Južna Koreja umire i nema joj pomoći

Južna Koreja suočava se s demografskom krizom bez presedana u ljudskoj povijesti. S najnižom stopom fertiliteta ikada zabilježenom, država se nalazi na rubu demografskog kolapsa koji će transformirati njeno društvo, ekonomiju i kulturu na način koji malo tko može zamisliti. Ovo je priča o zemlji koja polako nestaje, a da većina svijeta toga nije ni svjesna.

Nezapamćeni demografski pad

Za održavanje stabilne populacije potrebna je stopa fertiliteta od oko 2,1 djece po ženi. U 1950-ima, Južnokorejci su u prosjeku imali šestero djece. Do 1980-ih ta je stopa pala ispod 2, a 2023. godine dostigla je nezabilježeno niskih 0,72 djeteta po ženi. U Seulu je situacija još gora, s fertilitetom oko 0,55, što znači da otprilike polovica žena neće imati nijedno dijete, a druga polovica samo jedno.

Ove brojke imaju dramatične implikacije. Ako fertilitet ostane na sadašnjoj razini, 100 Južnokorejaca imat će 36 djece. Kada ta djeca odrastu, imat će 13 djece, koja će zatim imati petero. Unutar četiri generacije, 100 Južnokorejaca pretvorit će se u samo petero. Trenutačna demografska piramida potvrđuje ovu zabrinjavajuću realnost – postoji samo jedno jednogodišnje dijete na četiri 50-godišnjaka.

Nakon četiri desetljeća ispod razine zamjene, posljedice su donedavno bile uglavnom nevidljive. Danas je populacija Južne Koreje na povijesnom maksimumu, kao i njena radna snaga i BDP koji još uvijek raste. Ali demografija vas udara poput teretnog vlaka – čujete ga u daljini, a onda vas pregazi. I Južna Koreja je na redu da bude pregažena.

Južna Koreja 2060. godine

Projicirajmo se 35 godina u budućnost, do 2060. godine. Prema najrealističnijim projekcijama UN-a (scenarij niske plodnosti, koji se pokazao najtočnijim posljednjih godina), populacija Južne Koreje smanjit će se za 30%. To znači da će 16 milijuna Južnokorejaca jednostavno nestati u samo 35 godina.

Južna Koreja postat će najstarija zemlja u ljudskoj povijesti. Jedan od dva Južnokorejca bit će stariji od 65 godina. Manje od jednog od deset bit će mlađi od 25 godina, a samo jedan od stotinu bit će malo dijete. Zamislite buđenje u zemlji gdje su ulice neobično tihe, bez djece koja se igraju, gdje su čitavi gradovi napušteni. Polovica stanovništva je starija populacija koja živi sama ili u prenapučenim domovima za umirovljenike, dok manjina očajnički pokušava održati društvo funkcionalnim.

Ekonomski kolaps

Već 2023. godine, zapanjujućih 40% Južnokorejaca starijih od 65 godina živjelo je ispod granice siromaštva, ali 2060. godine ovaj broj mogao bi izgledati odlično u usporedbi s onim što slijedi. Danas Južna Koreja ima jedan od najvećih mirovinskih fondova na svijetu, vrijedan oko 730 milijardi dolara. Ali predviđa se da će prestati rasti 2040-ih i biti potpuno iscrpljen do 2050-ih.

Dakle, 2060. godine mirovine će morati plaćati radna populacija. Za funkcioniranje mirovinskog sustava, društvo treba minimalno između 2 i 3 radnika po umirovljeniku. Ali čak i ako pretpostavimo da će svi Južnokorejci stariji od 15 godina raditi u 2060. godini, zemlja će imati manje od jednog radnika po umirovljeniku. Radnici neće moći podnijeti nevjerojatne troškove.

Veličina ekonomije povezana je s veličinom radne snage – za veliku ekonomiju trebate mnogo radnika koji proizvode stvari i još više ljudi koji ih kupuju. Danas Južna Koreja ima oko 37 milijuna ljudi radne dobi koji generiraju BDP od oko 1,7 bilijuna dolara. Ali do 2060. godine radna snaga će se smanjiti na manje od polovice, na oko 17 milijuna. Tehnološki napredak znači da će produktivnost biti veća, ali čak i uz kontinuirani rast produktivnosti, BDP Južne Koreje mogao bi dostići vrhunac 2040-ih, nakon čega slijedi trajna ekonomska recesija.

Društveni i kulturni kolaps

Spekulacije o tome kako će se društva razvijati su teške, ali postoje neizbježni trendovi. Već danas oko 20% Korejaca živi samo, a još 20% izjavljuje da nema bliske prijatelje ili rodbinu. Do 2060. godine, 50% Južnokorejaca u dobi od 70 godina neće imati braće ni sestara, a 30% neće imati djece. Mladi odrasli između 25 i 35 godina činit će samo 5% populacije i obično neće imati braće ni sestara.

