Kakav idiot!

Na plaži sam. Malo ležim, gledam u nebo prateći kako mali, bijeli oblačići brzo nestaju ostavljajući za sobom samo nepregledno plavetnilo. Ili gledam naokolo, ili u telefon, a onda malo hodam plažom i lutam u mislima ko zna kuda.

Zanimljiv je taj skup ljudi na plaži. Nema kakvih nema. Jedan starac na štakama nekako dođe do same obale, odloži štake i teškom mukom se smjesti u vodu. Pored njega djevojčica od dvije-tri godine, s „mišićima“ oko nadlaktica. Jedno na zalasku svog životnog puta, drugo na početku, ali tu su zajedno i svako ima svoje zasluženo mjesto.

Gledam dvojicu momaka iz čijeg razgovora zaključujem da su narkomani. Pada lopta dječaka iz mora pored njih na obali, a jedan od ove dvojice, s podugačkom bradom, skoči i šutnu loptu daleko u more. Shvatio je da će to dječaku biti predaleko za otplivati pa on skoči u more da mu dohvati loptu i da se tako iskupi za svoju nesmotrenost. Ali i dječak je požurio da stigne prije i tako je počela utrka. Rezultat utrke je bio da je ovaj za koga pretpostavljam da je narkoman, kad je isplivao nazad na obalu, disao tako kao da je otplivao maraton. Nije se još ni primirio, a počeo je povraćati.

Zapažam da je sada ipak nešto više debelih ljudi na plaži nego što je bilo prije, dok sam bio mlađi. To me podsjeti na mog dekana s fakulteta, pokojnog profesora Bogdana Maksimovića, koji nam je u naše studentsko doba pričao o tome kako se, zbog načina života, ljudi sve više debljaju, te da su to u Americi već istraživali tako što su ljudima neko vrijeme mjerili obim stražnjice. Nakon što su mjerenja vršili nekoliko godina, utvrdili su da obim stalno pomalo raste. Kamo to vodi, naš dekan nam je slikovito objasnio jednom rečenicom: „Ode čovjek u dupe!“

Dok ležim i gledam na nebu galebove kako, ne mašući krilima nego samo koristeći zračne struje u visini, lete dugo i daleko, kako ih vjetar nosi, čujem jednu ženu koja leži ni metar od mene kako se glasno nasmija. Ne obraćam toliko pažnju na taj detalj, ali kad se drugi put nasmija još glasnije, čujem muški glas, pretpostavljam njenog muža, da je pita čemu se smije. „Ha, ha! Kakav idiot! Čitam jedan članak u kom se jedan kreten cijelu noć borio s jednim komarcem i nije mogao s njim izaći na kraj!“, kaže mu žena. „Hm, pa i ja sam se tako borio pretprošle noći“, razmišljam ja. „Sreća je pa ne zna da sličan idiot leži nedaleko od nje.“ „Gdje ti je taj članak, da pročitam i ja?“, pita muž. „Evo, na ‘Logicno.com’“, odgovori mu žena. Tek tada shvatih – stani, pa taj idiot sam stvarno ja, to je moj članak!

Istina je, ne znam je li to s idiotom ozbiljno mislila ili je tu riječ izgovorila „s navodnicima“ i prvo sam osjetio potrebu da se nekako pravdam, branim, za svaki slučaj. Hej, pa nisam ja baš idiot! A onda sam sam sebi rekao: „Šuti, jado! Nisi bio u stanju izaći na kraj s komarcem, a da se suprotstaviš ovoj aždaji!“ Sreća je da me nije prepoznala. Možda i bi, ali nije ni gledala u mene pa sam ja za svaki slučaj potiho nestao i našao „bolju hladovinu“. Šta je sigurno – sigurno je!