Pljačka Venezuele je slijepa ulica povijesti

Kako je zabilježio Washington Post, nedavni napad Washingtona na Venezuelu nije bio tek još jedan rutinski američki rat agresije ili operacija promjene režima. Bio je i sredstvo za omogućavanje jedne posebne vrste trgovanja na temelju povlaštenih informacija.

Ili, preciznije, klađenja. Na takozvanoj „predikcijskoj“ platformi Polymarket, vrlo dobro informirani ulagač uložio je više od 30.000 dolara na to da će venezuelanski predsjednik Nicolas Maduro biti uklonjen s dužnosti do posljednjeg dana siječnja i – gle čuda – „otišao s više od 400.000 dolara dobiti“. Ta je „predikcija“ bila „tempirana s tako savršenom preciznošću da je privukla snažnu medijsku pozornost“, jer je „nosila obilježja trgovanja na temelju povlaštenih informacija“. Stvarno? Varanje u Bijeloj kući i među njezinim prirepcima?

Budimo realni. Stvarni, postojeći kapitalizam – a ne fan-fikcija Friedricha von Hayeka i Miltona Friedmana koja još uvijek otupljuje previše umova – oduvijek je bio nemilosrdan. Njegova moderna povijest, duga oko pola tisućljeća, donijela je goleme znanstvene, tehnološke i kulturne promjene. To su priznali i Karl Marx i Friedrich Engels u Komunističkom manifestu, čiji dijelovi gotovo zvuče kao panegirik buržoaziji i kapitalističkom svijetu koji je ona stvorila.

No taj je svijet započeo okrutnim osiromašivanjem i izrabljivanjem masa, pljačkom i razaranjem čitavih kontinenata i njihovih izvornih stanovnika te intenzivnom međunarodnom trgovinom robljem, koja je uništila milijune života. Marksisti to nazivaju „primitivnom akumulacijom“. Sam Marx koristio je i pojam „izvorna eksproprijacija“, sarkastično uspoređujući njezinu ulogu u političkoj ekonomiji s čovjekovim padom iz božanske milosti u kršćanskoj mitologiji.

Nakon uspostave, najprije 1917. godine, tradicionalnog europskog imperija velike sile pod radikalno novim, komunističkim upravljanjem, a zatim, jedan svjetski rat kasnije, čitavog komunističkog „drugog svijeta“ – usredotočenog na, ali ne ograničenog na Euroaziju – zapadni kapitalistički režimi postupno su naučili biti oprezniji. Barem unutar vlastitih granica.

S nešto reformističke retorike, vrlo umjerenom preraspodjelom i neuobičajeno racionalnom javnom potrošnjom, vladajuće – i vlasničke – elite zemalja poput Zapadne Njemačke i Francuske na kratko su izgledale kao da traže kapitalizam s ljudskim licem. Čak se ni neki američki predsjednici nisu ustručavali obećavati „progresivne“ projekte poput „novog dogovora“ (Roosevelt) i „velikog društva“ (Johnson).

No nakon globalnog neoliberalnog i desno-libertarijanskog vala te raspada većine tog suparničkog „drugog svijeta“ prije nekoliko desetljeća, kapitalizam je ponovno postao brutalno izravan. Posvuda. I to ne samo kroz otvoreni prezir koji današnje elite – poput nekretninskog milijardera na čelu SAD-a te karijerista iz BlackRocka i Rothschilda koji upravljaju Njemačkom, odnosno Francuskom – pokazuju prema svima izvan svojeg uskog, prezrivog kruga.

Pljačka, čista i jednostavna, nikada nije nestala iz kapitalističkog repertoara. Samo pitajte Sirijce što se dogodilo s njihovom naftom. Prije više od pola desetljeća, tijekom svojeg prvog mandata, američki glavni gusar Donald Trump imao je trenutak brutalne iskrenosti. Otvoreno je priznao da je američka vojska u Siriji – potpuno ilegalno prema međunarodnom pravu – „kako bi uzela naftu. Uzeo sam naftu. Jedine trupe koje imam [u Siriji] uzimaju naftu“.

Ipak, ono što Washington sada čini Venezueli posebno je upadljiv primjer bestidnosti. To je nova vrhunska točka, barem zasad, američkog bezobrazluka. Trumpisti i njihovi mediji otvoreno se naslađuju vlastitom opačinom. Pljačka venezuelanskih resursa – i ona koja se već događa i ona, još veća, koja se s veseljem očekuje – slavi se javno. A ako postoji neslaganje, ono se svodi samo na pitanje profita: koliko će biti veliki i jesu li doista sigurni kako Trump tvrdi. Spojler: nisu.

