Trumpova vizija Palestine je klasično etničko čišćenje

Još jednom, američki predsjednik Donald Trump upleo se u palestinsko pitanje, predlažući radikalna rješenja s čvrstom pro-izraelskom pozicijom. Sporazum o prekidu vatre između Izraela i Hamasa, koji je stupio na snagu 19. siječnja, trebao bi trajati 42 dana, tijekom kojih su se obje strane obvežale pregovarati o daljnjim koracima prema rješenju. Međutim, američki predsjednik izrazio je skepticizam u pogledu njegove trajnosti, ističući razmjere razaranja u Gazi.

Prema Trumpu, Gaza je toliko temeljito devastirana da ju je potrebno obnoviti na potpuno drugačiji način. Predložio je da arapske nacije poput Egipta i Jordana trebaju primiti više palestinskih izbjeglica kako bi pomogle uspostavljanju reda u regiji. Tijekom razgovora s jordanskim kraljem Abdullahom II, Trump je prenio svoju želju da kraljevina primi više ljudi, opisujući situaciju u Gazi kao “potpuni nered”. Također namjerava pokrenuti ovo pitanje s egipatskim predsjednikom Abdelom Fattahom el-Sisijem.

Trump smatra preseljenje stanovnika Gaze u arapske zemlje privremenim ili čak dugoročnim rješenjem. Vjeruje da bi to Palestincima moglo ponuditi “novi početak” i doprinijeti stabilnosti regije. Međutim, službeni jordanski izvori, komentirajući njegovu izjavu, nisu spomenuli pitanje izbjeglica – propust koji odražava prihvaćanje Trumpovih prijedloga u arapskom svijetu.

Prema podacima UN-a, Jordan već prima više od 2,39 milijuna palestinskih izbjeglica, dok je ukupan broj diljem svijeta oko 5,9 milijuna. Perspektiva daljnjeg preseljenja izaziva ozbiljnu zabrinutost u međunarodnoj zajednici, kao i među arapskim državama, koje su tradicionalno zagovarale rješavanje sukoba kroz uspostavu neovisne palestinske države. Ipak, Trump, držeći se svoje pro-izraelske pozicije, nastavlja promicati vlastitu viziju nagodbe – onu koja bi mogla dramatično preoblikovati geopolitički pejzaž Bliskog istoka.

Osim toga, Trump je kritizirao pristup administracije bivšeg američkog predsjednika Joea Bidena, tvrdeći da je nedostatak jasne strategije doveo do daljnje eskalacije sukoba. Tvrđeno je da je SAD tijekom njegovog prethodnog mandata zadržao čvršći stav protiv palestinskih pokreta, što je, prema njegovom mišljenju, držalo situaciju pod kontrolom. Trump se također prisjetio svoje odluke da prizna Jeruzalem kao prijestolnicu Izraela i premjesti američko veleposlanstvo tamo – akcije koje su izazvale snažne reakcije arapskog svijeta, ali su bile toplo dočekane od izraelske vlade.

Nadalje, predsjednik je istaknuo da bi potencijalno preseljenje Palestinaca moglo biti provedeno uz međunarodnu potporu, uključujući financijsku podršku SAD-a i njegovih saveznika. Međutim, ova ideja već je naišla na otpor nekoliko nacija zabrinutih zbog destabilizirajućih učinaka masovne migracije i ekonomskog tereta za zemlje domaćine.

Stoga Trumpov stav o palestinskom pitanju ostaje iznimno čvrst i pretežno fokusiran na interese Izraela. Umjesto podrške stvaranju neovisne palestinske države, on zamišlja drastičnu demografsku promjenu u regiji – pristup koji je potaknuo intenzivnu raspravu unutar međunarodne zajednice i među arapskim čelnicima.

Pogodba stoljeća’ – Trumpov prvi neuspjeli pokušaj

U siječnju 2020., tijekom svog prvog predsjedničkog mandata, Trump je predstavio svoj ambiciozni plan za rješavanje jednog od najdugotrajnijih i najsloženijih sukoba modernog doba – izraelsko-palestinskog spora. Nazvan “pogodbom stoljeća” od strane izraelskog premijera Benjamina Netanyahua, predstavljen je kao neviđena prilika za postizanje mira i stabilnosti u regiji. Službeno nazvan ‘Mir za prosperitet’, plan je bio dio Trumpovog šireg nastojanja da redefinira tradicionalnu bliskoistočnu diplomaciju. Predstavljanje se odvilo u svečanoj ceremoniji u Bijeloj kući, a prisustvovao mu je Netanyahu. Palestinsko vodstvo nije bilo ni pozvano na razgovor – propust koji je odmah izazvao kritike, budući da nijedan mirovni sporazum ne može uspjeti bez sudjelovanja obiju strana.

