Opet Klara kriva

Klara je djevojčica koja je tek prvi razred osnovne škole. Ali ne samo da razgovara kao odrasla, nerijetko se služeći i rječnikom odraslih, nego i razmišlja kao da ima bar dvostruko više godina.

Klarina mama dolazi kući i vidi Klaru namrštenu u jednom kraju sobe, a oca u drugom. Odmah joj je jasno da nešto nije kako treba, i čim pogleda Klaru, ova već počinje priču: „Eto, opet sam ja kriva! A nisam. Evo, tata se ljuti što sam zakasnila kući, a nisam mogla nikako stići na vrijeme. I ti bi, da si bila na mom mjestu isto postupila. Vidi, moja prijateljica je bila kod mene i ja sam je na kraju, naravno, otpratila kući jer je i ona mene dopratila do kuće kad sam bila kod nje. To je bio red, je li tako, nisam joj mogla ne uzvratiti? Ali kad smo išli prema njenoj kući, srele smo našeg zajedničkog prijatelja iz škole. Zar bi bilo pristojno ignorirati ga, samo proći pored njega? Ne bi. Stale smo i porazgovarale s njim, ali kako je trebalo nešto duže objašnjavati, sjeli smo svi skupa na klupu u parku. A vrijeme je prolazilo. Kad smo se rastale s prijateljem došle do kuće moje prijateljice. Ona me je zamolila da uđem samo da mi pokaže kakvu joj je haljinu mama kupila. Kako bih joj to mogla odbiti?! Uz haljinu smo, kad smo već tu, pogledale još i neke lutke, a onda je došla njena mama i pitala me znaju li moji roditelji da sam ja ovdje? Rekla je da bi bilo dobro da znaju i da ih pozovem, a onda je ona sama uzela telefon i pozvala tatu, a potom meni dala telefon. Ja sam pitala tatu kad trebam biti kod kuće, a on mi je rekao da sam već trebala biti. A kako sam mogla biti, eto ti reci, a da ne budem nepristojna?“

„A i tvoja učiteljica mi se danas žalila da si nešto kasnila u školi?“, upitno je mama pogledala Klaru.

„Eto, i učiteljica misli da sam kriva, a ja sam se baš trudila. Znaš da sad svi učenici u elektronskom dnevniku, uz osobne podatke imaju i svoje slike. U našem razredu dvije djevojčice nisu bile u školi kad smo se slikali i učiteljica je mene poslala da pozovem nastavnika tjelesnog da dođe s foto-aparatom slikati i ove dvije djevojčice. Kad sam se vratila, učiteljica mi je rekla da je već bila zaboravila da me je poslala jer sam predugo ostala. Ali ja sam morala dugo ostati. Kad sam došla u dvoranu gdje je nastavnik trebao biti, njega tamo nije bilo. Pitala sam gdje je, i rekli su mi da je u kabinetu tehničkog odgoja. Ja nisam znala gdje je taj kabinet pa sam išla od vrata do vrata i čitala dok nisam našla. Pokucala sam, lijepo se ispričala i rekla koga tražim, ali mi je učiteljica rekla da nije ovdje nego u kabinetu likovnog. Opet sam morala od vrata do vrata čitati dok nisam našla i ovaj kabinet i u njemu je stvarno bio i nastavnik tjelesnog. Ali on mi je rekao da on sada nema vremena doći u naš razred, nego me je odveo do svog kabineta, tamo našao aparat i dao mi ga da ga ponesem učiteljici da ona sama slika one dvije djevojčice. I dok sam ja to sve uradila, vrijeme je prošlo, a ispalo je da sam još i kriva što sam zakasnila.“

U školi Klara često šparta hodnicima jer je učitelji uvijek nekamo šalju. Na maminu preporuku da to manje čine, učiteljica je jednom poslala drugu djevojčicu da ide do biblioteke. Ova je pošla, pa na vratima zastala i okrenula se učiteljici: „A može li, učiteljice, i Klara poći sa mnom?“

I tako, Klara stalno trpi kritike, ali svi je traže i žele baš njenu pomoć. Ona se snađe u svakoj prilici i ispuni svoj zadatak. Po mome, zaslužuje mnogo više pohvala nego kritike. Vjerujem da će izrasti u odgovornu i sposobnu osobu koja će biti mnogima od koristi.