Kad sam malo razmislio o tome šta sve pamtim, shvatio sam da sam stvarno već ušao u kategoriju starijih ljudi. Ne žalim se, to je samo konstatacija.
Dobro se sjećam kad smo dobili struju, 1961. godine, i radosti koju je taj događaj unio u kuću, posebno u srca nas djece. Trčali smo iz sobe u sobu i oduševljeno svjedočili čudu – samo klikneš na prekidač, a sijalica se upali. Onda ponovo klikneš, a ona se ugasi. Ponavljali smo te radnje do besvijesti i blistali od sreće. Onda su dolazila sljedeća čuda, poput mlina čekićara na struju, a potom, gle čuda, i inkubator!
Pamtim kad je za američkog predsjednika izabran Džon Kenedi, a onda i kad je ubijen, i pamtim dalje sve američke predsjednike kojih je već bilo iha-ha! Onda pamtim kako je za vrijeme Kenidija dozvoljeno da u školama crnačka djeca sjede u klupama zajedno s bijelom, što je tada bio veliki događaj u oblasti ljudskih prava.
Sjećam se svih napredaka u tehnologiji, poput pojave televizije, automobila i u našim krajevima, sokova koji su se prodavali u staklenim bocama, telefona, spuštanja čovjeka na Mjesec, Interneta…
Ali sjećam se još bolje teškoća i nesreća – od potresa u Skoplju i Banjaluci, poplava i požara, gladi, ratova od Vijetnama pa nadalje. Ratovi su, čini mi se, na mene, ali i na mnoge druge, ostavili najveće traume. I sada me povremeno okupiraju pa o njima razmišljam. Tako i jutros. To me je navelo da napišem ovu pjesmu:
SVE PAMTIM
Nsam više tako mlad.
Pamtim Irak, Jemen, Čad.
Siriju i Palestinu.
I u Bosni svaku minu.Pamtim mrtve i sakate.
Uplakane mame, tate.
Pamtim kuće porušene.
Silovane, ponižene.I požare ratne pamtim.
Čini mi se, i ja plamtim.
Pamtim tugu, plač i suze,
to su pjesme ratne muze.Pamtim i to da na kraju
nedjela se opravdaju.
Ako zločin naš napravi –
to neka se zaboravi!Njihov, ma šta da učini,
nedjela su i zločini.
I braneći svako svoga,
poziva se još na Boga!Sve to pamtim, a ne želim.
Ne želim da s vama dijelim
to iskustvo svekoliko…
Al mi breme preveliko.
19 komentara
Uh ,a ja mislio da sam star,
Ivo, ovaj komentar upućujem tebi upravo zbog tvojih životnih iskustava.
Pozivam te da počneš pisati svoja iskustva kako je počeo rat i koji su bili pokazatelji da će do rata doći.
Čovjek si od “pera i tinte” pa ne sumnjam da ćeš znati pisati takve članke a da ne izazoveš podjele među nama, običnim ljudima.
Kada dođemo u situaciju da moramo “braniti svoju kuću” biti će prekasno. No, puno toga se može napraviti da uopće ne budemo u okolnostima u kojima ćemo morati “braniti kuću”.
Podsjeti ljude kako su ih političari huškali na rat kako bi oni (političari) mogli neometano krasti sve čega su se dočepali.
Podsjeti ljude da ratovima UVIJEK prethode nestašice, poskupljenja, otkazi i inflacija. Čak se opet i provode popisi stanovništva kako bi političari znali sa kojom količinom topovskog mesa raspolažu.
Podsjeti ljude da je 99,99% ljudi vjerovalo kako do rata neće doći, usmjeri ih ka miru i našim stvarnim smrtnim neprijateljima – političarima…
Nažalost, čini mi se da takva iskustva ne bi željeli čuti baš oni kojima bi bila najpotrebnija, onima koji ih ne žele čuti. Sjećam se jednom na početku rata, na putu za Nizozemsku došao sam u Njemačku i neki moji sumještani su me pitali šta se tamo dešava. Ja sam im počeo pričati samo ono što sam ja vidio svojim očima, i to jučer. Pošto takva priča nekima nije odgovarala, jedan me je prekinuoa i rekao: “Ne, ne, ja sam čuo ovako…” i onda je on nastavio pričati meni šta se jučer dešavalo tamo gdje sam ja bio i svojim očima sve vidio, a što se nije poklapalo s time što je on čuo. Ipak, on je želio vjerovati onome što je njemu odgovaralo i nikakvi argumenti nisu važili.
Pamtim i ja dugo, ali nikad do sada tolikog ludila. Prima se otrovno smeće bez garancije i još nosaju ponosno naljku “vaksed”. Zbogom pameti.
Gene, nije se struja palila tako da pritisneš prekidač, već da okreneš…Moji su te godine kupili onaj čuveni hladnjak Obodin, a godinu poslije TV Ei Niš. Ja se sjećam da je bio prvi program, a stidljivo (poslije 17 sati) i drugi. Ja sam sjedio najbliže i glumio daljinski…:-))
Moguće je da su kod tebe bili takvi prekidači na okretanje, ali u našoj kući su bili ovi sa klackalicom. Sjećam se da je samo jedan bio dupli, na kom su se palile sijalica u hodniku i ona vani, a ostali su imali samo po jednu klackalicu. A bitan detalj po kom se sjećam da je baš tako bilo je i taj što su neki palili svjetlo kad je ispupčen gornji dio, a neki kad je donji dio. Došao je onaj isti električar koji je uvodio struju i okrenuo ih da svi pale kada su gore ispupčeni, da ne ne zbunjujemo.
U u našoj jedna klackalica dvije faze Gorenje elctronic 7 hladnjak i veš mašina Obodin.
