U trgovinskom ratu SAD-a i Kine pobjednik je ruski kolhoz “Partizan”

Trgovinski sukob između Kine i Sjedinjenih Država i uzajamno uvođenje carina od strane obiju zemalja su pozitivno su utjecali na rusku poljoprivredu, koja se, nakon rekordnih prinosa žitarica, sada okrenula još jednoj kulturi – soji. Kinesko tržište soje, kojeg su sada napustili američki proizvođači, zauzimaju poljoprivrednici s ruskog Dalekog istoka, izvještava WSJ. U isto vrijeme, kako ističe list, malo je vjerojatno da će Rusija uspjeti zauzeti mjesto Sjedinjenih Država, jer nema pogodnu klimu.

“Velika kolektivna zadruga “Partizan” iz Amurske regije Rusije je trebala biti u ropotarnici povijesti, zajedno s tisućama drugih kolektivnih zadruga koje su propale nakon raspada SSSR-a”. Međutim, “Partizan” je imao najveću žetvu u svojoj 90-godišnjoj povijesti. Kolektivna zadruga je kupila novu tehniku i radnicima isplatila rekordne premije, piše The Wall Street Journal.

Tajna uspjeha “Partizana” je jednostavna – uzgaja soju, a njezino glavno prodajno tržište, Kina, udaljeno je samo nekoliko desetaka kilometara, ističe WSJ.

Autor članka primjećuje je zbog “trgovinskog rata” s Pekingom, kojeg je pokrenuo američki predsjednik Donald Trump, Amerika je praktično zaustavila izvoz soje u Kinu, koja je glavni svjetski potrošač te kulture.

Unatoč činjenici da su kineski dužnosnici u pozadini tekućih kinesko-američkih trgovinskih pregovora ponovili svoju spremnost na povećanje kupnje američke soje, ishod tih pregovora je nejasan, što je nedavno izazvalo visoku volatilnost na američkom tržištu dionica tvrtki za proizvodnju i prodaju soje.

U međuvremenu su ruski poljoprivrednici brzo preuzeli dio izgubljenog američkog tržišta, piše WSJ.

Prema kineskim podacima, ukupna trgovinska razmjena između Moskve i Pekinga je prošle godine porasla za više od 27% i dosegla 100 milijardi dolara. Iako nafta, plin i metali čine najveći dio trgovine, ruski poljoprivredni izvoz u Kinu također raste, uključujući soju, čiji se izvoz u protekle četiri godine povećao za više od deset puta, na gotovo milijun tona.

“U središtu ovog jačanja trgovine su osobne inicijative predsjednika Kine Xi Jinpinga i ruskog predsjednika Vladimira Putina, koji su stvorili partnerstva s ciljem izazivanja Washingtona, kako diplomatski tako i ekonomski”, ističe američki list.

Međutim, stručnjaci kažu da, bez obzira na inicijative državnih čelnika, mala i srednja poduzeća uvijek postaju okosnica svakog trgovinskog odnosa, što se može vidjeti iz primjera ruskog izvoza soje u Kinu, koji raste uglavnom putem privatnih investicija i nedržavnih zadruga, sljednica sovjetskih “kolohoza”.

Kako bilježi WSJ, rusko je gospodarstvo dugo godina bilo usredotočeno na Europu, što je rezultiralo time da su mjesta kao što je Razdolnoje u regiji Amur bila “bez posla”.

Ali od 2012. godine Rusija sve manje trguje sa svojim zapadnim susjedima i sve više s Kinom i situacija se počela mijenjati. Kako je novinarima kazao direktor “Partizana”, Viktor Silohin, ako je ranije svoj usjev morao odnijeti u najbliži preradni centar u Irkutsku, koji se nalazi 3200 km zapadno od sela, danas u regiji Amur postoje čak tri slična postrojenja na kineskom tržištu.

Zbog prihoda “Partizana” od prodaje soje u selu Razdolnoje su proveli popravke u seoskoj školi, obnovili kliniku i stadion.

“Živahne, dobro uređene ulice sela su u snažnom kontrastu s gotovo napuštenim selima ovog područja”, piše dopisnik američkog lista.

Sada se postavlja pitanje može li Rusija povećati proizvodnju soje na razinu na kojoj može zadovoljiti značajan dio kineske potražnje? Ruski izvoz trenutno pokriva samo oko 1% kineskog tržišta, čiji se obujam procjenjuje na 90 milijuna tona godišnje. Iako se dužnosnici Amura nadaju poslu u cijeloj regiji i obećavaju da će tijekom nekoliko godina povećati prinose soje za pola do dva milijuna tona, klimatski uvjeti, odnosno nepredvidive oborine i hladnoća, vjerojatno neće omogućiti Rusiji da postane “vodeća sila na tržištu soje”, vjeruje autor.

Sada i najbolje amurske poljoprivredne zadruge proizvode dva puta manje soje od prosječne plantaže u središnjim dijelovima Brazila, zemlje koja je glavni dobavljač soje za Kinu, kaže članak.

No, Rusija ima nepregledna prostranstva na kojima može uzgajati soju, a prednost za proizvođače su izuzetno niski troškovi prijevoza, priznaje autor. Glavni grad Amurske regije, Blagoveščensk, udaljen je samo deset minuta vožnje autobusom od središta dvomilijunskog kineskog grada Heihe.

Amurski dužnosnici se nadaju kako će rast izvoza soje biti početak veće ekspanzije izvoza u ruskoj poljoprivredi. Kao što kolumnist WSJ podsjeća, Kina je u siječnju ukinula zabranu uvoza ruskih mliječnih proizvoda i pilećeg mesa, a uskoro će biti dovršen prvi most između Rusije i Kine preko Amura. Nakon toga, do 2020., pojavit će se i prvi željeznički most, što će biti snažan poticaj za rast trgovine.

O strukturi kolektivne zadruge u selu Razdolnoje u ruskoj Amurskoj regiji WSJ ne piše ništa, čak ga i ne spominje pod tim imenom, nego koristi riječ farma, što je netočan izraz za kolektivne poljoprivredne zadruge koje su divlju privatizaciju preživjele samo u Rusiji, dijelom u Ukrajini i Moldaviji, odnosno u samoproglašenom Pridnjestrovlju.

WSJ / Wiki / Kolhoz