Prema najnovijem istraživanju, čini se da novorođenčad imaju osnovno znanje o brojevima, što dokazuje da se vjerojatno radi o urođenoj sposobnosti.
Većina nas vizualizira naše misli u prostoru. Bez obzira o čemu razmišljali, svi mi kartografiramo podatke u prostornom kontinuumu. Isto vrijedi i za brojeve. U zapadnim kulturama osobe misle da se brojevi povećavaju linearno s lijeve na desnu stranu, dok u arapskom i hebrejskom svijetu vrijedi pravilo s desna na lijevo.
Kako bi razumjela i otkrila je li ovo shvaćanje urođeno ili određeno jezikom, znanstvenica Rosa Rugani s Univerziteta Padova je posvetila pažnju mentalnoj shemi novorođenčadi starosne dobi od 12 do 117 sati.
Znanstvenici Ruganijevog tima su prezentirali svakoj bebi seriju slika u kojima su bijeli kvadrati sadržavali određeni broj manjih crnih kvadrata (4, 12 i 36). Nakon što su se bebe adaptirale na broj 12, spontano su broj 4 smještale na lijevu stranu, a broj 36 na desnu. Isti broj 12 je povezan s lijevom stranom, ako je prije njega prikazan broj 36, a u slučaju da je prethodno prikazan broj 4, broj 12 su smještali na desnu stranu.
Ponašanje beba je analizirano putem sustava Eye-tracker, a koji je pratio pogled beba u momentu prikazivanja slike. Bebe su ovisno o prikazanoj slici, usmjeravale pogled lijevo ili desno.
Opservacije novorođenčadi iz Padove pokazuju da se vjerojatno radi o urođenoj sposobnosti beba. Studija je napravljena samo s djecom iz Italije. Postavlja se pitanje kako bi reagirala djeca iz Izraela ili iz arapskih država, te utječe li kultura na ovu interesantnu sposobnost novorođenčadi?
Izvor: BioRxiv
Uskoro će napraviti istraživanje koje će “dokazati” da bebe podržavaju prava transrodnih osoba, ekonomskih migranata i osuđuju Putinovu politiku prema Ukrajini. 🙂
“…je posvetila pažnju mentalnoj shemi novorođenčadi starosne dobi od 12 do 117 sati…”
Možda nisam dovoljno upućen ali nisam siguran koliko bebači uopće vide u toj starosnoj dobi (prva 2 tjedna razaznaju konture samo onoga što im je pred nosom).
Tekst koji počinje s ‘najnovije znanstveno istraživanje’ u pravilu zavrjeđuje tek kantu za smeće. Svakodnevno nas vrli transmiteri tuđih zamisli o onomu što bismo mi morali misliti maltretiraju pod firmom znanstvenih istraživanja.
Danas ne postoji ni jedna tvrdnja, ni jedna zamisao koja se ne bi mogla ‘znanstveno dokazati’. I zanimljivo je kako svaka od tih pretpostavki o funkcioniranju života i svijeta ukazuje na ništavnost čovjeka. Stalo im je da o sebi mislimo kao o malima, nedostojnima, nebitnima.
Nisam baš siguran da se radi o urođenoj sposobnosti (kolega kdk je odlično primetio). Spremam jedan tekst posle koga možda bude malo jasnije.