Steinberger je to sam otkrio na konferenciji Cloudflare Connect u San Franciscu 21. listopada, gdje ga je domaćin Dane Knecht podsjetio da ima „gotovo neograničen budžet tokena” — što, kako je primijetio, nije slučaj s većinom prisutnih.
Deset milijuna dolara mjesečno znači oko 330.000 dolara dnevno, odnosno protuvrijednost 500.000 pretplata na ChatGPT Plus po 20 dolara mjesečno. Račun ne plaća Steinberger, nego OpenAI — novcem svojih investitora. On je, naime, u veljači prešao raditi za tu tvrtku.
Sam iznos vjerojatno je izračunat prema javnom tarifniku API-ja, onome što bi platila obična mušterija. Stvarni trošak tih tokena na vlastitim OpenAI-ovim poslužiteljima gotovo je sigurno znatno niži.
Od 1,3 do 10 milijuna u četiri mjeseca
U svibnju je Steinberger na društvenoj mreži X objavio snimku svog alata CodexBar: 1,3 milijuna dolara u 30 dana. Na pitanje korisnika naplaćuje li mu OpenAI to, odgovorio je: „Naravno da ne.” U četiri mjeseca račun se uvećao gotovo osam puta.
Što se tim novcem proizvodi? Steinberger je još u svibnju objasnio da stalno u oblaku vrti „oko 100 Codexa”. Ti agenti pregledavaju svaki doprinos, traže sigurnosne propuste, love duplikate i spam, a slušaju i sastanke tima kako bi posao pokrenuli dok se o njemu tek govori.
Rezultat se vidi u objavi OpenClaw 2.0 od 30. kolovoza: 933 suradnika i više od 16.000 integriranih izmjena, otprilike polovica svih ikad prihvaćenih u projektu. No ta je verzija izašla prije rujna, pa ne pokazuje što je donijelo spomenutih 10 milijuna.
Sam Steinberger priznaje da „sve nije korisno”. To je najvažnija rečenica cijele priče — i ona koju bi svaki porezni obveznik i svaki ulagač u AI sektor trebao zapisati.
Pitanje koje nitko nije postavio
Rasprava se vrti oko toga treba li agent raditi u oblaku ili lokalno. No pravo pitanje je drugo: koliko od tih 10 milijuna ide na OpenClaw, a koliko na doradu OpenAI-ovih modela GPT i Codex? Steinberger je zaposlenik OpenAI-a, a njegovi tokeni nisu javno računovodstveno razdvojeni. Nitko u dvorani to nije pitao.
Drugi problem je strukturni. Agent poput OpenClaw čita vašu e-poštu, poruke i datoteke. OpenClaw 2.0 sam navodi primjer agenta koji nadzire mailove dječje škole — podatke koje bi većina ljudi radije zadržala kod kuće. Lokalni modeli to omogućuju, ali za sada ne rade posao vrhunskog modela: prvi upit s oko 20.000 tokena traje tri do četiri minute, a svaki sljedeći četiri do osam sekundi, dok je model učitan u memoriji.
Lokalno se plaća stroj i struja, ne tokeni. Za građanina je to pitanje novca koliko i privatnosti — jedini način da izbjegne i plaćanje po upitu i gornje granice pretplate.
Iza svega stoji poslovni model koji OpenAI i slične tvrtke guraju prema tržištu: pretplatnik plaća unaprijed, a stvarni trošak korisnika ostaje skriven u tarifniku API-ja. Kad zaposlenik iste tvrtke javno pokaže da njegov mjesec vrijedi 10 milijuna dolara, to nije marketinški podatak — to je cijena koju će netko drugi morati platiti.
Na pitanje o povjerenju u agente Steinberger odgovara da je „to teško pitanje”. Savjetuje da se agentu ne dopusti sve i da se dopuštenja povjere drugom agentu koji odobrava ili odbija i „pregovara” s prvim. No priznaje i da velik dio ponašanja ovisi o samom modelu — dakle o povjerenju koje mu se daje.
0 komentara
Još nema komentara. Budite prvi.