Neki ljudi su toliko lakovjerni da gotovo sve što čuju, ma kako to nelogično zvučalo, prihvate kao istinu. Kažete im da je neka žena rodila dva psića blizanca, a oni već pitaju – laju li i cvile, ili plaču kao djeca?
S takvim ljudima se teško našaliti, jer oni često šalu ne razumiju. S jednom prijateljicom sam tako pokušao nekoliko puta našaliti se, a onda vidim da je to Sizifov posao i odustanem. Recimo, čujemo se putem telefona, a ja joj kažem da malo odmakne slušalicu jer sam jeo bijeli luk, na što mi ona ispriča ne samo kako njoj to ne smeta, nego mi održi čitavo predavanje o ljekovitosti češnjaka i pouči me kako se ne trebam stidjeti što ga jedem.
U njenoj prisutnosti kažem nekome da imam “dvoje djece i jednu ženu“, a ona mi opet održi predavanje kako i treba imati samo jednu ženu, kako od mene nije očekivala takvu izjavu, da sam je razočarao, i tako mi opet pokvari moj pokušaj da budem duhovit. Ako kažem da imam dvoje djece, “jedno muško, a jedno žensko – ili je obratno?!”, ona se stane iščuđavati kako to mislim: “ili je obratno?!”, i tako u nedogled. Zato s tom prijateljicom pričam samo o ozbiljnim temama jer mi je to lakše nego joj stalno objašnjavati “šta je pisac mislio reći“.
Kada priča postane istina?
A jednoj školskoj drugarici se moram stalno pravdati za neke tekstove koje objavim. Ona ne razumije da neki od njih nisu istiniti, da su to samo priče. Tako ne može sakriti čuđenje da sam ja “po stare dane počeo pušiti i piti”, jer iz jednog teksta to zaključuje, i kaže kako me ne može zamisliti s cigaretom u ustima. Onda ne razumije šta se to u meni promijenilo pa sam “postao takav”, kako mogu onako “izvarati ženu za pare” u tekstu Snalažljivi raznosač novina, a ona je bila uvjerena da se mi “idealno slažemo”. Još mi zaprijeti kako će ona osobno “sve reći mojoj ženi, jer ona je divna osoba i ne zaslužuje takav odnos”.
Obrazovanje nije uvjet za razumijevanje šale
Ali ima i ljudi koji su vrlo obrazovani, intelektualci, a nemaju osjećaj za odvojiti istinu od neistine, humor od ozbiljnih razgovora, ne prepoznaju sarkazam. Jedan mi je prijatelj, književnik, pričao kako se nekada davno družio s poznatom, mnogi kaži i najpoznatijom srpskom književnicom, koja je bila divna osoba, pametna i dobra žena, ali šalu nikada nije razumjela. Tako je on jednom bio s njom na muci kad joj je ispričao vic u kom se čelnik Katange Čombe zaljubio i slao svojoj izabranici vatrena pisma. Ali ljubav nije bila obostrana i ona mu je stalno tražila neke skupe stvari, nadajući se da će ga tako odbiti. No, on je svaki put odgovarao: “Čombe voli, Čombe pati, Čombe će da plati.” Kad je ona shvatila da ga tako neće odbiti, odlučila je zaigrati na nemogući uvjet: Rekla je da, ako misli da bude njegova, mora imati “onu stvar“, dugu 30 cm. Čombe je odgovorio: “Čombe voli, Čombe pati, Čombe će ga podrezati.” Nakon ovog vica moj prijatelj kaže da se poznata književnica toliko uzrujala, gotovo počela plakati: “Pa, kakva je to žena-monstrum, kako će to tražiti od njega?! Zna li ona koliko to mora biti bolno?!”, i tako dalje. Jedva je moj drugar nekako uspio objasniti ovoj književnici da je to samo vic, da nema veze s istinom, a na kraju je prihvatio činjenicu da je s njom pričanje viceva samo problem.
Zato, ako nekome ispričate vic koji mu nije smiješan, pa se to još jednom ponovi – ne pričajte ih više.
Ili taj nema smisla za razumijevanje, ili vi za pričanje!
jeste li primjetili kako se na forumima, tako i na ovom, ljudi vole zakaciti za doslovno? nekog vole napadati i minusovati samo radi jedne rijeci dok citav kontekst kaze drukcije?
ne mogu prihvatiti da bas nisu toliko razumjeli nego koriste priliku da istaknu svoje (populisticke) stavove.
Sta je lose u tome da neko iznese svoje stavove,kroz diskusiju svi su stavovi skloni evoluciji a bez diskusije postaju ne promijenjivi i problematicni.
Ivo..a cija li je dusa?
To su klasični primjeri ljudi kojima je od koncepta humora privlačniji koncept drame u kojem oni jedva čekaju sitnicu da drugome sole pamet. Vrlo popularno, obično kod starijih osoba slabih živaca i jedan od mojih najvećih strahova je da i sam s vremenom postanem takav.
Dragi Ivo, nisi uspio točno niti napisati Čombe vic. Kako li onda zvuči kad ga pričaš? I onda se žališ da si okružen ljudima bez smisla za humor. Hm.
@StarDam
Ah, nemojmo traziti dlaku u jajetu, jerbo cemo propustiti bolji dio price. Vec neko vrijeme citam Ivu te pamtim kako ga je prevario jedan, te prevario drugi, jedna prijateljica bez smisla za humor, druga prijateljica takodjer bez osmijeha i smisla za humor, pa me Ivo podsjeca na onoga zmaja koji zivi iza sedam mora, sedam gora, sedam planina i sedam rijeka, koji se svakog jutra probudi i rece:”Auu, bozju mater, gdje ja to zivim?”
