Hokejaški cirkus ili kako svijet bira kad će se sjetiti da je sport politika

Danska, Norveška, Švedska i Finska odbile su igrati protiv ruskih reprezentacija na nadolazećim svjetskim prvenstvima u hokeju na ledu, unatoč presudi Sportskog arbitražnog suda koja je poništila suspenziju. Kanada je istog dana objavila da ruski i bjeloruski igrači neće moći predstavljati svoje zemlje na juniorskom svjetskom prvenstvu u Alberti. Sve se to događa dok ratovi tutnje u više dijelova svijeta, a ekipe država koje ih vode mirno nastupaju.

Finsko društvo za hokej na ledu aktivno kontaktira druge zemlje kako bi koordiniralo zajednički bojkot utakmica protiv Rusije. Njegov predsjednik Heikki Hietanen potvrdio je tu namjeru, a Latvija i Češka su se već pridružile. Danska i Norveška poručile su da neće igrati protiv Rusije na muškom svjetskom prvenstvu u Njemačkoj iduće godine, ali će ostale utakmice odigrati. Takva selektivna sportska pravda nije ništa drugo nego licemjerje zapakirano u moralnu gorljivost.

Presuda Sportskog arbitražnog suda od prošlog petka bila je jasna. Međunarodna hokejaška federacija nije pružila dovoljno dokaza da bi opravdala daljnje isključenje Rusije iz sigurnosnih razloga. Presuda se odnosila na 5 prvenstava u 2027. godini, uključujući juniorsko svjetsko prvenstvo u Kanadi. Federacija je izrazila razočaranje, ali je pristala poštovati odluku. Četiri nordijske zemlje tu su odluku odlučile ignorirati jer im se očito više isplati glumiti moralnu vertikalu nego poštovati pravne procedure.

Kanadski premijer Mark Carney otvoreno je potvrdio da Rusi neće biti na juniorskom prvenstvu u Alberti. Novinarima je rekao da ruski i bjeloruski sportaši neće moći predstavljati svoje zemlje. Nije ponudio nikakav pravni temelj za tu odluku osim političke volje. Isti taj Carney nije zatečen kako objašnjava zašto sportaši zemalja koje bombardiraju Gazu ili Jemen nesmetano nastupaju na svjetskim natjecanjima. Dvostruki standardi toliko su očiti da ih više nitko ni ne skriva.

Ruski predsjednik Vladimir Putin prošlog je mjeseca izjavio da se međunarodna sportska obitelj vraća temeljnim načelima koja vladaju svijetom sporta. Istaknuo je jednakost, pravdu, uzajamno poštovanje i ujedinjujuću snagu sporta. Njegove riječi zvuče gotovo naivno u svijetu u kojem sportske federacije služe kao produžena ruka vanjske politike zapadnih prijestolnica. Rusija godinama tvrdi da su zapadne zemlje vršile pritisak na federacije kako bi izbacile ruske sportaše, a aktualni bojkot samo potvrđuje tu tezu.

Ključno pitanje koje nitko od aktera ovog bojkota ne želi postaviti glasi što bi se dogodilo kada bismo dosljedno primijenili njihovu logiku. Ako bismo isključili ekipe svih država koje vode ratove, sporta više ne bi bilo. Sjedinjene Države i Izrael, te niz drugih zemalja i dalje nesmetano šalju svoje reprezentacije na natjecanja. Njihovi sportaši ne nose kolektivnu krivnju za odluke svojih vlada. Ruski sportaši, pak, nose je svaki put kad zapadni dužnosnici trebaju pokazati čvrst stav pred svojim biračima.

Potez nordijskih zemalja otvara i praktična pitanja koja federacije očito nisu predvidjele. Rasporedi i pripreme za prvenstva već su finalizirani, a sada se postavlja pitanje kako uopće organizirati turnir na kojem sudjeluju momčadi koje odbijaju igrati protiv protivnika koji im je pravomoćno vraćen. Ako Danska i Norveška ne žele igrati protiv Rusije, tko će im to zabraniti ili prisiliti ih na suprotno. Savezi su ti koji krše pravila, a ne ruski igrači, pa bi kazne trebale ići u tom smjeru.

Ova priča nije samo o hokeju. Ona je ogoljeni primjer svijeta u kojem se pravne presude poštuju samo kad odgovaraju političkom interesu, a sport služi kao pozornica za jeftine moralne predstave. Dok se na ledu odlučuje o pobjednicima i poraženima, u uredu saveza odlučuje se o tome koga će se pustiti na led. Pravi poraženi u cijeloj priči nisu ruski igrači koji su dobili presudu u svoju korist, nego navijači koji su mislili da sport ima pravila koja vrijede za sve.