalje čvrsto sjediti na kinesko-iranskoj stolici, ali će jednom rukom posegnuti i privući bliže američku stolicu.

Uvijek napominjem, u geopolitici nema ljubavi, a nema ni mržnje – ustvari, nema osjećaja uopće jer oni zamagljuju racionalno strateško sagledavanje situacije. I u skladu s time, tako nečega kao što je “bezrezervna podrška” ne može biti – jer ona podrazumijeva odnos prema drugoj strani koji zanemaruje racionalno “vaganje” moguće štete i koristi…

Glavni potez koji će se odigrati u 2017. je na idućoj američkoj administraciji, a ne na Rusiji, Kini ili Iranu. Ukoliko SAD odluči udariti hibridno/izravno/vojno/ekonomski po Iranu i/ili Kini – bilo bi previše očekivati da će Rusija uskočiti i reći “napad na Iran/Kinu je napad na Rusiju i mi smo spremni djelovati u njihovu zaštitu, ne isključujući ni nuklearno”.

Jer, ukoliko je takav potez SADu pitanje golog opstanka (a čini se da je vrlo blizu toga) – oni će ga povući, a tada su Rusiji opcije vrlo ograničene: ili se upustiti u WW3 ili priznati blef, što je oboje neprihvatljivo. Zato će Rusi fino šutjeti i nastavljati podržavati saveznike, a istovremeno biti spremni da izvuku najbolje iz bilo kakvog razvoja situacije.

mars
Gost
mars
3 godine prije

@ Čardak – to se zove real-politika i uopšte ne sumnjam da će ona biti na sceni kod obadava međusobno suprotstavljena bloka (jer to zaista “de facto” i jesu iako ne i “de jure”), i stvar je u tome da u vođenju takve politike članice ovog, nazovimo ga, “istočnog bloka” u sprovođenju i zastupanju svojih pojedinačnih interesa na taktičkom nivou spram “zapadnog bloka” nikada ne izgube iz vida eventualne strateške posljedice njihovih pojedinačnih taktičkih poteza, te da ih na vrijeme prepoznaju. Međutim, čvrsto sam uvjeren da će, ukoliko amerikanci ne uspiju sa politikom “zabijanja klina” u strateško jedinstvo “istočnog bloka” putem taktičkih poteza, morati preći sa taktičkih na strateške poteze prema svakoj od njih ako i dalje žele vladati svijetom, što priču opet vraća na početak u još veća zaoštravanja, ali bi na tom novom početku startna situacija bila izmjenjena. Tada bi “istočni blok” svoje “de facto” savezničtvo mogao ozvaničiti i učvrstiti i “de jure” savezništvom što onda cijeloj priči daje jednu sasvim drugu, po SAD krajnje nepovoljnu dimenziju. Zato mislim da im ovakva strategija neće proći i da će na kraju morati reterirati, naravno ne usljed naglo prmjenjenog stanja duha na bolje ili iskrene želje za mirom u svijetu, već zbog gole i surove činjenice da tu ne mogu proći a da se ne upuste u sukob u kojem bi bio uništen cijeli svijet zajedno sa njenim protivnicima i u kojem bi i same SAD bile uništene. Što bi rekli, lijepi strah, ravnoteža moći je majka mira.

Osoba C
Gost
Osoba C
3 godine prije

SAD su dosegnule kulminaciju svoje premoći. Zna se šta slijedi poslije vrhunca. Druga dva geostrateška igrača su u kontinuiranom usponu. U povjesti u oko 80% slučajeva, glavna sila je napala silu u usponu. U današnje vrijeme, svjedoci smo, sukobi ne moraju biti samo oružani. Iako, opasnost od nuklearnog rata nikad nije bila veća, tim više što do upotrebe nuklearnog oružja može doći od strane terorističkih organizacija, koje bi mogle doći u njegov posjed ili regionalnog nuklearnog rata kojeg inače imaju u svojim vojnim doktrinama. Između ostalog, područje Europe se trenutno čini najizglednijom regijom za tako nešto, dizanjem tenzija, gomilanjem oružja i u jednom trenutku stvari izmaknu kontroli. Mislim da nekim krugovima u SAD ne bi bilo odvratno povesti rat sa Rusijom, do zadnjeg Europljanina. Da nije bilo ruskog angažmana u Siriji, Obamina administracija bi bila još aktivnija u Južnom kineskom moru. Rusiji i Kini su u igri vitalni interesi, pa čak možda i pitanje opstanka i tu neće biti žrtve strategije za poneki taktički potez. Realnije je za očekivati ekonomski sukob SAD i Kine, ukoliko Trump ostane vjeran svojoj agendi ”America first”, raskidanjem trgovinskih sporazuma i uvođenjem carina robi proizvedenoj u Kini. Netko od ekonomista bi mogao bolje objasniti šta se događa u sukobu država sa ekonomskim suficitom i deficitom.

POVEZANE VIJESTI

Izbornik