Građani s detektorima otkrili rijetku vrstu šišmiša u Perthu

Gradski park u Perthu postao je teren za neobičan eksperiment: umjesto znanstvenika, šišmiše su tražili građani s detektorima ultrazvuka, a rezultat je bio i novi podatak i promjena stava.

Skupina volontera iz grada Wannerooa u zapadnoj Australiji prošla je obuku za korištenje detektora koji ultrazvučne pozive mikrošišmiša pretvaraju u zvučne zapise čujne ljudskom uhu. Tijekom 23 terenska obilaska zabilježili su pet vrsta, među njima i Holtorumovog dugouhog šišmiša koji do tada nije bio zabilježen na tom području. Najčešća vrsta bila je Gouldov resasti šišmiš, dok su šišmiši vrste Chalinolobus morio izostali s urbanih lokacija.

Istraživači su prije toga pregledali 51 objavljenu studiju o građanskoj znanosti u proučavanju šišmiša. Akustična snimanja pokazala su se najčešćom metodom, ali rijetko je koja studija mjerila što sami volonteri dobivaju od sudjelovanja. Zato su u Perthu anketirali sudionike tri puta: prije obuke, odmah nakon nje i nakon samostalnih obilazaka.

Od straha do znatiželje

Rezultati su pokazali da su volonteri nakon projekta znali više o šišmišima i osjećali se povezanije s prirodom. Jedan sudionik priznao je da je prije osjećao strah i da je bio slabo izložen temama o šišmišima, a nakon vlastitog snimanja istaknuo je zadovoljstvo kad je na detektoru vidio dokaz njihove prisutnosti.

Drugi su uživali u nečemu jednostavnijem: mogućnosti da noću promatraju životinje na siguran način. Velik dio australske divljine noćni je, a malo ljudi te životinje ikada vidi izbliza. Upravo tu leži vrijednost ovakvih projekata — ne samo u podacima nego i u tome što građane vraćaju u kontakt sa svijetom koji im je dosad bio nevidljiv.

No postoji i pitanje koje autori nisu postavili: koliko je takvo prikupljanje podataka doista neovisno kad ga financiraju i vode institucije koje same određuju što je vrijedno bilježenja? Građanska znanost korisna je kao dopuna, ali ne smije postati jeftina zamjena za sustavno državno praćenje bioraznolikosti. Država koja nema vlastite, neovisne institucije za monitoring divljine prepušta znanje o vlastitom teritoriju entuzijastima i projektima čiji se kriteriji mijenjaju sa svakim novim pozivom na financiranje.

Australija ima više od 80 vrsta šišmiša, od onih veličine palca do velikih letećih lisica koje oprašuju biljke i raspršuju sjeme. Šišmiši koji jedu kukce drže njihove populacije pod kontrolom, a ipak ostaju slabo proučeni jer su noćni, mali i brzi. To je razlog više da se istraživanje ne prepusti isključivo volonterima, nego da se u njega uloži javni novac i stručni kadar.

Što ostaje nakon detektora

Studija je pokazala i da se stavovi mijenjaju kad ljudi sami nešto otkriju, a ne kad im se to prepričava. To je lekcija koja nadilazi šišmiše: povjerenje u znanost ne gradi se kampanjama, nego iskustvom. Isto vrijedi i za odnos prema vlastitoj zemlji — tko je upozna izbliza, teže će je prepustiti tuđim interesima.

Autori preporučuju šetnje uz rijeke, parkove i šikare u toplim, suhim večerima, gdje se šišmiš u lovu na kukce može ugledati i golim okom. Lokalne skupine za šišmiše organiziraju i vođene obilaske. No najvažnija poruka nije gdje gledati, nego tko odlučuje što će se o prirodi znati i kome će to znanje pripasti.