Nekada čujemo neku priču, ispričanu ko zna kada, a učini nam se tako poznatom i stvarnom, kao da se desila baš nama ili kao da se upravo sad dešava, pred našim očima. Evo, na primjer, da čujete ovakvu priču, bi li vam se ona činila odnekud poznatom, našom?
“Na livadi usred, ogromne šume, živio je čarobnjak, koji je imao veliko stado ovaca. Svaki dan on bi pojeo po jednu ovcu iz stada. Ali ovce su vidjele opasnost i počele se odmetati od stada, bježati u šumu.
To je otežavalo posao čarobnjaku koji je gubio mnogo vremena tražeći odbjegle ovce, a i stado se smanjivalo. Trebalo je pronaći sve te pobjegulje, pohvatati ih, dovesti nazad u stado, a onda opet pojačano paziti na njih. Neke ovce su jednostavno osjećale da im prijeti smrt, i sve su činile da je izbjegnu. Još bi nahuškavale i druge da to učine. Zato je čarobnjak odlučio biti lukav – razgovarao je sa svakom ovcom nasamo, i svakoj obećavao zaštitu.
Jednoj je rekao: “Ti i nisi prava ovca, ti si osoba kao ja. Nemaš se čega plašiti jer ja ubijam i jedem samo prave ovce, a ti si jedina ljudsko biće u ovom stadu, a to znači i moj najbolji prijatelj.”
Drugoj je rekao: “Zašto bježiš od mene kao druge ovce? Ti si, u stvari, lav i ne moraš se ničega plašiti. Ja ubijam samo obične ovce, a ti si moja prijateljica.”
Trećoj je govorio: “Vidi, ti i nisi ovca, ti si vuk. Vuk, koga ja poštujem. Ja ću kao i ranije, nastaviti da ubijam svakog dana po jednu ovcu iz stada, a vuk, najbolji čarobnjakov drug, nema razloga strahovati…”
Tako je on razgovarao sa svakom ovcom i svakoj sugerirao da ona i nije ovca, već potpuno drugačija životinja koja se razlikuje od svih ostalih ovaca u stadu. Nakon ovog razgovora, ponašanje ovaca se potpuno promijenilo – one su mirno pasle, i nikada više nisu bježale u šumu. A kada bi čarobnjak ubijao narednu ovcu, mislile su: “Pa, ubio je ovcu, a ja sam – lav, vuk, čovjek… najbolji čarobnjakov drug, nemam razloga za strah.”
Čak ni ovce koje je ubijao, nisu se opirale. On bi samo prišao jednoj od njih i rekao: “O, moj najbolji prijatelju, nismo odavno razgovarali. Dođi u moje dvorište. Treba mi tvoj savjet u vezi sa stadom ovaca.” I ovce bi ponosno išle u dvorište čarobnjaka. A tamo bi on stvarno pitao svog “najboljeg prijatelja” šta se dešava u stadu. Žrtva bi mu sva radosna pričala o svemu, a zatim bi je čarobnjak ubijao.
Pošto je smrt nastupala trenutno, ovca nije imala vremena ništa shvatiti. Čarobnjak je bio veoma zadovoljan, on je podigao samopoštovanje svakoj ovci, kao rezultat toga one nisu više mislile o neizbježnoj smrti, manje su bile nervozne, uživale su u životu i mirno pasle travu. Zbog toga je njihovo meso bilo mnogo ukusnije.
Tako je čarobnjak nadalje lako upravljao velikim stadom, a najzanimljivije je da su mu i same ovce počele pomagati. Ako bi neka suviše razborita ovca počela pretpostavljati kakvo je pravo stanje stvari, tada bi ostale ovce, pošto su one, lavovi, ljudi, vukovi, najbolji čarobnjakovi drugovi, obavještavale ga o čudnom ponašanju te ovce. Sljedećeg dana čarobnjak bi je sa zadovoljstvom pojeo.“
I? Zvuči li nam ova priča kao da smo je već negdje, nekada, čuli ili doživjeli? Ili da je upravo doživljavamo? Ili da je ona stalno prisutna, da je to priča koja neprekidno traje?