🙂 hvala!
Pamtim sve to a i koju godinu vise. Kao sto pise octopus@ prekidaci za struju su se okretali, istina tek kada smo doselili u Zagreb. Na selu se je okretao kotacic za izvlacenje stijenja u petrolejki. “Daljinski” od televizora bila je drska metle (ako ti se nije dalo ustajati). Najvrednija stvar na tv-u bili su naravno crtici prije Dnevnika. Najgora stvar kod sluzenja vojnog roka (na obuci) bilo je “pozarstvo” u hodniku. Tamo je stajao tv a smjeli su ga gledati samo vodnici staze, desetari i razvodnici. Ti na pozarstvu moras stajati ledima okrenut tv-u i nedaj boze da te uhvate da se okreces. Srecom uvjek je postojalo neko prozorsko staklo u koje si mogao skiljiti. Ma ovakove tekstove treba zabraniti, bude sjecanja za koja i nisam znao da jos postoje 😜
… pamtim jedno bolje vrijeme iz ne tako daleke davnine …
MORA
Šta to radiš sine?
Sanjam, majko. Sanjam, majko, kako pjevam,
a ti me pitaš, u mom snu: šta to činiš, sinko?
O čemu, u snu, pjevaš, sine?
Pjevam, majko, kako sam imao kuću.
A sad nemam kuće. O tome pjevam, majko.
Kako sam, majko, imao glas, i jezik svoj imao.
A sad ni glasa, ni jezika nemam.
Glasom, koga nemam, u jeziku, koga nemam,
o kući, koju nemam, ja pjevam pjesmu, majko.
(Abdulah Sidran)
Uh ! Istinito ali I deprimirajuce . Ipak , glede pamcenja , umije bit i veselo ! Nadlaguju se dva umirovljenika tko se bolje ” drzi ” te tko je vise prolupao te bilo je ovak tad I tad – ne bilo je ovak ta ti si skroz prolupao covjece i uopce nije bill tad , niti tamo !!! A je li ??? E pa vidi … SJECAM SE – JA !!! Jos kad je Caca prvi puta – onanisao … Naislo mu ” Bjelovarsko Milo ” pa potrcase moji braca I sestre – iskakati ! Ja se uhvatio za dovratak pa se mislim – PETRE !!! Sad ako iskocis !!! Nikad vise neces biti covjek !
prilog:
Pitali starca od 100 godina, koja je tajna njegove dugovječnosti, on kaže:
– Pa, jednom godišnje mom organizmu priredim alkoholnu šok terapiju!
– Pa koliko popijete tog dana?
A, djed će:
– Tog dana uopšte ne pijem!
::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::
Tri babe, inače sestre, stare 92, 94 i 96 godina žive u zajedničkoj kući.
Jedne noći najstarija sestra uspe vodu u kadu da se okupa. Kada je zakoračila u kadu zastala je i viknula sestrama:- Jesam li ja pošla da se okupam ili sam već završila?
Srednja sestra viknu:
– Nemam pojma, evo me dolazim gore da vidim.
Kada je zakoračila na stepenice, zaustavi se i viknu sestrama:
– Jesam li ja krenula uz stepenice ili sam pošla nazad??
Najmlađa sestra sjedi u kuhinji, pije čaj i sluša svoje sestre. Odmahnu glavom i promumla:
– Nadam se da ja neću nikada postati tako zaboravna! – te kucnu tri puta na drveni sto za sreću.Potom viknu sestrama:
– Sad ću ja doći gore da vam obema pomognem, samo da vidim ko to kuca na vrata!
;;;;;;;;;;;;;;;;;;;;;;;;;;;;;;;;
Pita muž ženu:
– Šta bi ti voljela da sam ja?
– Kalendar!
– Je li to kako bi me mogla gledati svaki dan?
– Ne, nego da te mijenjam svake godine!
::::::::::::::::::::::::::::::
to iskustvo svekoliko…
Al mi breme preveliko.
pa sam ti sve komentare pokliko
nahvali mi se Ivo…..ovoooliikooo………….
…….
Hvali se deda od 85 godina doktoru da mu je mlada žena trudna. Ovaj ga potapše po ramenu i reče:
– Da ti ja ispričam priču… Išao lovac šumom i naleti na medveda, potegne za puškom i vidi da je greškom poneo kišobran. On uperi kišobran u medveda i, gle čuda, kišobran opali i ubije medveda!
Deda će:
– To je nemoguće! Sigurno je neko opalio iza njegovih leđa, a da on to nije primetio.
Doktor:
– Upravo tako deda, upravo tako…
…sedamdesetih,i nešto prije, televizija je meni,kao sasvim malom djetetu,značila strah i neugodu- otac je sa susjedima u kući, gledao dnevnik a ono rat u Vjetnamu, Hrvatsko proljeće…i svi mrtvi ozbiljni,zabrinuti, spominjali su rat…ja sam se bojala samog osjećaja takve atmosfere, a bila sam tako sretna kad bi ponekad,baš u taj sat kad je “dnevnik” nestalo struje. Kako tada, tako mi ostalo “zacimentirano” da televiziju smatram neugodnim uljezom u svojoj kuči. “Na programu ništa za mene”…Ja uvijek samo gasim.
I tako došlo vrijeme kada si potpuno u pravu! 😀 😀
https://s.w.org/images/core/emoji/13.1.0/svg/1f600.svg
Sve za pamćenje i istinu . To vam ne može nitko uzeti.
Kaže moj doktor da nije problem ako zaboraviš gdje si ostavio nešto. Problemi počinju onda kada gledaš u ključeve od auta i pokušavaš se sjetiti čemu služe.