Mozda ce nekome Ivo djelovati kao gubitnik, ali jednoga dana, ce prestati padati bombe po Siriji, jednoga dana ce usahnuti podrska zaljevskih zemalja svjetskom teroru, jednoga dana ce se istrositi nacionalizmi, a tada ce ostati Ivo i njegove obicne ljudske price koje zivot znace. Zato je generalno Ivo ipak pobjednik jer njegove price slave normalan zivot.
@Andrej, žao mi je, nisam mogao propustiti takav lijepi primjer (nenamjerne?) autoironije.
A koja je to ispravna verzija vica?
Vicevi se šie i mijenjaju po principu gluhog telefona
Čombe na sve odgovara “Čombe voli, Čombe pati, Čombe će da plati”, a kad se dotakne pitanje dužine, onda kaže “Čombe voli, Čombe pati, Čombe će da skrati”. Korištenjem paralelizma (i anafore i rime) se podsvjesno pojačava efekt. Bez toga praktički nema vica. Stereotip crnca s velikom kitom. Neš’ ti iznenađenja.
Mi balkanci imamo više inteligencije da shvatimo vic nego ovi sa tamne strane, no ujedno smo i emotivni pa nas hvataju na te fore da nas koloniziraju.
Vec dugo zivim na “Zapadu” (mada je ovo vise sjever, al eto…
I u pocetku sam se upinjao da im pokazem nas balkanski humor pa bi pricao one viceve koji nama tjeraju suze na oci. I moram reci da sam ih dobro prevodio, prolagodjavao jeziku i birao one za koje sam mislio da ce skuziti.
Svaki put sam ostao k’o posran.
Ali ni ja, iskren da budem, ne razumijem njihove sale…dave…i onda kontam, nakon ovog Ivinog texta, zasto cijeli jedan narod na nase viceve reaguje onom facom – ovo nije moguce????
Ili-sta hoce da kaze???
I tako, dignem ruke i sam sebi kazem…koji ti penis ovo treba-samo pravis konja od sebe.
Godine idu i jedne zgode me sin priupita – jesam li ja Balkanac ili Sjevernjak?
Tada mu je bilo nepunih 12 Godina i nije mi se dalo upadati u dubioze sa klincem i kazem mu:
Slusaj…posli Mujo i Suljo i opletem neki vic na koji se svi dave…
Mali blne u mene ko tele u prvi tv u boji…
Velim…ti si Sjevernjak sine…mozda poslije postanes i Balkanac, ali sada si Sjevernjak.
I dan danas, a napunio je 23 godine ne konta bas sve…ono nase…
jebi ga, okruzenje je takvo kakvo jeste…
@Sarka
Meni to govori, da bivsa zajednicka drzava nije bila iskljucivo politicka zajednica, vec i kulturna. Primjetio je @StarDam, da vic treba znati ispricati, pogoditi ga u mnogim detaljima i kolikogod se vic dobro prevede na strani jezik, ipak se ne moze strancu prevesti nas mentalni sklop koji je upijao toliko razlicitih kulturnih momenata koji su se odigravali u nasem zajednickom prostoru. Usudio bih se predvidjeti, da ce vicevi u nacionalno “sterilnim” drustvima polako zamrijeti, jer su upravo Mujo i Haso, premda po logici stvari predstavnici BiH, za onoga koji prica vic, u prvom redu predstavljali pripadnike druge (razlicite) kulture, kojima se smijemo upravo zbog kulturoloskih razlika. U tom kontekstu je vic odraz kulturnog bogatstva nastalog na presjecistima razlicitih kultura, pa ce jedna od posljedica nase teznje po cistim nacionalnim sastavima bit i izumiranje viceva. To je steta, jer se plasim da ce i moja kcer ostati uskracena za jednu posebnu aromu zivota.
Tacno Andrej!
Zato ne mogu, u potpunosti, prihvatiti Ivino tumacenje o obrazovanju koje je uzeo kao referencu u razvijanju teme, kao niti, kao sto i ti primjecujes, umjesnost u pricanju viceva.
Kultura, kako kazes, stvarana vijekovima je po meni glavni i osnovni razlog shvatanja ili neshvatanja jedne “obicne” stvari kao sto je vic.
I ne zaboravimo drustvo u kojemu se krecemo.
Poznajem dosta ljudi koji su “suhi” za viceve, a to pravdam cinjenicom da su bili tatini i mamini sinovi, da su se druzili uvijek i samo sa odlikasima i da nikada nisu smjeli spojiti je i be u jednoj recinici.
Za Bukovskog i Millera nisu culi, a kamoli procitali jer su glavna stiva bila ruski i francuski klasici i eventualno Krleza sa nasih prostora.
A ja se nadam da tvoja kcerka nece izgubiti mogucnost razumjevanja nasih sala, jer sam shvatio da vi jos uvijek zivite na onom prostoru juzno od Alpa.
Da nije Nenad Brixy prevodio Alana Forda, ne bi nikad čuli za mene 🙂
Želim reći da taj strip nije bio nigdje prihvaćen kao kod nas u Hrvatskoj upravo zbog genijalnog i duhovitog Nenadovog prijevoda.