Šta sve pamtim

Kad sam malo razmislio o tome šta sve pamtim, shvatio sam da sam stvarno već ušao u kategoriju starijih ljudi. Ne žalim se, to je samo konstatacija.

Dobro se sjećam kad smo dobili struju, 1961. godine, i radosti koju je taj događaj unio u kuću, posebno u srca nas djece. Trčali smo iz sobe u sobu i oduševljeno svjedočili čudu – samo klikneš na prekidač, a sijalica se upali. Onda ponovo klikneš, a ona se ugasi. Ponavljali smo te radnje do besvijesti i blistali od sreće. Onda su dolazila sljedeća čuda, poput mlina čekićara na struju, a potom, gle čuda, i inkubator!

Pamtim kad je za američkog predsjednika izabran Džon Kenedi, a onda i kad je ubijen, i pamtim dalje sve američke predsjednike kojih je već bilo iha-ha! Onda pamtim kako je za vrijeme Kenidija dozvoljeno da u školama crnačka djeca sjede u klupama zajedno s bijelom, što je tada bio veliki događaj u oblasti ljudskih prava.

Sjećam se svih napredaka u tehnologiji, poput pojave televizije, automobila i u našim krajevima, sokova koji su se prodavali u staklenim bocama, telefona, spuštanja čovjeka na Mjesec, Interneta…

Ali sjećam se još bolje teškoća i nesreća – od potresa u Skoplju i Banjaluci, poplava i požara, gladi, ratova od Vijetnama pa nadalje. Ratovi su, čini mi se, na mene, ali i na mnoge druge, ostavili najveće traume. I sada me povremeno okupiraju pa o njima razmišljam. Tako i jutros. To me je navelo da napišem ovu pjesmu:

SVE PAMTIM

Nsam više tako mlad.
Pamtim Irak, Jemen, Čad.
Siriju i Palestinu.
I u Bosni svaku minu.

Pamtim mrtve i sakate.
Uplakane mame, tate.
Pamtim kuće porušene.
Silovane, ponižene.

I požare ratne pamtim.
Čini mi se, i ja plamtim.
Pamtim tugu, plač i suze,
to su pjesme ratne muze.

Pamtim i to da na kraju
nedjela se opravdaju.
Ako zločin naš napravi –
to neka se zaboravi!

Njihov, ma šta da učini,
nedjela su i zločini.
I braneći svako svoga,
poziva se još na Boga!

Sve to pamtim, a ne želim.
Ne želim da s vama dijelim
to iskustvo svekoliko…
Al mi breme preveliko.