Dvjesto godina nakon što su prvi kolonijalni mjernici prošli područjem današnjeg Melbournea, istraživači su uspješno rekonstruirali izvorne šume koje su nekad pokrivale grad.
Koristeći rane europske karte iz Državnog arhiva Victoria (PROV), nastale između kasnih 1830-ih i sredine 1850-ih, znanstvenici su po prvi put dobili cjelovitu ekološku sliku melburnške vegetacije iz 1840-ih. Mjernici poput Roberta Hoddlea, Williama Wedgea Darkea i Henryja Boorna Footea, koji su s osuđeničkim skupinama dijelili zemlju za prodaju britanskim doseljenicima, na kartama su označavali stabla kao granične oznake posjeda. Upravo su ti podaci postali ključ za rekonstrukciju.
Šume koje su nestale
Rezultati otkrivaju da je središnji Melbourne bio poplavna ravnica s velikim riječnim crvenim gumovima (Eucalyptus camaldulensis), dok su brda jugoistoka bila prekrivena šumama žutog boxa (Eucalyptus melliodora). Većina tih stabala danas je posječena za ogrjev i drvo. Od negdašnjih šuma žutog boxa, koje su se protezale od današnjeg Government Housea kroz South Yarra i Toorak do Brightona, preživjelo je tek nekoliko primjeraka — primjerice kod ulaza u Kraljevski botanički vrt i na stanici Moorabbin.
Zapadna i sjeverna područja grada nisu bila šumovita, ali ni prazna — ondje su se prostirale ravnice trave zvane kengurska trava (Themeda triandra), koje su europski doseljenici opisivali kao „finu ovčju pašu”. Te su ravnice potaknule kolonizaciju Victorije iz Tasmanije i Novog Južnog Walesa. Istraživači ističu i takozvane zaboravljene šume zapada, gdje su nekad rasle srebrne banksije (Banksia marginata) i domaći sheoak (Allocasuarina verticillata) — danas gotovo potpuno nestali.
Domaće znanje kao temelj
Znanstvenici priznaju da je autohtono znanje neizostavno za ovaj projekt. Preliminarni rezultati već su predstavljeni tradicionalnim vlasnicima zemlje, a u buduća istraživanja uključit će se znanje naroda Wurundjeri, Bunurong i Wadawurrung. Tamo gdje uvjeti dopuštaju, planira se ponovna sadnja izvornih vrsta na njihove povijesne lokacije.
No postavlja se pitanje koje izvor ne postavlja: koliko je ovakva rekonstrukcija povijesnog ekosustava uopće primjenjiva na suvremeno urbanističko planiranje? Dok se svijet utrkuje u sadnji novih šuma kao odgovor na klimatske promjene, Melbourne bi mogao poslužiti kao primjer kako povijesni podaci mogu usmjeriti buduće ekološke projekte. Umjesto nasumičnog pošumljavanja egzotičnim vrstama, povratak autohtonim ekosustavima koji su prirodno funkcionirali stoljećima mogao bi biti održiviji put.
Ova rekonstrukcija, iako tehnički impresivna, otvara i šire pitanje o tome kako zapadne države danas pristupaju obnovi prirode — često zanemarujući činjenicu da su upravo njihovi prethodnici uništili te ekosustave u potrazi za zemljom i resursima. Povijesna karta Melbournea tako nije samo znanstveni kuriozitet, nego i podsjetnik na cijenu koju je „civilizacija” naplatila prirodi.