A kaže da nije pjesnikinja

Jučer je bilo Valentinovo. Dan zaljubljenih, kažu. Meni više izgleda na pokušaj komercijalizacije svega i svačega, ali ko sam ja da o tome sudim?!

I tako, na Valentinovo, listam Facebook i vidim mnogo ljubavnih pjesama i poruka. Jedno ime mi je poznato, moja Grebničanka, porijeklom iz Hercegovine, Ana Mijić, rođena Suton, uz fotografiju svog supruga Kreše, objavila nekoliko kratkih rečenica tako da izgledaju kao pjesma.

Znam Anu. Znam i da je studirala književnost, ali ne znam da piše pjesme. Znam i njenog Krešu od rođenja. Bio sam mu prvi trener. Vrlo vrijedan čovjek, koji poslije redovnog radnog vremena žuri kući gdje ga čeka posao u plastenicima. Trudi se i oko djece. Dok je igrao aktivno odbojku, bio je jedan od ključnih prvoligaških igrača i igrao u klubu koji je bio u samom vrhu države. Zato znam i da on zaslužuje da mu se napiše nešto lijepo i zbog toga sam zastao da pročitam šta mu to njegova supruga poručuje. A pisalo je:

On je ono “obuci duks”.

On je ono “neka, ja ću”.

On je ono “ne sumnjam u tebe”.

On je ono “ajmo, spremaj se”.

On je ono “jedan je život”.

On je svačeg’ nečeg’ zbir,

on je jednostavno SVE(MIR).

A. M.

„Vidi divne pjesme!“, pomislih odmah. Pročitam ponovo i vidim da me prvi dojam nije prevario – baš mi se dopada kako je napisana! Obradovalo me to što se moja sumještanka umije tako lijepo izraziti. Ne časeći ni časa, pošaljem joj poruku u kojoj kažem šta mislim o njenoj pjesmi. A ona se „brani“, kaže kako to nije pjesma nego je ona poruku „napisala maloprije, u nekoliko sekundi, tek da ima i tekst uz Krešinu fotografiju“.

Može ona pričati šta god poželi, ali za mene je ovo jedna predivna ljubavna pjesma. Pjesma u kojoj nema velikih riječi, poput „zauvijek“, „život ću dati za tebe“ i slično. Reklo bi se, nema ništa ljubavno u njoj, a opet sve pršti od ljubavi. U ovoj pjesmi o ljubavi govore djela, a tu nema pogrešnog tumačenja, nema mjesta preispitivanju značenja tih djela. Reći se može jedno, a misliti drugo, ali djela poručuju samo ono što uistinu i znače. I toliko ispričati o ljubavi, a ne spomenuti je ni jednom riječju, prava je pjesnička majstorija.

Pjesmu sam pročitao jučer, a jutros sam ustao i prvo što mi je palo na pamet su bili upravo jučerašnji Anini stihovi. Ako su takav dojam ostavili bar na jednu osobu, a ovo je najočitiji primjer da jesu, onda oni već vrijede. Vjerujem da će se radovati i Anin muž, a i njihova djeca, jer sudeći po tih nekoliko stihova, u obitelji vlada sklad, a u takvim obiteljima obično djeca sretno rastu. Ako su djeca sretna, roditelji su još sretniji i tako se taj krug sreće zatvara.

Zato hvala Ani za ove stihove i poruka da piše više i češće. Onaj ko zna napisati ovo što sam već gore naveo, siguran sam da može napisati i dobru knjigu pjesama. Sretno, Ana!