Kontrola, korupcija i moć: Sveto Trojstvo suvremene znanosti

Sva društva današnjice, pogotovo ona razvijena, deklariraju se kao društva znanja. Svi teže znanju. Sve je više ustanova koje proizvode znanje pa ga danas na tržištu imamo mnogo više nego što smo ga ikad imali. Ali kakvo znanje dobivamo, koliko je društveno korisno, istinito, kakva je sloboda u stvaranju znanja i tko određuje što je znanje, odnosno znanost? Određuju li to znanstvenici slobodno unutar svoje zajednice ili ljudi koji financiraju i kontroliraju proizvodnju i prijenos znanja?

Naime, oduvijek su postojali kontrolori znanja koji su usmjeravali istraživače prema pitanjima i rješenjima koja su važna za interese vlasti (moćnika), odnosno kažnjavali one koji su istraživanjem htjeli doći do rješenja koja bi oslabila temelje moći vladajuće klase, odnosno njihovu ideologiju, vrijednosti, vjerovanja. Uvijek kroz povijest, kad god bi vladajuća klasa bila ugrožena razvojem neke misli (znanosti), ona bi razvoj te misli/znanosti sasjekla u korijenu.

Čuvari znanja, od crkvene inkvizicije do komunističkih odbora za prosvjetu, poticali su obrazovanje, znanstveni rad samo na određenim temama, a obeshrabrivali ili zabranjivali i kažnjavali rad na drugim. Onaj tko se usudio raditi protiv jasno postavljenih „znanstvenih“ pravila postao je heretik i mogao je završiti na lomači, odnosno kao narodni neprijatelj koji je pak mogao dobiti metak u potiljak. Naravno da se u uvjetima stroge auto/cenzure ne može razvijati slobodna misao, a time ni znanost kao slobodan, samostalan način razmišljanja, istraživanja i gledanja na stvarnost. Ni suvremena znanost nije uspjela izbjeći sva navedena ograničenja iz prošlosti. Štoviše, prema glavnom uredniku Lanceta, dr. Richardu Hortonu (a s njim bi se složio i svjetski lider u istraživanju kredibilnosti znanstvenih radova iz područja medicine, prof. dr. John Ioannidis) – „pod utjecajem neispravnih metodologija, netočnih zaključaka i flagrantnih sukoba interesa, znanost je skrenula u mrak“. Postala je produžena ruka vlasti; oružje u borbi za nelegitimno bogaćenje i jačanje moći uskog kruga ljudi.

Lažiranje povijesti

Na primjer, do pojave globalista i njihove Agende 2030, povijesna znanost bila je jedna od najjasnijih primjera krivotvorenja, odnosno izmišljanja i prekrajanja znanih i neznanih činjenica. Povijesni, nacionalni i organizacijski identiteti oduvijek su temeljeni na određenom broju diskurzivnih strategija koje proizvode set priča, scenarija, vrijednosti, povijesnih događaja, nacionalnih simbola, rituala koji predstavljaju zajednička iskustva, pobjede, poraze i sl. Te se povijesne priče u pravilu proizvode i mijenjaju u skladu s aktualnim potrebama vlasti koja izabire najpovoljniju od mogućih (vjerojatnih) prošlosti i tim pričama hrani društveni identitet, a sebe održava na pozicijama moći.

Zbog toga su potrebne povremene revizije povijesti, ali one se na žalost stalno vrte u začaranom krugu ideološki i vrijednosno uvjetovanih istina jer uvijek netko usmjerava i plaća istraživanja čiji zaključci (također kontrolirani) dovode do željene promjene paradigme.

Čuvari znanja

Pojavom globalista, lažiranje se proširilo u gotovo sva polja i područja znanosti i to iz razloga jer Agenda 2030 podrazumijeva „Veliko preslagivanje“ na svim područjima naših života. Dakle, nakon svih uspjeha renesanse i prosvjetiteljstva, vratili smo se u doba sustavne opresije prema slobodnoj misli; u doba straha znanstvenika (ali ne samo njih) od institucija koje će nas zbog izgovorene misli i činjenja dobrog djela, staviti na stup srama. Jer jasno vidimo da se znanost i struka danas doživljava poput dogme i to iz najmračnijeg doba kad se zbog njihova preispitivanja sudilo, a ponekad i palilo (u skladu s tadašnjim normama). Svi slobodnomisleći, hrabri znanstvenici koji se usude ući u zabranjeno područje istraživanja ili krenu preispitivati lažirane teze, ekspresno postaju „heretici“ i dolaze pod udar suvremenih inkvizitora znanja.

Plandemija je još kao „živa“ postala klasik ideološko-industrijske kontrole znanosti. Ona je istovremeno politički instrument i tržišna kategorija, područje rigorozne auto/cenzure. Ali nije samo plandemija pokazatelj tragičnog pada znanosti. Tu je i lažirana i visokoideologizirana politika smanjenja emisije stakleničkih plinova koja narode gura u siromaštvo i dio je Agende 2030. Zatim imamo „znanstvenu“ politiku sveobuhvatne digitalizacije društva, razvoja umjetne inteligencije sa svrhom totalne kontrole nad našim životima i ulaska u doba transhumanizma koji vodi dokidanju čovjeka kao humanog bića.