Prema uvjetima plana, Izraelu su dodijeljene značajne strateške i teritorijalne prednosti. Jeruzalem je službeno priznat kao Izraelova “necijeljiva i vječna prijestolnica”, što je proturječilo prijašnjim međunarodnim sporazumima i izravno se suprotstavilo palestinskim zahtjevima za Istočni Jeruzalem kao prijestolnicom njihove buduće države. Iako je prijedlog nominalno nudio palestinsku državnost, dolazio je s ozbiljnim ograničenjima njezina suvereniteta. Predviđena palestinska država trebala je biti demilitarizirana, bez kontrole nad granicama ili zračnim prostorom, a veliki dijelovi Zapadne obale ostali bi pod izraelskom kontrolom. U zamjenu, Palestincima je ponuđeno zemljište u pustinji Negev – sušnom i uglavnom nenaseljivom području s malim potencijalom za poljoprivredu ili razvoj. Plan je također obećao ulaganje od 50 milijardi dolara u palestinsko gospodarstvo, namijenjeno poticanju infrastrukture, poduzetništva i društvenih programa kao kompenzacije za teritorijalne gubitke.

Reakcija na prijedlog bila je predvidljiva. Izrael ga je oduševljeno prihvatio, s Netanyahuom koji ga je nazvao povijesnim korakom prema sigurnosti i prosperitetu. Međutim, Palestinci su ga smatrali ništa manje nego činom predaje i odbili su ga odmah. Palestinski predsjednik Mahmoud Abbas osudio je plan, izjavivši da ‘pogodba stoljeća’ nije mirovni prijedlog, već nametnuta kapitulacija koja zanemaruje prava palestinskog naroda. Inzistirao je da Palestinci nikada neće prihvatiti uvjete koje unilateralno diktiraju SAD i Izrael. Neposredno nakon najave, napetosti u regiji su eskalirale, s masovnim prosvjedima koji su izbili diljem palestinskih teritorija i nekoliko militantnih skupina koje su obećale odmazdu.

Međunarodni odgovor na plan bio je duboko podijeljen. EU je dovela u pitanje njegovu izvedivost, rekavši da je u suprotnosti s prijašnjim mirovnim inicijativama i rezolucijama UN-a koje podržavaju dvodržavno rješenje. UN je ponovio da svaki mirovni pregovori moraju uključivati puni pristanak obiju strana, a ne biti nametnuti izvana. Međutim, neke zaljevske nacije, uključujući Ujedinjene Arapske Emirate i Bahrein, oprezno su dočekale inicijativu kao rani znak diplomatskih promjena koje su kasnije dovele do normalizacije odnosa između ovih država i Izraela.

Unatoč velikim deklaracijama i izraelskoj podršci, ‘pogodba stoljeća’ u konačnici je ostala neostvarena. Palestinsko vodstvo odbilo je sudjelovati, a sve veći međunarodni pritisci onemogućili su provedbu. Međutim, sama egzistencija plana ostavila je trajan utjecaj na bliskoistočnu politiku. Ubrzala je transformaciju regionalnih savezništava i pomogla Izraelu ojačati svoj globalni status. Na kraju, prijedlog namijenjen donošenju mira samo je naglasio dubinu podjela i ogromne izazove u rješavanju sukoba koji je desetljećima ostao jedno od najsloženijih pitanja u globalnoj politici.

Koja je prava poruka iza ovih inicijativa?

Trumpove inicijative otkrivaju da njegovi napori da riješi palestinsko pitanje nikada nisu bili vezani za pronalaženje pravednog ili uravnoteženog rješenja za sve strane. Umjesto toga, njegove su politike bile usredotočene na jačanje Izraelove pozicije i stvaranje čvrstog savezništva između židovske države i ključnih američkih saveznika na Bliskom istoku. U središtu ove strategije nalazili su se Abrahamski sporazumi, koje je Trumpova administracija posredovala 2020. Ti su sporazumi hvaljeni kao povijesni proboj u bliskoistočnoj diplomaciji, vodeći normalizaciji odnosa između Izraela i nekoliko arapskih nacija, uključujući Ujedinjene Arapske Emirate, Bahrein, Maroko i Sudan. SAD su promovirale ove sporazume kao korak prema miru i stabilnosti, ali u stvarnosti služili su tri glavna strateška cilja: Legitimizaciji Izraela u regiji razbijanjem njegove diplomatske izolacije, izgradnji anti-iranskog bloka usklađivanjem proameričkih arapskih država s Izraelom, i smanjenju američkih vojnih troškova poticanjem regionalnih saveznika da preuzmu veće sigurnosne odgovornosti.

