Rimsko osvajanje Iberije promijenilo je narod, a Vizigoti su ostavili plitki trag

Genetska studija o Iberiji između 1. i 8. stoljeća pokazuje da su veliki politički preokreti rijetko mijenjali sastav naroda u istoj mjeri.

Međunarodni tim predvođen Institutom za evolucijsku biologiju u Barceloni, uz harvardsko sveučilište i baskijsko sveučilište EHU, rekonstruirao je genetsku povijest Pirenejskog poluotoka na temelju 243 drevna genoma s 31 arheološkog nalazišta. Rezultat je objavljen u časopisu Cell, a glavni zaključak ide protiv uvriježenih predodžbi: rimsko osvajanje Hispanije promijenilo je stanovništvo iz temelja, dok su Sebi, Alani i Vizigoti ostavili mnogo plići genetski trag.

Rim je na poluotok doveo ljude s istočnog Mediterana i sjevera Afrike. U željeznom dobu populacija je bila relativno homogena, a od prvog do četvrtog stoljeća postaje pravi mediteranski mozaik. Carles Lalueza-Fox, ravnatelj Prirodoslovnog muzeja u Barceloni i jedan od voditelja studije, kaže da romanizacija nije bila samo politička, jezična i kulturna preobrazba — bila je i velika demografska promjena.

Elita koja je vladala, ali nije zamijenila narod

Od petog stoljeća analiza prepoznaje pojedince sa srednjoeuropskim i sjevernoeuropskim podrijetlom, osobito u grobnim cjelinama vezanima uz nove vladajuće skupine. No većina zajednica zadržala je raznoliki profil hispano-rimskog stanovništva. Genetski doprinos germanskih skupina kreće se između 12 i 22 posto, ovisno o regiji i društvenom kontekstu.

To je bitna razlika prema Britaniji ili Balkanu, gdje su migracije nakon pada Rima imale daleko teže demografske posljedice. David Reich s Harvarda zaključuje da na Iberiji nalazimo migraciju i nove pretke, ali ne i zamjenu stanovništva.

Iza velikih brojki stoje i obiteljske priče. Istraživači su identificirali dvoje braće i sestara pokopanih oko 725 kilometara zračne linije jedno od drugoga — u današnjoj Méridi, nekadašnjoj Augusti Emeriti, i u rimskoj postaji Ildum kod Castellóna uz Via Augustu. Oboje su imali potpuno srednjoeuropsko podrijetlo i vjerojatno su bili migranti prve generacije. Njihovo srodstvo upućuje na mogući put sebijske migracije.

Druga priča ruši romantičnu sliku o „sebijskim princezama”. Njihova bogata grobna oprema navela je arheologe da ih smatraju elitom pridošlom izvan carskih granica, ali jedna je od njih imala lokalno podrijetlo. Riječ je o brakovima između sebijske elite i hispano-rimskih obitelji. Smrt nekoliko tih žena u istom razdoblju možda je povezana s borbom za nasljeđe u izbornoj monarhiji.

Pitanje koje studija nije postavila

Autori sami priznaju da je slika nepotpuna. Stanovništvo Iberije u kasnoj antici bilo je genetski heterogenije od današnjeg, što znači da se genetski fond mijenjao i kasnije — kroz islamsko osvajanje, unutarnje migracije i širenje kršćanskih kraljevstava. Uzorci su slabi na sjeveru poluotoka i u sjevernoj Africi.

No pravo pitanje nije genetsko. Ako je politička elita mogla vladati stoljećima, a da pritom ne promijeni sastav naroda, koliko su onda vladari ikada bili odraz zajednice kojom su upravljali? Studija to ne pita, ali njezini podaci na to upućuju.

I još nešto. Autori u zaključku pišu da će buduća istraživanja srednjovjekovnih genoma imati posljedice i za „povijesno, kulturno i političko polje”. Ta rečenica zaslužuje pozornost. Genetska povijest lako postaje alat u rukama onih koji žele dokazati tko je „starosjedilac”, a tko „došljak”. Podaci iz ove studije govore upravo suprotno od takve politike: nijedno osvajanje nije izbrisalo prethodni sloj, a identitet se stjecao i brakom i savezom, ne samo krvlju.