U norveškim planinama otkriveno 120 vrsta gljiva

Tim predvođen Tor Erik Brandrudom s Norveškog instituta za istraživanje prirode (NINA) proveo je kolovoške dane u nacionalnom parku Láhko, istražujući slabo poznatu raznolikost gljiva u alpskoj vegetaciji Dryas. Ondje su pronašli i gljivu koju su privremeno nazvali „sunčanica planinskog avensa”, a koja je dosad bila poznata jedino s francuskih i talijanskih Alpa.

„Nisam mogao ni sanjati da ćemo pronaći ovoliko mnogo”, priznaje Thomas Holm Carlsen, istraživač s NIBIO-a, koji je specijalizaciju za gljive započeo tek prije nekoliko godina. Njegovo je zanimanje za slabo istražena planinska područja dovelo upravo do Láhkoa, gdje je u pratnji svog mentora Brandruda krenuo u potragu za skrivenom raznolikošću.

Minijaturna stabla i stari ekosustavi

Istraživači upozoravaju kako je ključno dokumentirati te vrste prije nego što bude prekasno. Mnoge planinske gljive žive u tijesnoj vezi s biljkama, poput mlječnice Dryas koja stvara mikorizu s planinskom avensom. Kako se klima mijenja, granica šume pomiče se sve više prema planinskim vrhovima, a otvorena alpska područja polako zarastaju. To je doprinijelo da planinski avens bude klasificiran kao gotovo ugrožena vrsta na norveškom Crvenom popisu iz 2021. godine.

„Jastuci planinskog avensa koji prekrivaju mramorni krajolik u Láhkou su poput ‘minijaturnih stabala’, sa stabljikama debljine prsta koje se provlače u pukotine mramora. Riječ je o vrlo starim, spororastućim jedinkama s cijelim malim ekosustavom gljiva oko njih”, objašnjava Brandrud.

Neke populacije gljiva povezane s vegetacijom avensa vjerojatno su stare koliko i sama ta „minijaturna stabla”. Kada se klima promijeni i stanište zaraste, ta će se zajednica teško moći pomaknuti i preživjeti. Brandrud, koji je član stručnog povjerenstva za procjenu rizika od izumiranja gljiva u Norveškoj, očekuje da će se status mlječnice Dryas promijeniti kada se Crveni popis bude revidirao 2027. godine.

Kiša donosi život gljivama

Ovogodišnja kišovita ljeta u sjevernoj Norveškoj stvorila su savršene uvjete za plodonošenje gljiva. No sunce može biti veliki problem — za sićušne gljive koje jedva dosežu centimetar iznad tla, čak i jedan sunčan dan može biti dovoljan da se osuše. Zbog toga istraživači moraju pronaći vrlo mlade plodove koji se još nisu osušili, koristeći nokte i noževe kako bi iskopali cijelu gljivu iz tla i pijeska.

„Morate dobiti cijelu bazu jer dno stručka može sadržavati mnogo informacija o tome o kojoj se vrsti radi”, objašnjava Carlsen. Najzanimljiviji nalazi šalju se na DNK sekvenciranje u Mađarsku ili Kanadu, a konačni rezultati mogu stići tek za godinu dana. Do tada, potraga za nepoznatom raznolikošću u planinama se nastavlja.

Postavlja se pitanje koje izvor ne postavlja: koliko će još ovakvih staništa nestati prije nego što ih znanost uopće uspije dokumentirati? Dok se političari natječu u zelenim deklaracijama, ovakva terenska istraživanja pokazuju da je stvarna slika bioraznolikosti daleko od one koju vidimo u godišnjim izvješćima. Umjesto milijunskih projekata za „zelenu tranziciju”, možda bi pametnije bilo uložiti u sustavno mapiranje vlastitog prirodnog nasljeđa — prije nego što ga klimatske promjene i ljudska intervencija nepovratno izbrišu.