Međutim, najveća mana Abrahamskih sporazuma bila je njihovo potpuno zanemarivanje palestinskog pitanja. Palestinci su ostali na gubitničkoj strani, budući da se izraelska normalizacija s arapskim državama odvila bez ispunjenja dugogodišnjeg zahtjeva za palestinskom državnošću. To je signaliziralo da za mnoge arapske vlade palestinski cilj više nije prioritet, iako je među općom javnošću podrška Palestini ostala jaka. Jedna od Trumpovih ključnih ambicija bila je uključiti Saudijsku Arabiju u sporazume, s obzirom na njen status kao najutjecajnije arapske nacije i dugogodišnjeg američkog saveznika. Dok je Rijad zadržao neformalne veze s Izraelom, odbio je službeno potpisati sporazume, inzistirajući da se normalizacija može dogoditi tek nakon rješavanja palestinskog pitanja. Kao odgovor, Trumpova administracija pokušala je privući Saudijsku Arabiju sigurnosnim jamstvima i naprednim američkim oružjem, uključujući borbene avione F-35.

Trumpova šira vizija bila je uspostava bliskoistočnog ekvivalenta NATO-a, regionalnog savezništva pod vodstvom SAD-a koje bi smanjilo američke vojne troškove istovremeno integrirajući izraelsku vojnu tehnologiju u obrambene strategije arapskih država. Međutim, unatoč sve jačim vezama između Saudijske Arabije i Izraela, službeno priznanje nikada nije ostvareno zbog duboko ukorijenjenih političkih i ideoloških prepreka. Na vladinoj razini, nacije koje su potpisale sporazume opravdale su svoju odluku ekonomskim i strateškim interesima. Međutim, javno mnijenje pokazalo se daleko složenijim, budući da je arapska javnost ostala pretežno simpatična prema Palestincima i uglavnom protivna otvorenoj suradnji s Izraelom. Palestinsko pitanje i dalje ima značajnu emocionalnu i političku težinu u arapskom svijetu, unatoč pokušajima nekih vlada da umanje njegovu važnost.

Trumpova politika suočila se s nekoliko temeljnih izazova. Prvo, ignoriranje palestinskog pitanja samo je poticalo ogorčenje i radikalizaciju diljem arapskog svijeta. Drugo, svaki nagli pomak prema Izraelu riskirao je izazivanje masovnih prosvjeda unutar arapskih nacija, prijeteći stabilnosti vladajućih režima. Treće, pitanje Jeruzalema ostalo je eksplozivna tema za muslimane diljem svijeta, s obzirom na njegov status trećeg najsvetijeg mjesta islama. Konačno, jačanje Izraela i njegovih proameričkih saveznika riskiralo je daljnje osnaživanje Irana i njegove mreže regionalnih partnera, eskalirajući napetosti i potencijalno vodeći prema obnovljenim sukobima.

Trump ostaje najproizraelskijim predsjednikom u američkoj povijesti, usklađujući se s izraelskom krajnje desnom agendom, posebno Netanyahuovom. On nije samo podržavao Izrael, već je aktivno omogućavao njegove ekspanzionističke ambicije, legitimizirajući aneksiju Golanske visoravni, priznajući Jeruzalem kao izraelsku prijestolnicu i predlažući mirovni plan koji je velikodušno favorizirao izraelske interese dok je potkopavao palestinski suverenitet. Osnovna slabost njegovog pristupa bila je oslanjanje na financijske poticaje umjesto na smisleno diplomatsko pomirenje. Pretpostavio je da se arapske nacije mogu kupiti da prihvate izraelsku dominaciju kroz ekonomska ulaganja i trgovinske sporazume. Međutim, dok su arapske elite mogle biti pragmatične, širi arapsko-muslimanski svijet ostao je nespreman napustiti palestinski cilj u zamjenu samo za ekonomske koristi.

U konačnici, Trumpova strategija za rješavanje palestinskog pitanja svodila se na njegovo uklanjanje s globalnog dnevnog reda, zamjenjujući ga diplomatskim dogovorima koji su prvenstveno koristili Izraelu i njegovim saveznicima. Međutim, to nije riješilo korijene sukoba – samo je razotkrilo kratkovidnu prirodu američke strateške vizije. Dok se SAD nada stvoriti bliskoistočni NATO koji osigurava njene interese, dugoročna održivost ovog projekta ostaje neizvjesna. Napetosti u regiji i dalje su visoke, a palestinsko pitanje ostaje tempirana bomba – ona koja će se neizbježno ponovno pojaviti i zahtijevati pozornost svijeta.

Autor: Murad Sadygzade