fbpx

Vrijeme kada se radilo pjevajući

Otac i sin ispod drveta

Uvijek, u djetinjstvu, kad sam bio u prilici, volio sam biti uz oca. On je znao tako zanimljivo pričati i od njega se moglo svašta naučiti, a meni je baš to trebalo.

Kad bi otac radio nešto oko kuće, ja sam mu se uvijek motao oko nogu, gledao šta radi, zapitkivao i pratio svaki njegov pokret. Dok bi on sjekirom sjekao ili cijepao drva, ja bih stao ispred njega da ga bolje vidim i čujem. Onda bi mi on rekao da ne trebam tu stajati nego da je najbolje da budem iza njega, jer samo tu sam zaštićen od frcanja cjepanica ili iverja. Objašnjavao je kako i zašto se komadi odsječenog drveta odbijaju uglavnom lijevo i desno, a naprijed je opasno stajati jer on može ispustiti sjekiru iz ruku ili se grana koju siječe može nekontrolirano odbiti na mene. Rekao bi mi da malo obratim pozornost na ono što mi je objašnjavao i da ću se uskoro i sam uvjeriti da ja sve tako kako mi je objasnio. I ja sam ga poslušao i ubrzo se uvjerio da sve baš onako kako mi je on rekao.

Dok sam ja pratio kako se odbijaju i gdje padaju odsječeni komadi drveta, on bi već pjevušio. Ne samo on, nego mnogi ljudi su u to vrijeme pjevušili ili zviždukali radeći. Moju pažnju su ovog puta odmah privukle riječi pjesme koju je pjevao. A pjevao je, u našem posavskom duhu, neku pjesmu koju nikada ranije nisam čuo: „Nisam, ljudi, promijenio ćudi…“ Od te četiri riječi, posljednju nisam razumio. Šta li mu samo znači ono „ćudi“? Riječ „čudi“ mi je bila slična i nju sam razumio, ali ona se nije uklapala u pjesmu? Nije imala smisla u ovoj rečenici. I ne bi je tata sigurno pogrešno izgovorio. Je li ćud neki predmet? Opet, zašto bi se nekome trebalo pravdati u pjesmi ako si promijenio kakav predmet? Nije bilo druge nego pitati tatu, a zna se da on sve zna.

Šta ti to pjevaš, šta nisi promijenio?

Ćudi“, odgovorio je tata.

A šta je to, i zašto se mijenja?

To ti je narav. U pjesmi se kaže da nisam promijenio narav.

Hm? Šta li mu je sad narav? Opet mi ništa nije bilo jasno, a nisam želio pitati da otac ne pomisli kako baš ništa ne znam. Ipak, rješenja nisam imao, razmišljao sam i vrpoljio se i na kraju je radoznalost ipak pobijedila:

A šta je to narav, opet ne razumijem?“, pitao sam.

To ti je karakter, razumiješ li?“

Po mom izrazu lica je vidio da ne razumijem i da mi sve objašnjava na pogrešan način, onda je zastao, spustio sjekiru pa mi, meni razumljivim riječima, sa puno strpljenja, objasnio:

Pazi, ćud, ili narav, ili karakter, to ti je sve isto. To je riječ koja označava kakav je neko. Neko je dobar, neko loš; neko je odlučan, neko neodlučan, kolebljiv; neko se voli igrati, neko raditi, neko ljenčariti; neko je strpljiv, neko nestrpljiv i tako dalje. Sve su to osobine ljudi, to je njihova narav ili ćud. Znači da se u pjesmi kaže kako se onaj ko pjeva nije promijenio, ostao je kakav je bio i prije. Znači, ako je bio radoznao, kao ti sada, on je i dalje ostao radoznao, kao ti, što znači da ni ti nisi promijenio ćudi. Razumiješ li sad?

Aha, sad mi je sve jasno!“, odahnuo bih i bio zadovoljan. Kako i ne bih, sad sam znao značenje čak tri nove riječi za koje većina mojih vršnjaka ne zna ni da postoje! Rekao sam:

Sad znam tri nove riječi: ćud, narav i karakter.

Tako je!“, potvrdio je to i moj tata i odmah upitao: „A zašto je dobro znati više riječi?“ I tako, uvijek me je nešto ispitivao: zašto, kako, zbog čega, pa sam stalno morao razmišljati i odgovarati, što mi nekada i nije bilo drago. Ali uvijek me je radovalo kad me pita šta ja mislim o nečemu o čemu su odlučivali odrasli ljudi. Na primjer, trebamo li kupiti još jednu kravu ili ne, i zbog čega tako mislim? Još kad bi mi nekada rekao da i on misli tako i da će uraditi tako kako obojica mislimo da je ispravno, mojoj sreći nije bilo kraja. Gle, i moje mišljenje je značajno, i ja pomažem u donošenju važnih odluka! I sad vjerujem da je sve to presudno utjecalo na formiranje moje ličnosti, da sam tada postao ovo što sam sada.