Ovo ostavlja starije osobe gotovo bez bliske obitelji, a mlade odrasle s malo obitelji i malo potencijalnih prijatelja, posebno izvan velikih gradova. Epidemija usamljenosti epskih razmjera praktički je zajamčena.

Južnokorejska kultura vjerojatno će doživjeti ogroman pad. Godine 2000. bilo je 17,5 milijuna Južnokorejaca između 25-45 godina, i činili su 37% stanovništva. To je bila generacija koja nam je donijela K-pop, K-dramu, K-kuhinju i mnoge druge trendove koji su se proširili svijetom. Godine 2060. bit će samo 5,6 milijuna ljudi u toj dobnoj skupini, i činit će samo 16% stanovništva.

Mnoge kulturne tradicije već se bore jer starije generacije imaju problema s pronalaženjem mladih ljudi kojima bi ih prenijeli. Kako mladi nestaju, mnoge će tradicije izumrijeti. Bez mladih ljudi, duša južnokorejske kulture će se smanjiti i venuti.

Zašto nema povratka

Problem s demografskim teretnim vlakom je da kad udari, stvari postaju nepovratne. Recimo da se fertilitet u Južnoj Koreji čudom utrostruči do stope zamjene od 2,1 djece po ženi i tamo ostane. U 2060. godini i dalje bi postojala obrnuta piramida na vrhu bačve. I dalje bi bilo samo 1,5 osoba radne dobi po umirovljeniku starijem od 65 godina.

Čak i u najboljem izmišljenom scenariju, Južna Koreja mora proći kroz neizbježno usko grlo prije nego što se oporavi. Ali postoji i tračak nade. Da, situacija je sumorna. Ali barem dugoročno, oporavak je moguć ako Južna Koreja provede brze i društvene promjene koje će potaknuti njeno stanovništvo da ponovno počne imati djecu.

Kako je moglo postati tako loše?

Općenito, kako društva postaju bogatija, obrazovanija i kako smrtnost djece pada, ljudi odlučuju imati manje djece. Ono što čini Južnu Koreju posebnom jest to što na neki način pojačava sve ove trendove. Južna Koreja se izvukla iz siromaštva u rekordnom roku, ali je pritom razvila jedinstvenu vrstu radoholičarstva i ekstremne konkurentnosti.

Iako je radni tjedan 40 sati, a zakonski maksimum 52 sata tjedno, neplaćeni prekovremeni rad normalan je za mnoge. Unatoč tome, Južna Koreja ima relativno niske plaće i visoke troškove života. Nekretnine u velikim gradovima su nedostižne za većinu ljudi. Troškovi obrazovanja izuzetno su visoki. Sve to dok Južna Koreja troši manje na obiteljske naknade nego većina drugih bogatih zemalja.

Staromodne kulturne norme čine stvari još gorim. Brak je praktički obavezan ako par želi osnovati obitelj – 2023. godine samo 4,7% beba rođeno je neudatim ženama. Od svih razvijenih zemalja, južnokorejski muškarci obavljaju najmanji dio kućanskih poslova i brige o djeci unutar svojih obitelji. To ostavlja žene s nerazmjernom količinom posla ako žele zadržati posao nakon trudnoće, dok su mnogi muškarci preplavljeni društvenim očekivanjima da budu glavni hranitelji i imaju uspješne karijere.

Za kraj

Demografski kolaps nije apstraktna stvar u budućnosti, događa se upravo sada. I to nije samo Južna Koreja. U 2023. godini Kina je imala stopu fertiliteta od 1, Italija i Španjolska 1,2, Njemačka 1,4, Velika Britanija i SAD 1,6. Nakon četiri generacije, stopa fertiliteta od 1,6 znači 60% manje novih ljudi. Stopa fertiliteta od 1,2 znači 87% manje ljudi. A stope fertiliteta i dalje padaju, bez znakova stabilizacije ili oporavka.

Najčudnije u svemu tome je da gotovo nitko uključen u javni diskurs nije istinski shvatio ozbiljnost situacije. Prošlo stoljeće bilo je potpuno dominirano narativima o prenapučenosti, a ljudi koji kažu da trebamo više djece djeluju čudno. A ako napravite matematiku, budućnost jednostavno izgleda previše suludo da bi bila istinita.

Ništa od ovoga nikada se prije nije dogodilo. Niske stope nataliteta uglavnom se razmatraju u kontekstu manjka radnika – a ne kao egzistencijalna prijetnja našim društvima, kulturama, bogatstvu i načinu života što one zapravo jesu. Ako ovo uskoro ne shvatimo ozbiljno i ne promijenimo DNK naših modernih društava na način koji potiče mlade ljude da ponovno počnu imati djecu, ostatak stoljeća bit će prilično sumoran – za one koji će ga doživjeti.

Demografski teretni vlak ne zaustavlja se ni za koga – konačno trebamo shvatiti da juri prema nama.