Pandorina kutija znanja

Nekad je Inkvizicija znanje držala zatvorenim u okvirima svojih vjerovanja te je time sputavala slobodan razvoj znanosti, a današnji vlastodršci širom su otvorili Pandorinu kutiju znanja – nekontrolirano šire prostor opasnih istraživanja koja usmjeravaju sukladno svojim idejama o stvaranju novog, poboljšanog, kiborgiziranog čovjeka.

Na temeljima iste želje za očuvanjem i širenjem moći, inkvizitori su našu budućnost htjeli konzervirati i izjednačiti je s prošlošću, a globalisti je čine krajnje neizvjesnom za veliku većinu ljudske zajednice koju će zacrtani razvoj razmjerno brzo učiniti bespotrebnom i nevažnom. Naime, usmjeravanjem javnog i privatnog novca u istraživanje razvoja umjetne inteligencije sve se brže smanjuje količina poslova za koje su neophodni ljudi, a prema mišljenju većine stručnjaka, za ca. sto godina umjetna inteligencija bit će sposobna preuzeti sve ljudske poslove – od skladištara, prodavača i vozača (što je već realnost) do kirurga, pisca i skladatelja!

Onaj tko vjeruje da će slobodno ljenčariti na plaži i piti koktele s kišobrančićem u novom svijetu u kojem ga bogati i moćni neće trebati – neka i dalje u to vjeruje. Odnarođena i bahata vlast naprosto jedva čeka milijune besposlenih ljudi koje svakodnevno ne disciplinira i kontrolira kroz sustav usmjerenog obrazovanja, rada, ratovanja i dr.

Kojim putem naprijed?

Za uravnoteženi razvoj čovjeka i društva, uvijek je bolje da razvoj tehnologije bude određen stanjem naše svijesti, naših stvarnih potreba, naših vrijednosti, a ne da nam tehnologija nameće nova životna pravila, nove vrijednosti i norme ponašanja jer nas vrlo brzo može odvesti u krivi smjer. Jednako kao što nije dobro da se društveni odnosi i norme ponašanja nameću zakonima (to su najdrastičnije činili komunisti), nego je po društvenu stabilnost puno bolje kad se funkcija pravne norme shvati kao legaliziranje, sistematiziranje i sankcioniranje postojećeg stanja do kojeg su se društveni odnosi autonomno razvili.

Jedino kad su važni čimbenici funkcioniranja društva usklađeni, ono se stabilno može kretati u budućnost. Svako nametanje društvenih normi i revolucije bilo koje vrste nikad ne završava dobro pa tako neće ni svijet utemeljen na Agendi 2030. Jer sve revolucije, bile one ideološke ili industrijske, koje nastaju i rastu na tuđoj patnji, dugoročno nikad nisu unaprijedile čovjeka kao slobodno i humano biće, samo su zavrtile krug nepravde i podjela i zaustavile ga u novom položaju.

I zato, umjesto da slijepo slijedimo pseudoznanstvene paradigme, teror ubrzanog razvoja digitalizacije i umjetne inteligencije, što u pravilu ne obogaćuje čovjeka iznutra, nego stvara dodatnu moć uskom krugu najbogatijih, razmislimo o opasnostima nametnutih razvojnih putova i općenito o tempu razvoja. Stephen Hawking rekao je da bi nekontrolirani razvoj umjetne inteligencije vrlo lako mogao dovesti do kraja ljudske civilizacije, a on je znao o čemu priča.

Poznato je i da čovjek sa svojim slabostima nikad ne bi trebao dobiti preveliku moć. Mnogi veliki izumi jasno nam govore o skrivenim opasnostima velike moći nove tehnologije u ljudskim rukama. Npr., od kad je Leu Szilardu na um pala ideja o nuklearnoj lančanoj reakciji, prošlo je samo 12 godina do pada atomske bombe na Hirošimu koja je u roku od nekoliko mjeseci pobila oko 135 tisuća ljudi.

Dakle, budimo sigurni da ćemo uz vizionare naše budućnosti, ljude poput Schwaba, Gatesa, von der Leyen, Lagarde, Macrona i sl., kad-tad završiti loše, bili mi toga svjesni ili ne. Naime, trebalo bi biti jasno da nema svijetle budućnosti s „vođama“ koji ne poštuju međunarodne konvencije o ljudskim pravima, korumpiraju znanost, discipliniraju i cenzuriraju znanstvenike, zabranjuju prosvjede, manipuliraju podatcima i lažiraju stvarnost.

Činjenica je da se pred našim očima već neko vrijeme događa raspad demokratskih država koje samo loše glume da su još uvijek tu. Državne (javne) institucije koje su nas nekad nježno, a nekad i grublje disciplinirale i kontrolirale, umiru pred našim očima, na izdahu su, a uspostava globalističke totalne kontrole kuca na vrata. Hoćemo li nešto učiniti?