Danas djeca sve manje vremena provode sa svojim roditeljima, djedovima i bakama. Porodiljska bolovanja su sve kraća, djeca se sve ranije odvode u jaslice i vrtiće, roditelji sve duže rade, a djeca se povjeravaju na čuvanje onima koji to rade nevoljko, onima koji ih ne vole. Neko drugi ih formira kao osobe, neko ko, možda, ima druge ciljeve nego što su naši i ko ih na taj način otuđuje od nas. I mi se sve više otuđujemo od svoje obitelji, od prijatelja, od sredine, od prirode… Sjetite se kad ste posljednji putlegli u travu i bezbrižno gledali u nebo? Kad ste bosom nogom stali na zemlju? Kad ste zastali da pogledate ptice u letu ili leptirove kako se igraju? Da, znamo svi odgovore na ova pitanja, i kod većine su slični.

A sad se vratimo opet u obitelj i zamislimo jednu ovakvu sliku:

Jahanje

Pojašio razigrani
unuk svoga djeda
kao konja, pa ga tjera,
ni tren stati ne da.

A konj biti, to je teška
i ozbiljna stvar.
Pogotovo kad si jahan,
i još uz to star.

Al se djeda silno trudi,
sve od sebe daje,
samo neka ova lijepa,
sretna igra traje.

A kad igra smori oba
nestašna igrača,
zaspa čvrsto konj smoreni
kraj svoga jahača.

0 0 vote
Ocijenite članak
Pretplati se
Obavijest
guest
10 Comments
najstariji
najnoviji najviše ocjenjeniji
Inline Feedbacks
View all comments
shumadinac
Gost
shumadinac
3 godine prije

Naravno da će roditelj dete učiti tajnama života bolje nego bilo ko drugi jer ga neće “oblikovati” da bi ga iskoristio (pričam o normalnim roditeljima). Učenje dece u ranom detinjstvu je izuzetno važan zadatak i od kvaliteta obavljenog posla zavisiće dalji razvoj deteta. Ali danas se sve radi naopako pa i deca se “instant” odgajaju a za posledicu imamo sve bolesnije društvo. Zašto se uopšte čudimo – pa deca nisu naučila osnovne lekcije.

Igor
Gost
Igor
3 godine prije

Zivot 🙂
U tvoja prica me podsjetila na dva dogadjaja iz djetinjstva. Oba kada sam imao 3 i 4 godine.
Oca i majku sam slusao jer su se brinuli za mene i ako ne bi ucinio sto od mene traze uslijedile bi batine 🙂
Odveli su me na selo kod dijeda i bake (dijeda sam se posebno bojao) jednom trenutku dok je dijed cijepao drva, moja radoznalost mi nije dala mira. Upitam ga : ” Dijede dali su moj otac i majka nastali od tebe I bake?” Dijed sa blagim osmijehom, umoran od cijepanja odgovori: “Da, isto kao sto si ti nastao od njih” i nastavi dijed da cijepa drva. Bio sam sretan jer gledam osobu od koje sam ja nastao 🙂 ali sad mene zanima od koga je on nastao. Zelim njih viditi… Pa ga upitam:” Dijede od koga si ti nastao?” Dijed: ” pa od svojga oca i majke”.
Ali odgovor je bio isti … Tada sam se pitao pa di je kraj. Tko je taj od koga smo nastali. Te pitam dijeda: ” a od koga su oni nastali?” Dijed pomalo promijeni svoj izraz lica i odgovori kratko: “Od svoga oca i majke” na sta ga ponovo upitam: ” a oni od koga su nastali?” e tad dijed prestane da cijepa drva okrene se prema meni i izderese : ” mene si nasao zaje…. odi babi pa nju zaje… slinavac jedan.” Od straha sam pobijegao na tavan 🙂 i nisam smio dijedu pred oci do sutra :))
Koliko god smijesno zvucalo zbog deranja nije mi vise padalo na pamet postavljati pitanja, a ubiti radoznalos je ta koja nas pokrece, uci, potice, razvija mozak i trazi od nas znanje. Na dijecja smijesna pitanja ako smo pametni dat cemo odgovor, odgovor koji ce dijete potaknuti da razmislja da bude sigurno u sebe. Ali danas nazalos dijeca su pametnija od roditelja… Svaka budala pravi dijecu.
Drugi dogadja.
Vrtic. Mrzio sam vrtic zbog tete koja nas je maltretirala. Samarala je dijecu, derala se na nas, ali meni nije padalo na pamet da nesto prigovorim ocu i majci jer upravo oni me tamo vode. Pa kako da se bunim, jer ja ucim od svojih roditelja, oni sve znaju pa samim time znaju i sta se tamo dogadja. Vjerovao sam da tako mora biti. Kako se izgradio novi vrtic blizu moje zgrade cekalo se njegovo otvorenje kako bi ponovo krenuli u vrtic. Dan otvaranja je dosao, ja se budim u krevetu roditelja, otac stoji kraj prozora, cujem glasove dijece sa ulice kako dozivaju moje ime i glas tete kako pita moga oca za mene. Otac mi govori da ustanem i dodjem do prozora. Gledam ih svi poredani u dva reda iza tete i strah me obuzima. Ona me zove da idem s njima u novi vrtic, a ja ocajan pogledam oca, a on onako opusteno me pita: ” Zelis li ici u vrtic, ako ne nemoras.” Taj trenutak di je On meni dopustio da odlucim, donesem odluku, da imam pravo biti jednak sa ocem, di se nikada prije nisam osijecao tako sigurno…. Osijecaj da pripadas, da si jednak, da te se postuje bilo mi je sve nekako nestvarno i odgovorim ocu ” ne bi ja isao u vrtic” a on odmahne rukom teti i kaze: ” Nece da idem” a ona se nasmijala i otisla. Taj trenutak slobode :)))))
Dala bi se knjiga napisati, a ne komentar. Odoh ljudi da radim, kolege me gledaju sta kasnim ali ne mogu a da ne podijelim pricu iz koje nadam se da cete nesto nauciti. 🙂

