Četiri milijarde eura za iluziju – Šušnjar priznao da je Hrvatska slušala krive, a sada mora slušati Trumpa i Ameriku

U hrvatskoj energetskoj politici više nema prostora za iluzije. Ono što se godinama prodavalo kao vizija, zelena budućnost i europska nužnost danas se otvoreno priznaje kao niz skupih, loše promišljenih odluka. Problem je što račun, kao i uvijek, ne plaćaju oni koji su ih donosili.

Energetska tranzicija koja je krenula krivo

energetska tranzicija započela je prije petnaestak godina pod snažnim pritiskom međunarodnih trendova i još snažnijim političkim očekivanjima iz Bruxellesa i Washingtona. U tom razdoblju donesene su odluke koje su predstavljene kao povijesne i neupitne. Danas, kada se prašina slegla, čak i službeni predstavnici vlasti priznaju da je velik dio tog puta bio pogrešan.

Ante Šušnjar otvoreno je rekao ono što se godinama nije smjelo izgovoriti. U vjetroelektrane, solarne elektrane i bioplinska postrojenja uloženo je više od četiri milijarde eura, a stvarni učinci na gospodarstvo su porazni. Bruto dodana vrijednost u sektoru opskrbe energijom pala je za četvrtinu u deset godina. To nije tranzicija, to je skupi eksperiment proveden nad vlastitim stanovništvom.

Četiri milijarde eura i malo stvarne koristi

Novac sam po sebi nije problem ako donosi rezultate. Problem nastaje kada se troši bez analize, bez strategije i bez odgovornosti. U Hrvatskoj su poticaji za obnovljive izvore uvedeni prebrzo, bez ozbiljnog sagledavanja kapaciteta mreže i stvarnih potreba potrošača. Rezultat je apsurdan. Postoje zahtjevi za priključenje na mrežu snage deset tisuća megavata, a nitko zapravo ne zna što će se s tom energijom raditi.

Nekada su se elektroenergetske mreže gradile kako bi služile građanima i industriji. Danas se sve češće grade kako bi zadovoljile proizvođače koji su u sustav ušli isključivo zbog poticaja. To je potpuna inverzija logike. Građani plaćaju naknade, industrija gubi konkurentnost, a sustav postaje sve nestabilniji.

Promjena narativa dolazi izvana

Najveća ironija cijele priče jest nagla promjena globalnog narativa. Godinama su fosilna goriva i nuklearna energija proglašavani gotovo neprijateljima čovječanstva. Danas se o njima ponovno govori afirmativno, ali ne zato što su se otkrile nove činjenice, nego zato što su se promijenili geopolitički interesi.

Sjedinjene Američke Države sada otvoreno guraju nuklearnu energiju i plin kao temelj buduće stabilnosti. Europske države, uključujući Hrvatsku, preko noći prilagođavaju retoriku. Ono što je jučer bilo neprihvatljivo, danas postaje nužno. Svi koji su godinama upozoravali na nelogičnosti bivaju ignorirani, dok oni koji su pogriješili ostaju na istim pozicijama.

LNG terminal i američki interes

LNG terminal na Krku godinama se predstavljao kao projekt energetske neovisnosti. U stvarnosti, riječ je o savršenom primjeru kako mala država izvršava tuđu strategiju. Hrvatska je prekinula energetske veze s Rusijom, izgradila skupu infrastrukturu i sada aktivno radi na tome da isti taj plin prodaje susjedima.

Nicole McGraw jasno je poručila da Hrvatsku vidi kao regionalno energetsko čvorište za širenje partnerstva s američkim tvrtkama. Poruka je jednostavna i brutalno iskrena. Terminal je smanjio ovisnost o ruskim energentima i otvorio tržište za američki LNG. Hrvatska snosi trošak, Amerikanci dobivaju tržište.

Bosna i Hercegovina kao kolateralna šteta

Posebno je ciničan slučaj Bosne i Hercegovine. Hrvatska je, pod pritiskom saveznika, prisilila političke predstavnike Hrvata u BiH da prekinu odnose s Rusijom u energetskom smislu. Istovremeno se gura projekt južne plinske interkonekcije, čiji je stvarni cilj jasan. Omogućiti plasman plina koji dolazi preko Hrvatske.

