Akademik Ivan Štraus kompletna je stvaralačka ličnost i jedan od najistaknutijih predstavnika Sarajevske škole u arhitekturi.
Ivan Štraus rođen je u Kraljevini Jugoslaviji 1928. godine, svojim životom i djelovanjem obgrlio je gotovo čitavo dvadeseto stoljeće. Pripada sjajnoj generaciji uglednih arhitekata jugoslovenskog prostora čiji su radovi oblikovali modernu i savremenu arhitekturu naših prostora i koji su snažno uticali na generacije arhitekata u našem regionu.
Akademik Štraus realizovao je niz značajnih projekata u zemlji, tadašnjoj Jugoslaviji i inostranstvu. Između brojnih međunarodnih arhitektonskih natječaja izdvaja se nekoliko prvih nagrada: za projekt Glavne pošte, Ministarstva PTT i Uprave telekomunikacija u Adis Bebi, (1964. koautor Z. Kovačević), za idejni projekat Narodne opere u Sofiji ( 1973. koautor H. Muhasilović), za idejni projekat Velike džamije u Oranu, u Alžiru (1985). Autor je izuzetnog Muzeja avijacije u Beogradu (1069-1989), koji je ujedno i njegov najzahtjevniji projekat, na čiju se realizaciju, zbog tehničke složenosti, čekalo dvadeset godina. Za ovaj projekat Štraus je nagrađen najvišom strukovnom nagradom na saveznom nivou 1990. godine, a odlukom Vlade Srbije objekat je proglašen zaštićenim kulturnim dobrom.
Ivan Štraus je dvostruki akademik, u članstvo Akademije nauke i umjetnosti Bosne i Hercegovine primljen je 1984. godine, a na prijedlog stuke, 2012. godine primljen je u članstvo Srpske akademije nauka i umetnosti, Republike Srbije. Štraus je svojim arhitektonskim projektima značajno odredio vizuru Sarajeva, grada u kojem je proveo najveći dio svog života, kao rijetko koji arhitekta još od Vancaševog vremena. Njegovi su projekti glavni markeri u užem dijelu grada – projekti Unisovih nebodera – poznati i kao Momo i Uzeir, zgrada Elektroprivrede, Naselje sunca, Holiday Inn, Šoping centar na Grbavici. Tako se Štraus na poseban način odužio gradu, vremenu, ambijentu i ljudima koji su uvažavali njegov rad i izuzetan talent.
Savršen krug
Kako sam autor kaže do dvadesete godine živio je raznolik i zanimljiv život i školovanje – u godinama Kraljevine Jugoslavije na jedan način, tokom četverogodišnje okupacije na drugi, a na treći način do mature. Djetinjstvo je proveo u Banja Luci, a ljetne raspuste provodio je kod strica u Zagrebu. Još uvijek su mu živa sjećanja kupanja na savskim drvenim bazenima koji plutaju na rijeci, kao u češkim filmovima, besplatnu tramvajsku kartu koja mu je omogućila da upozna grad uzduž i poprijeko; maksimirsku šumu sa zoološkim vrtom, botaničku baštu sa staklenicima, nogomet na igralištu Concordije… Studij arhitekture započeo je upravo u Zagrebu 1947. godine, neposredno po završetku Drugog svjetskog rata, ali ga nastavlja u Sarajavu, gdje i diplomira 1958. godine. Profesori u Sarajevu bili su iskusni graditelji školovani na srednjoevropskim akademijama u Beču, Minhenu, Krakovu, Gracu.
Njegov su talent još u toku studija prepoznali njegovi sarajevski profesori na tada tek otvorenom Tehničkom fakultetu; mladić koji uspijeva u jednom potezu, kredom na tabli, iscrtati savršen krug i tako zaštiti profesora od prljanja prašinom krede pri korištenju velikog šestara. Vrlo rano, još kao student, na poziv svojih sarajevskih profesora učestvuje na međunarodnim i domaćim arhitektonskim natječajima.
1952. godine Ivana Štrausa pozvali su na razgovor trojica njegovih profesora: Finci, Taubman i Šamanek, da kao ravnopravan autor radi sa njima na dva republička konkursa. To je za njega bila velika čast i priznanje. Prema njegovim riječima, ti su mu projekti otvorili mnogo prostora i koristili više nego sva predavanja na kojima je prisustvovao na fakultetu. Rezultat saradnje je bio sjajan – prva nagrada za hotel u Foči i treća za upravnu i stambenu zgradu u centru Sarajeva.
Neimar arhitekture
Šezdesetih godina kreće izrazito produktivan period za ovog neimara arhitekture. U narednim decenijama njegovi će radovi dostići puni potencijal i oblikovati njegovu autorsku poetiku u arhitekturi. Sve natječaje i tendere Ivan Štraus je radio istovremeno uz redovne poslove arhitekte u sarajevskom birou, gdje je ostao zaposlen do mirovine. Uradio je projekte i izgradio poslovno-tehničku zgradu Elektroprivrede u Sarajevu, šoping centar na Grbavici, Naselje sunca, Dom Armije u Derventi, hotel u Slanom i mnoge druge.