TomRy
Gost
TomRy
3 godine prije
Reply to  Igor

Igore,, lijepa životna priča, nedostaje samo jedan detalj: Čiji su roditelji navedeni djed i baba, očevi ili majčini?

Igor
Gost
Igor
3 godine prije
Reply to  TomRy

Htio sam skratit pricu. Dalo bi se pisati i pisati o detaljima, 🙂 a oni nekada odredjuju sudbinu zivota. Majcina strana.

TomRy
Gost
TomRy
3 godine prije
Reply to  Igor

Odmah sam pretpostavio da je majčina,, vjerojatno je i kazna djeteta za neposluh bila s majčine strane, a vrlo,vrlo rijetko od oca. Pozdrav

Koča Popović
Gost
Koča Popović
3 godine prije

Dao bi ruku u vatru da Ivo ima izravne ili neizravne veze s pedagogijom.

čitatelj portala
Gost
čitatelj portala
3 godine prije

Lijepo napisano.

PanSlaven
Gost
PanSlaven
3 godine prije

Danas djeca sve manje vremena provode sa svojim roditeljima, djedovima i bakama. Porodiljska bolovanja su sve kraća, djeca se sve ranije odvode u jaslice i vrtiće, roditelji sve duže rade, a djeca se povjeravaju na čuvanje onima koji to rade nevoljko, onima koji ih ne vole. Neko drugi ih formira kao osobe, neko ko, možda, ima druge ciljeve nego što su naši i ko ih na taj način otuđuje od nas. I mi se sve više otuđujemo od svoje obitelji, od prijatelja, od sredine, od prirode…

na žalost, tako je- i namjerno je tako. a kako ćemo to promijeniti?

Igor
Gost
Igor
3 godine prije
Reply to  PanSlaven

Vrlo jednostavno. Po prirodi ljudi zele dobro. Recimo kada ti se dva prijatelja posvadjaju ti ih zelis pomiriti bez obzira koji od njih je upravo, a koji nije. Prvo sto zelis je pomirenje da ne dodje do tuce. Kada ti se dva prijatelja od srca smiju i placu od smijeha ti ces im se pridruziti, neces ih probat u tome sprijecit. Pridruziti ces im se dok za razliku od nasilja neces stati na stranu onoga koji je upravu i s njime tuci onog drugog. Tako da nas prirodni ili kako ja to volim zivotinjski instinkt zeli dobro.
Tako je i sa djecom. Mogu nasu djecu mnogi uciti losim stvarima ali prirodno u srzi djeteta je ono dobro. Stoga je barem malo vremena potrebno (dobrog, pozitivne vibracije) da bi djeca gledala na svijet pozitivno. Primjer PanSlaven moj prijasnji komentar o mome ocu, di jedan trenutak, dogadjaj ima jak uticaj na dijete.
Kada sam krenuo u skolu poceo jer rat. Djed o kojem sam pricao bio je u raznim logorima. Nisam znam za porodicu tokom rata ali kad smo se sreli 94-te pitao sam djeda sta je sve prosao u ratu i logorima jer na televizi sam samo o tome slusao. Tako da sam i ocekivao od djeda odgovor pun mrznju. Na sto mi je on odgovorio: ” O ruznim stvarima se ne govori sine” tada sam shvatio da mrznja mora ostati iza nas. Ona nije dio nase svakodnevice i ne zasluzuje mjesto u nasim zivotima i obitelji :))
4god rata i mrznje je nestalo u meni jednim odgovorom mogao djeda.

POVEZANE VIJESTI

Izbornik