Znanstvenici su promatrali 40 lešina istočnih sivih klokana u Plavim planinama Novog Južnog Walesa i otkrili da strvinari ne jedu nasumično — biraju dijelove trupla po sadržaju masti, a ne po tome što je najlakše dostupno.
Istraživanje objavljeno u Royal Society Open Science pratilo je kamerama-klopkama svu aktivnost na lešinama tijekom jednog ljeta i jedne zime. Tri glavna strvinara tog područja — dingo, klinastorepi orao i crvena lisica — pokazala su se kao bića s jasnim prehrambenim prioritetima, a ne kao neizbirljivi čistači ostataka.
Kad bi orao prvi stigao do netaknute lešine, dosljedno je jeo glavu i trbuh. Dingoi su najčešće ciljali rep. Lisice su, pak, ostale bez svog omiljenog dijela — dingo i orao redovito su ih pretekli, pa su se zadovoljile ostacima. To i nije potpuno iznenađenje: dingo i orao spadaju u vrhunske strvinare, dominantne vrste koje dolaze prve i brzo konzumiraju velike količine biomase.
Mast je bila prvi izbor
Klokani su općenito mršave životinje, ali mast nose na nekoliko koncentriranih mjesta — oko korijena repa, oko unutarnjih organa i u mozgu. Upravo su ta područja vrhunski strvinari ciljali na početku. Kako je lešina odmicala u raspadanju, preferencije su se mijenjale: orlovi su prešli na proteinski bogatije dijelove, poput mišićavih stražnjih nogu.
Sezona je također igrala ulogu. I dingo i orao pojeli su više trbuha zimi nego ljeti. Hladniji uvjeti i manjak alternativne hrane vjerojatno povećavaju važnost masti u prehrani strvinara — što objašnjava i zašto su odmah po dolasku na lešinu ciljali masna područja.
Ovo nije samo zanimljivost iz australske divljine. Nalaz ruši uvriježenu sliku strvinara kao pasivnih smetlara i ubacuje ih u istu kategoriju kao majmune i orangutane, za koje je već dokazano da biraju hranu kako bi održali stabilan unos proteina. Životinje, dakle, imaju ugrađeni „brojač” makronutrijenata — jedu dovoljno, ali ne previše, i toga se drže i kad je riječ o strvini.
Pitanje koje istraživanje nije postavilo
Ostaje neodgovoreno ključno pitanje: koja je cijena te prehrambene profinjenosti za sam ekosustav? Ako vrhunski strvinari sustavno uklanjaju masne dijelove, mijenja se i raspodjela hranjivih tvari koja ostaje drugim vrstama, ali i brzina raspadanja lešine. Australski znanstvenici to nisu mjerili.
Istraživanje se nadovezuje na rastuće razumijevanje „nutricijske geometrije” — modela koji objašnjava kako životinje biraju hranu radi ravnoteže nutrijenata, a ne pukog punjenja želuca. Dosad se taj model uglavnom testirao na biljojedima i u laboratorijskim uvjetima. Strvinari su, kako pokazuje ovaj rad, idealan prirodni laboratorij: lešina je sama po sebi raznolik obrok, poput jajeta s bjelanjkom bogatim proteinima i žumanjkom bogatim mastima.
Sljedeći put kad na cesti vidite pregazilu životinju, vrijedi se sjetiti da je to mjesto složene interakcije — ne smetlište, nego samoposluga s jasno označenim policama i redom čekanja koji određuju najjači.
0 komentara
Još nema komentara. Budite prvi.