Kad sam malo razmislio o tome šta sve pamtim, shvatio sam da sam stvarno već ušao u kategoriju starijih ljudi. Ne žalim se, to je samo konstatacija.
Dobro se sjećam kad smo dobili struju, 1961. godine, i radosti koju je taj događaj unio u kuću, posebno u srca nas djece. Trčali smo iz sobe u sobu i oduševljeno svjedočili čudu – samo klikneš na prekidač, a sijalica se upali. Onda ponovo klikneš, a ona se ugasi. Ponavljali smo te radnje do besvijesti i blistali od sreće. Onda su dolazila sljedeća čuda, poput mlina čekićara na struju, a potom, gle čuda, i inkubator!
Pamtim kad je za američkog predsjednika izabran Džon Kenedi, a onda i kad je ubijen, i pamtim dalje sve američke predsjednike kojih je već bilo iha-ha! Onda pamtim kako je za vrijeme Kenidija dozvoljeno da u školama crnačka djeca sjede u klupama zajedno s bijelom, što je tada bio veliki događaj u oblasti ljudskih prava.
Sjećam se svih napredaka u tehnologiji, poput pojave televizije, automobila i u našim krajevima, sokova koji su se prodavali u staklenim bocama, telefona, spuštanja čovjeka na Mjesec, Interneta…
Ali sjećam se još bolje teškoća i nesreća – od potresa u Skoplju i Banjaluci, poplava i požara, gladi, ratova od Vijetnama pa nadalje. Ratovi su, čini mi se, na mene, ali i na mnoge druge, ostavili najveće traume. I sada me povremeno okupiraju pa o njima razmišljam. Tako i jutros. To me je navelo da napišem ovu pjesmu:
SVE PAMTIM
Nsam više tako mlad.
Pamtim Irak, Jemen, Čad.
Siriju i Palestinu.
I u Bosni svaku minu.Pamtim mrtve i sakate.
Uplakane mame, tate.
Pamtim kuće porušene.
Silovane, ponižene.I požare ratne pamtim.
Čini mi se, i ja plamtim.
Pamtim tugu, plač i suze,
to su pjesme ratne muze.Pamtim i to da na kraju
nedjela se opravdaju.
Ako zločin naš napravi –
to neka se zaboravi!Njihov, ma šta da učini,
nedjela su i zločini.
I braneći svako svoga,
poziva se još na Boga!Sve to pamtim, a ne želim.
Ne želim da s vama dijelim
to iskustvo svekoliko…
Al mi breme preveliko.
Uh ,a ja mislio da sam star,
Dobra ti pjesma, ali nema mjesta za brigu dok ne počneš zaboravljati gdje si prije samo minute, ostavio ključ od auta… 😉
Živ i zdrav bio Stari !
Ivo, ovaj komentar upućujem tebi upravo zbog tvojih životnih iskustava. Pozivam te da počneš pisati svoja iskustva kako je počeo rat i koji su bili pokazatelji da će do rata doći. Čovjek si od “pera i tinte” pa ne sumnjam da ćeš znati pisati takve članke a da ne izazoveš… Pročitaj više »
Pamtim i ja dugo, ali nikad do sada tolikog ludila. Prima se otrovno smeće bez garancije i još nosaju ponosno naljku “vaksed”. Zbogom pameti.
Gene, nije se struja palila tako da pritisneš prekidač, već da okreneš…Moji su te godine kupili onaj čuveni hladnjak Obodin, a godinu poslije TV Ei Niš. Ja se sjećam da je bio prvi program, a stidljivo (poslije 17 sati) i drugi. Ja sam sjedio najbliže i glumio daljinski…:-))
🙂 hvala!
Pamtim sve to a i koju godinu vise. Kao sto pise [email protected] prekidaci za struju su se okretali, istina tek kada smo doselili u Zagreb. Na selu se je okretao kotacic za izvlacenje stijenja u petrolejki. “Daljinski” od televizora bila je drska metle (ako ti se nije dalo ustajati). Najvrednija… Pročitaj više »
… pamtim jedno bolje vrijeme iz ne tako daleke davnine …
MORA Šta to radiš sine? Sanjam, majko. Sanjam, majko, kako pjevam, a ti me pitaš, u mom snu: šta to činiš, sinko? O čemu, u snu, pjevaš, sine? Pjevam, majko, kako sam imao kuću. A sad nemam kuće. O tome pjevam, majko. Kako sam, majko, imao glas, i jezik svoj… Pročitaj više »
Uh ! Istinito ali I deprimirajuce . Ipak , glede pamcenja , umije bit i veselo ! Nadlaguju se dva umirovljenika tko se bolje ” drzi ” te tko je vise prolupao te bilo je ovak tad I tad – ne bilo je ovak ta ti si skroz prolupao covjece… Pročitaj više »
prilog: Pitali starca od 100 godina, koja je tajna njegove dugovječnosti, on kaže: – Pa, jednom godišnje mom organizmu priredim alkoholnu šok terapiju! – Pa koliko popijete tog dana? A, djed će: – Tog dana uopšte ne pijem! :::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::: Tri babe, inače sestre, stare 92, 94 i 96 godina žive… Pročitaj više »
…sedamdesetih,i nešto prije, televizija je meni,kao sasvim malom djetetu,značila strah i neugodu- otac je sa susjedima u kući, gledao dnevnik a ono rat u Vjetnamu, Hrvatsko proljeće…i svi mrtvi ozbiljni,zabrinuti, spominjali su rat…ja sam se bojala samog osjećaja takve atmosfere, a bila sam tako sretna kad bi ponekad,baš u taj… Pročitaj više »
Sve za pamćenje i istinu . To vam ne može nitko uzeti.