Iznenadi vas kad shvatite da s vašim telefonom nešto nije u redu. Ne zvoni već danima. Pokvario se, šta bi drugo moglo biti?
Za svaki slučaj, pokušavate zvati nekog bliskog, i začudo, uspješno obavljate razgovor. Aha, shvatili ste – vi možete zvati, ali vas ne mogu. Ponovo, za svaki slučaj, zamolite tog bliskog da sad on pozove vas. I gle čuda, ponovo uspješan pokušaj! Razgovarate bez problema. Tek nakon toga vam je sve jasno – ostarili ste i više nikome niste potrebni. Ispravan je telefon, samo vas više niko ne treba.
Mnogo je ljudi koji su doživjeli ovakvu sudbinu. Dok su u snazi, svi su oko njih, traže ih, potrebni su. Mogu pomoći, biti od koristi, i svi im prilaze. Kad ostare, oni samo traže pomoć, i svi bježe od njih. Svi ih zaboravljaju.
Jedino oni koji su stari, međusobno se razumiju. Ako su zajedno, mogu se družiti, razgovarati, šaliti, sjećati lijepih, starih vremena… Ali ako su sami…
Starije ljude mnogi mladi smatraju viškom, smetnjom, opterećenjem. Žele ih se bilo kako riješiti, ne razumjevši da su oni još uvijek ljudi, pravi pravcati ljudi, samo sa nešto više iskustva i mudrosti, a s manje snage, zdravlja i ljepote. U tim godinama ljudi postaju mnogo emotivniji. Lakše zaplaču zbog neke lijepe sitnice, a zbog sitnice se i obraduju. Bolje razumiju druge, posebno slabije. U tim godinama oni se i zaljubljuju i vole. Vole više nego što su ikada u mladosti voljeli. Vole kao u ovoj pjesmi:
Staračka ljubav
Voli te jedna kosa sijeda,
i ruke stare, slabašne dvije.
Vole te oči kratkovide
i srce koje umorno bije.
Vole te usne drhtave, blijede,
i glas promukli što priča svima
da mu je starost čarobno lijepa
zato što tebe kraj sebe ima.
Voli te svaki pokret spori
te sjene što osta od čovjeka,
što hrabro i smrti u oči gleda,
jer je sa tobom skupa čeka.
Voli te tijelo trošno, staro,
cijelog života voli te vjerno.
Voli te iskreno, pažljivo, nježno,
voli te, voli neizmjerno.
…
Zato, kada vidimo starce, sjetimo se svega gore navedenog. Sjetimo se i da ćemo svi dočekati to životno doba, ako bude sreće. I ne dozvolimo starima koji su u našoj blizini da dane provode sami, napušteni i zaboravljeni.
13 komentara
jako lijepo
Divno
jako dirljivo i lijepo napisano.
Mnogi misle da nikada neće ostariti,a to začas stigne.
Autor?
Ivo Kobas, naravno!
Pisac me uspjeva podsjetiti na pokojne roditelje. Najvaznije je da opet apelira na empatiju i ljudski pristup svijetu.
Jako plemenit tekst. Predivno.
Svi ćemo nekad biti stari. 🙂
Tekst je dobar i, na nesrecu, vrlo prepoznatljiv!
Pjesma je velemajstorska Ivo.
Super.
Za starost se treba pripremati…kao za rođenje. Rođenje znamo kad dođe, starost je malo neizvjesna…svi je odlažemo, želimo biti mladi. Ali čemu sve to? Treba je samo živjeti na pravi način, radovati se novom danu i uvijek voljeti. Osmisliti sadržaje za sva životna doba… a to što će telefon manje da zvoni…nije važno… bolje je pričati sa prirodom, radovati se leptiru na cvijetu… a naći će se poneki i pravi sagovornik. Bolje jedan pravi nego 10 pogrešnih.
Otkud ti,pjesnice, ova sjetna bajka
Jako lijepo!
Da je naš Ivo tako sacijalan, tako velikog srca, ne dolazi to od neke slučajnosti. Takvi ljudi se rađaju samo 26. Marta u svokoj godini. A tada je rođen i taj velikodušni Ivo Kobaš, koji nam svojim člancima i pjesmama donese radost a kao s ovim člankom i žalost. Sad zante svi vi koji Ivine članke čitate kad treba njemu slati rođendanske čestitke.