Hrvati u BiH, kao i Bošnjaci i Srbi, sada moraju objašnjavati vlastitom narodu zašto su pogazili sve što su godinama govorili. Energetska suverenost, povoljniji izvori i pragmatična politika nestali su preko noći. Ostala je poslušnost i potreba da se opravda ono što je od početka bilo jasno.

Srbija i regionalna stabilnost na papiru

Ista logika primjenjuje se i na Srbiju. Planirana plinska interkonekcija omogućit će pristup LNG terminalu na Krku. Službena retorika govori o jačanju regionalne stabilnosti i sigurnosti opskrbe. U praksi to znači širenje tržišta za plin koji dolazi iz istog izvora.

Regionalna suradnja sama po sebi nije loša ideja. Problem nastaje kada se ona koristi kao paravan za geopolitičke ciljeve velikih sila, dok lokalne države gube mogućnost samostalnog odlučivanja.

HEP između ambicije i stvarnosti

U cijeloj priči posebno se ističe uloga HEP-a. Državna energetska kompanija iznijela je najveći teret energetske krize i održala sustav stabilnim. Poruka da samo snažan HEP može osigurati sigurnost opskrbe zvuči razumno. No istovremeno se godinama dopuštalo da ključne proizvodne kapacitete razvijaju privatni developeri potaknuti subvencijama.

Vice Oršulić podsjetio je na nove solarne projekte i povećanje priključenja na mrežu. To su činjenice, ali one ne mijenjaju temeljni problem. Sustav je izgrađen bez jasne dugoročne strategije, a sada se od HEP-a očekuje da sanira posljedice.

Nuklearna energija kao nova stara ideja

Nakon svega, nuklearna energija se vraća na velika vrata. Duško Čorak procjenjuje da bi Hrvatska do sredine idućeg desetljeća mogla imati vlastitu nuklearnu elektranu. Vremenski okviri se iznose s nevjerojatnom lakoćom, kao da se radi o još jednoj solarnoj elektrani, a ne o jednom od najsloženijih infrastrukturnih projekata uopće.

Potrošnja električne energije će rasti i to je neupitno. Pitanje je zašto se o nuklearnoj energiji nije ozbiljno razgovaralo prije deset ili petnaest godina, kada bi danas već imala konkretne rezultate. Odgovor je neugodan. Zato što tada nije bila politički podobna.

Povratak fosilnih goriva bez isprike

Još veći paradoks je povratak interesa za naftu i plin. KazMunayGas surađuje s hrvatskom Agencijom za ugljikovodike na istraživanjima u Kazahstanu. Fosilna goriva ponovno postaju strateška tema, ali bez ikakve javne isprike za godine demonizacije.

Građanima se sada poručuje da je vrijeme poticanja sunca i vjetra iza nas. Naknade se neće povećavati, ali nitko ne govori tko će platiti pogreške iz prošlosti. Odgovor se nameće sam od sebe.

Tko zapravo plaća cijenu

Plaćaju je Hrvati u Hrvatskoj, Hrvati u Bosni i Hercegovini, kao i svi građani regije. Plaćaju kroz račune, kroz gubitak industrijske konkurentnosti i kroz političku nemoć. Velike sile mijenjaju strategije kada im to odgovara. Male države slušaju i prilagođavaju se, čak i kada to ide protiv vlastitih interesa.

Ono što je možda najteže priznati jest činjenica da je sve ovo bilo jasno od prvog dana. Zelena tranzicija vođena ideologijom, a ne realnošću, uvijek završava istim putem. Skupo, neučinkovito i na štetu onih koji imaju najmanje utjecaja.

Ako se iz ove priče ne izvuče pouka, sljedeća promjena globalnog trenda ponovno će nas dočekati nespremne. A račun će, kao i uvijek, doći na ista vrata.

Da ne kažu nismo pisali

EU ucjenjuje BiH – Međutim, ona može biti totalno neovisna za 5 € mjesečno po stanovniku ako odluči razumno

VELIKA PREVARA – Struja, EU i burza – Savršena oluja koju industrija Bosne i Hercegovine neće preživjeti