Ivan Štraus je svoje kreativne godine uglavnom proveo u vremenu političke stabilnosti i ekonomskog uspona Jugoslavije. Balansiranje između političkog Istoka i političkog Zapada pozitivno se odrazilo i na prilike u jugoslovenskoj kulturi jer je tzv. jugoslovenski socijalistički modernizam bio otvoreniji u poređenju sa drugim zemljama socijalističkog bloka. Ove prilike su se odražavale i na arhitektonska ostvarenja u Bosni i Hercegovini. U svojoj izuzetno važnoj knjizi ”Arhitektura Jugoslavije 1945-1990”, izdvojio je u okvirima svih bivših jugoslovenskih republika, ono što, prema njegovom mišljenju, predstavlja najviše domete savremene arhitekture. U kontekstu Bosne i Hercegovine, Štraus je vrlo precizno markirao to razdoblje od 1969. godine, od izgradnje SKC Skenderija, pa sve do 1985. godine i bogate gradnje za potrebe ZOI 84 u Sarajevu.
Oblikovan neuniformiranošću
Ivan Štraus je pri pokušaju definiranja vlastite poetike, nazvao svoj izraz „oblikovnom neuniformnošću“- što bi značilo da svakom svom projektu pristupa kao izvornom zadatku, bez citiranja ili ponavljanja ranijih rješenja, primarno polazeći od funkcije objekta. Sklonost prema dugotrajnom, detaljnom, radu i savršena radna disciplina utjelovljena je u njegovom izvanrednom projektu Muzeja avijacije u Beogradu (1969-1989). Dječak koji se igra avionom i iscrtava njegovu elipsoidnu putanju osnov je projekta Muzeja avijacije, čija je izvedba, zbog tehničke složenosti trajala dvadeset godina. Ta građevina anticipirala je upravo najznačajnije karakteristike savremenog muzeja: muzejski prostor kao svojevrsni eksponat, prostor koji više nije neutralna kutija (white box), prostor koji svojom arhitekturom određuje karakter izloženih radova. Ivan Štraus naglašeno polazi od namjene objekta, a zavodljiva i maštovita ljepota forme dolazi kao rezultat promišljanja, iskustva i dobro ispunjenog zadatka. Zato, možda, i ne čudi što je naglašeni funkcionalizam omekšavao upotrebom materijala i boje na vrlo neobičan i ekspresivan način.
Korisne skulpture
Snješka Knežević, teoretičarka arhitekture, Štrausove objekte je nazvala ”korisnim skulpturama” .
I on sam je za „korisne skupture“ rekao da u dvije riječi odražavaju upravo njegov stav prema arhitekturi koju je nastojao izgraditi. Njegovi objekti ne teže da se približe današnjoj poplavi grandioznih porculanskih i poliranih figurina Gheryja, Zahe Hadid, Fostera, Nouvela i drugih merkantilnih velikana. Njegov naglašeni funkcionalizam odvija se u betonskim, staklenim ili koloriranim kućama ili opnama – oblicima koji su proizašli upravo iz funkcije ili konstruktivnog sistema
U periodu 1991-1992. godine, Štraus je vodio svoj ratni dnevnik. Bio je to prvi dnevnik u njegovom životu. U njemu se isprepliću razmišljanja o životu, užasima ratne stvarnosti, životu u nekadašnjoj zajedničkoj državi, njegovim projektima, sudbini objekata u gradu. U razmišljanjima o arhitekturi gradio je svoj svijet intime u koji se zaklanjao od užasa razaranja, sasvim protivnih prirodi arhitekture koja gradi i oblikuje. Dnevnik je objavljem pod nazivom ”Arhitekti i barbari”, 1995. godine. U svoj dnevnik, datirano 07. juna 1992, Štraus je napisao:
“Noćas su barbari zapalili jedan od dva staklena tornja Poslovnog centra UNIS na Marijindvoru. Oba su već bila dobro slupana, ali sad jedan od blizanaca gori. Gledao sam ga s neizmjernom tugom onako bespomoćnog, u plamenu koji izbija kroz prozore, dok su mi kroz misli prolazili dani njegove izgradnje i moj ponos na njih. Ostatak noći proveo sam u podrumu, budan i nemiran, ispružen na leđima na improviziranom ležaju, posmatrajući igru crnih komada paučine i njihove sjenke na ispucanom prljavobijelom stropu, brojeći letve oko sebe i razmake između njih.”
Na postavljeno pitanje šta da je on danas mladi arhitekt, Ivan Štraus je rekao da o takvoj mogućnosti ili o situaciji u kojoj danas rade mladi arhitekte ne voli ni pomišljati. On je svoje odradio i zadovoljan je postignutim, a više od toga možda nije ni zdravo.