Uzmimo Wall Street Journal, jedan od glavnih glasnika međunarodne predatorske klase, uz The Economist, Financial Times i Bloomberg. Između otmice venezuelanskog predsjednika Nicolasa Madura – uz ubojstvo najmanje stotinu Venezuelanaca i Kubanaca – i eskalirajuće medijske kampanje za novi rat agresije protiv Irana, list se bavio procjenom ekonomskih učinaka budućeg američkog iskorištavanja venezuelanske nafte. Hoće li to sniziti globalnu cijenu nafte? Ako hoće, što to znači za OPEC, ali i za američke proizvođače, od kojih se mnogi boje pada cijena? Što to znači za Trumpa i republikance uoči prijetećih međuizbora? I, naposljetku, gotovo usputno, što to znači za obične Amerikance?

WSJ je pritom nehotično skrenuo pozornost na posebno ciničan aspekt Velike venezuelanske naftne – ali i zlatne, litijske i druge – pljačke. Ne na klađenje na Polymarketu, nego na takozvani „Donroe Trade“. Ulagači „žure kapitalizirati ambicije predsjednika Trumpa da dominira zapadnom hemisferom“. Drugim riječima: izvanredne dobitke od imperijalizma. Venezuelanski dug doživio je „nagao rast“, već prošlog prosinca prepoznat kao oklada na promjenu režima, što je povećalo dobit hedge fondova i drugih investicijskih tvrtki. I, kako se od dobrih ulagača očekuje, već „bacaju oko“ na dug Kolumbije i Kube te se pripremaju za Meksiko i Grenland.

Kad je riječ o Venezueli, barem jedna tvrtka planira istraživačka putovanja kako bi pregledala plijen i „održava kontakt“ s Bijelom kućom. Venezuelanci mogu imati podijeljene osjećaje zbog činjenice da ista tvrtka ima povijest takvih izleta u Ukrajinu i Siriju. A ako ništa drugo ne donese zaradu, ostaje vrlo unosna niša arbitražnih zahtjeva.

Ukratko: lešinari ne samo da kruže, oni se obrušavaju. Wall Street Journal, očekivano, sve to smatra normalnim i poželjnim. No dovoljno je otvoriti Bloomberg, još jednu perjanicu stvarno postojećeg kapitalizma, i slika se počinje lomiti.

Dok su se ulagači gurali u „Donroe Trade“ plijena i bombastičnih obećanja, u drugom dijelu svijeta odvijao se drukčiji procvat. U Aziji, uključujući Kinu, tehnološke i AI dionice bile su, kako je izvijestio Bloomberg, „u snažnom naletu“. I ne bilo kakvom. Ulagači, uključujući i one iz SAD-a, kladili su se da će njihov zamah i nadmašivanje američkih konkurenata potrajati kroz cijelu 2026. godinu.

Važnije od pojedinosti jest sama činjenica da te nade oblikuju tržišno raspoloženje. Ulagači vjeruju azijskim lancima opskrbe poluvodičima, potencijalu zarade i tehnološkom napretku. Istodobno, sumnjaju u sposobnost američkih tehnoloških i AI dionica da održe svoj rast nakon godina prenapuhanih dobitaka. Ukratko: još jedan tipični američki balon. Kako Bloomberg primjećuje, „entuzijazam oko kineske tehnološke moći samo je porastao u novoj godini“. Kina, geopolitički konkurent kojim je Washington opsjednut odmah nakon Rusije.

Ovo je tek snimka jednog znakovitog trenutka povijesti u pokretu. No pogledajte širu sliku. U Venezueli je SAD još jednom dokazao svoj pravni i moralni nihilizam, ali i sposobnost da brutalno tuče mnogo slabije države. Istodobno je jasno poručio da je kažnjavanje Caracasa lekcija, prije svega Latinskoj Americi, a zapravo svima nama. To se u Washingtonu može nazvati „pobjedom“. U stvarnosti, kako upozorava američki povjesničar Alfred McCoy, Amerika je „carstvo u opadanju“. Njezino divljanje i otvoreno, čak ponosno pljačkanje odražavaju slabost, a ne snagu.

Kako kaže Emmanuel Todd, francuski intelektualac koji je točno predvidio pad Sovjetskog Saveza i nedavno „poraz Zapada“, Amerika više nije sposobna za reindustrijalizaciju. Previše je nesposobna za stvarnu proizvodnju i za obrazovanje inženjera i radnika koji bi tu proizvodnju nosili. Trumpove carine i protekcionizam možda izgledaju kao povratak industrije kući, ali su uglavnom iluzija. Ono u čemu je kasnofazna Amerika doista učinkovita jest neobuzdano nasilje i „predacija“. Drugim riječima: gola pljačka.

Ironično, kapitalisti tu dugoročnu promjenu osjećaju jednako jasno kao i kratkoročne prilike za profit od pustošenja Venezuele. No to ne mijenja činjenicu da Washington gubi kontrolu. Može još nanositi golemu bol i izazivati razaranja, ali ne može ponuditi viziju međunarodnog, niti unutarnjeg poretka koja bi privukla ikoga tko nije korumpiran, prirodno podložan ili naprosto bezuman.