Međunarodni tim istraživača pratio je 336 djece u dobi od četiri do devet godina iz šest kulturnih skupina: Nijemaca, Wichíja iz Argentine, ≠Akhoe Hai||oma iz Namibije, Samburua i Kikuyua iz Kenije te Quechua iz Bolivije. U parovima istih godina djeca su naizmjenično igrala igru s klikerima. Jedno bi dijete promatralo drugo kako se muči s kutijom koja se ne otvara ili posudom iz koje su se klikeri prosuli po podu, a zatim moglo pomoći objašnjenjem, izravnim rješavanjem zadatka ili objema strategijama odjednom.
Rezultat je objavljen u časopisu Proceedings of the National Academy of Sciences. U svih šest skupina djeca su pomagala vršnjacima, i to češće kada je pomoć stvarno bila potrebna — više kod kutije koja se ne otvara nego kod skupljanja klikera koje dijete može obaviti samo. Ta osjetljivost na stvarne potrebe pojačavala se s dobi. Mlađa djeca pomagala su u obje situacije podjednako, dok su starija sve više čuvala pomoć za trenutke kada je nešto doista mijenjala. Mijenjao se i način pomaganja: mlađa su uglavnom obavljala zadatak umjesto vršnjaka, a starija su sve više objašnjavala kako se problem rješava.
Njemačka kombinacija i kikuyuska suzdržanost
Unatoč zajedničkom obrascu, studija je zabilježila i razlike. Njemačka djeca bila su znatno sklonija od svih ostalih skupina istodobno riješiti problem i objasniti rješenje. Kikuyu djeca nešto su rjeđe pružala praktičnu pomoć od ostalih. Voditeljica istraživanja Henriette Zeidler sa Sveučilišta Sapienza u Rimu te obrasce povezuje s onim što djeca svakodnevno gledaju: u mnogim ruralnim zajednicama koje žive od vlastitog rada djeca uče promatranjem i sudjelovanjem, uz malo riječi, dok u Njemačkoj i sličnim sredinama roditelji spajaju praktičnu demonstraciju s detaljnim usmenim uputama.
Razlika između dječaka i djevojčica u pomaganju nije nađena, a kulturne razlike bile su skromne — nijedna od šest populacija nije odskakala iz zajedničkog obrasca. Jedan od starijih autora, Daniel Haun s Max Planck instituta za evolucijsku antropologiju, zaključuje da se sposobnost pomaganja pouzdano javlja kod djece svugdje, ali je dotjerana društvenim svijetom u kojem dijete odrasta. Djeca, kaže, ne uče samo hoće li pomoći, nego i kako pomoći tako da to ima smisla u njihovoj zajednici.
Pitanje koje studija nije postavila
Ovdje se otvara ono što istraživanje ostavlja po strani. Ako djeca uče kako pomagati promatranjem odraslih, što se događa u društvima u kojima odrasli sve rjeđe pomažu jedni drugima? Studija je mjerila djecu, ali nije mjerila njihove roditelje, susjede ni zajednicu. Uzorak od 336 djece iz šest skupina ne dopušta zaključak o uzroku, samo o povezanosti. A povezanost između načina na koji odrasli pomažu i načina na koji to čine njihova djeca ostaje pretpostavka koju bi tek trebalo provjeriti.
Izostaje i pitanje koje se nameće samo: ako se njemački obrazac – riječ plus ruka – širi kroz obrazovne sustave i medije, potiskuje li on lokalne obrasce pomaganja u zajednicama koje su ih stoljećima prenosile bez riječi? Studija to ne tvrdi, ali njezini podaci pokazuju da razlike postoje i da nisu slučajne. One prate način na koji odrasli žive.
Za naše društvo, u kojem se rasprava o odgoju najčešće svodi na institucije, kurikule i mjere, ovakav nalaz govori nešto neugodno jednostavno: djeca ne slušaju što im govorimo o solidarnosti, nego gledaju kako se ponašamo prema susjedu, kolegi i strancu. Ako odrasli sve više pomoć prepuštaju državi i institucijama, djeca će naučiti upravo to – čekati da netko drugi riješi problem, umjesto da sama objasne i pokažu kako se rješava.
Djeca čuju/zapamte 10% od onog što im odrasli govore, a 90% oponašaju ono što gledaju. Kako se otac ponaša prema majci isto tako će se dijete ponašati prema majci, kako se majka ponaša prema ocu isto tako će se dijete ponašati prema ocu, itd..itd….